Festival političke korektnosti s pjevanjem

Pin It

Image result for sobral eurovision migrants

Ti ljudi nisu imigranti, oni su izbjeglice koje bježe od smrti (90% ih dolazi iz zemalja u kojima nema nikakvog rata i nitko ih ne ugrožava, op MH). Nemojte pogriješiti. Toliko je birokracije u tim izbjegličkim kampovima u Grčkoj, Turskoj, i Italiji, i mi bismo morali naći sigurne i legalne načine da oni dođu iz tih zemalja u svoje odredišne zemlje”; rekao je Sobral. Pobjeda na Euroviziji zajamčena!

Pjesma Eurovizije se sve više pretvara u vjersku manifestaciju. Parareligijsku, zapravo. Održana je pod geslom "slavimo različitost", jednoj od mantri liberalne vjere, poznate i kao PC, Political coretness. Pobjednici nisu oni koji najbolje pjevaju, već najveći mučenici.

Je li Eurosong još uvijek natjecanje u pjevanju ili je postao takmičenje u političkoj korektnosti? I glasa li se principijelno, po kvaliteti pjesme ili onako vrtićki “ja tebe ne volim i neću ti dati glas”? Odgovor na oba pitanja je prilično očit.

Bradate žene su nekoć bile atrakcija Barnumovog cirkusa, zajedno s ostatkom freak showa: danas su one atrakcija Eurovizije. Dobro, možda ne baš bradate žene, to je tako lanjska moda: Ove godine je pobjednik, očekivano, smrtno bolesni (bar što se tiče PR-a) pjevač koji je usto i borac za imigrante, Salvador Sobral. Danas je nezamislivo da pobjedu na Euroviziji odnese, recimo, Abba, koja je pobijedila negdje tamo šezdesetih na tom lakoglazbenom natjecanju. Šveđani, pa visoki, plavi i bijele boje kože? Čisto rasistička grupa! Danas se vjerojatno ne bi bi plasirali u finale, s takvim rasnim stereotipima i predrasudama. Danas se nekako pod normalno očekuje da za Švedsku nastupi transrodna lezbijka crne boje kože i muslimanske vjere. Po mogućnosti s kakvim invaliditetom. Olimpijada opresije, u najčišćem izdanju, s korijenima u kršćanskim srednjevjekovnim pastoralama o mučenicima i svecima.

Kakve to veze ima s pjevanjem? Ne nužno prevelike. Ne kažem da je da Žak zaslužio pobjedu samo zato jer je naš, iako on za razliku od većine estradnjaka čak i zna pjevati i ima sluha, no zalijepili su mu etiketu “homofoba”. Opet, kakve to veze ima s pjevanjem? Danas, ako niste moralno-politički podobni, teško možete uspjeti u bilo kojem poslu, od znanosti i akademskih krugova do estrade. Čuvari ćudoređa će brzo ustati protiv vas ako nanjuše i najmanji trag hereze spram bilo koje od dogmi političke korektnosti u vašem djelovanju. Sve skupa je opet dosta srednjevjekovno: nije tako važno jeste li dobri u tome što radite, nije važno, ako ste znanstvenik, je li vaš rad utemeljen na činjenicama, nije važno, ako ste političar, jeste li lojalni onima koji su vas birali, nije važno, ako ste pjevač, da naročito dobro pjevate. Bitno je da vjerujete. U svijet bez granica, u ljubav među narodima, u to da nitko nije ilegalan, da su bijeli ljudi zli, da je naša cijela civilizacija zla, da smo privilegirani i da svoje privilegije moramo dijeliti s onima koji nisu privilegirani…

Dakle, pobjednik se znao unaprijed, manje – više. Kad se pročulo da je Sobral teško bolestan i da mu treba transplantacija srca, zbog čega nije mogao širom Europe promovirati svoju pjesmu, kao što su to napravili brojni drugi glazbenici, i zbog čega ga umalo liječnici nisu pustili na natjecanje, postao je jedan od glavnih favorita. A kad se pojavio u majici S.O.S. immigrants, bilo je prilično jasno da će upravo on pobijediti na Euroviziji. Humana gesta, i takve stvari. Potaknuti sažaljenje kod publike, i apelirati na političku korektnost žirija, nepogrešiv recept za pobjedu. A kad tome dodate da dečko kaže da je muška ljubav najčišći oblik ljubavi, eto žao mu je i ispričava se što nije baš homoseksualac, i da ima generalno pozitivan stav o drogama te pomalo narkomansku prošlost, možete stvar smatrati zapečačenom.

Kad se Sobral pojavio na prvoj polufinalnoj večeri privukao je pažnju na sebe majicom s porukom o europskoj krizi migranata, i poručio “Ako sam ovdje i ako me Europa gleda, najmanje što mogu uraditi je poslati humanitarnu poruku. Ljudi dolaze u Europu u plastičnim čamcima i od njih se traži da pokažu certifikate o rođenju da bi mogli ući u zemlju (strašno, stvarno: od mene traže još i da imam putovnicu kad prelazim granicu, op. MH!) Ti ljudi nisu imigranti, oni su izbjeglice koje bježe od smrti (90% ih dolazi iz zemalja u kojima nema nikakvog rata i nitko ih ne ugrožava, op MH). Nemojte pogriješiti. Toliko je birokracije u tim izbjegličkim kampovima u Grčkoj, Turskoj, i Italiji, i mi bismo morali naći sigurne i legalne načine da oni dođu iz tih zemalja u svoje odredišne zemlje”; rekao je Sobral. Pobjeda na Euroviziji zajamčena!

Kasnije je organizator Eurovizije, EBU, zabranila da nosi tu majicu kroz ostatak natjecanja. Ispravno, procijenili su da je Sobralova majica “politička poruka”, a takve su poruke zabranjene pravilima natjecanja. Na finalu se pojavio u crnom, no kako on nije Thompson pa u tome nitko nije vidio ništa sumnjivog. No, nije li se natjecanje već odavno pretvorilo u politizirano natjecanje gdje je sve ispred pjevanja? Sobral je, na svojoj presici nakon pobjede, rekao kako smatra da je to “humanitarna, a ne politička poruka”. Što je pak humano u dovlačenju milijuna i milijuna ljudi na zapad na kom nemaju nikakvu perspektivu osim biti na društvenom dnu i baviti se sitnim kriminalom ili najlošije plaćenim poslovima (jer s 4 razreda somalijske osnovne škole ne možete raditi kao manager u Mercedesu) koji će se, u velikom broju, kasnije okrenuti islamskom radikalizmu kao jedinom logičnom utočištu u svijetu kojeg ne razumiju, kojeg ne poznaju, i u kojem nisu u stanju prosperirati, osim možda jednog malog promila? I što će biti s njihovim zemljama, kao i našom uostalom, kad ostanu bez najvitalnijeg dijela stanovništva? Zbog “humane politike” useljavanja na zapadu i Hrvatska danas propada, školuje liječnike o svom trošku za Irce i Nijemce!

No je li Eurovizija ikad i bila drukčija? Uvijek je to zapravo bio festival kiča, estrade i zaboravljivih pjesmuljaka. Ne kažem da je Sobralova pjesma loša, pa ni to da nije zaslužio pobjedu – ali prilično sam siguran da ne bi pobijedio ni s deset puta boljom pjesmom da se založio da se izbjeglice deportira iz Europe! A i sama ideja natjecanja u pjevanju je malo sporna: nije to nogomet, pobogu, da se natječete tko je bolji! Pjesme su pjesme, ima boljih i lošijih, ali one po prirodi stvari ne podliježu natjecanju, pjevači ne pjevaju da bi se vidjelo tko je bolji, nego da bi zabavili publiku, a ukusa ima raznih. Sama ideja natjecanja u pjevanju je malo neukusna, i ima natruhe budućih vulgarnih reality programa, gdje se sudionici doduše ne natječu ni u čemu kreativnom nego u običnom kretenizmu. No sve je bilo donekle i zabavno, iako nebitno, dok se u sve nije uplela i politika. Ona je, doduše, u jednom smislu oduvijek i bila tu: 6 najvećih zemalja ulazi bez kvalifikacija. Zašto? Jer bi gubitak oglašivačkog TV tržišta tržišta bio prevelik kad netko od velikih ne bi nastupio na finalnoj večeri. Jednostavno, neki su u Europi ravnopravnih naroda malo ravnopravniji od drugih, kad to financijska računica zahtijeva. Gdje su tu pak proklamirane europske vrijednosti o kojima se palamudi na i oko Eurovizije? Svi smo u Europi jednaki, ali novci su ipak novci, ne? Malo licemjerno, opet u stilu srednjeg vijeka: svi se kunu u nediskriminaciju, ravnopravnost, izbjeglice, manjine ove ili one, ali na kraju, od svega toga nema ništa kad se zbrajaju računi. Zemlja od 80 milijuna mora nastupiti u finalu pa da baš pošalje na natjecanje pjevačicu nadarenu poput Ave Karabatić. A i ona bi pobijedila ako bi zadovoljila kriterije svetosti po mjeri političke korektnosti.

Vratimo se malo Barnumu i njegovom marketingu. Bitno je razumjeti ne samo kakve je on ljudske primjerke izlagao, nego kakva je bila njegova metoda prikazivanja freakova. Obično su bile izložene dvije vrste čudaka: plemenski ljudi, prije neotkrivene nove i nepoznate rase prezentirane u egzotičnom okružju i lusus naturae, ljudi rođeni s vidljivim razlikama. Tada se doduše nije slavila različitost, jednostavno se podilazilo ljudskoj radoznalosti spram svega bizarnog, ali i tome što je publika uglavnom bila najšira moguća, dakle pretežno s društvenog dna. Njima je uvijek bilo drago vidjeti da ima i netko jadniji od njih, netko s kim mogu simpatizirati, spram kog se mogu osjećati “privilegirani”. Jer imaju dvije ruke i noge, jer su čisto fizički normalni. Uz te dvije vrste nakaza postojale su dodatne podkategorije. Oni rođeni s defektima ili osobe rođene s tjelesnim abnormalnostima poput sijamskih blizanaca, ali i oni koji su sami od sebe napravili nakaze, primjerice ljudi istetovirani preko cijelog tijela ili s kostima provučenim kroz nos, danas bi se to zvalo piercing. Sve je to danas manje više nova normalnost.

Barnum je zapravo dobro zarađivao na “različitosti”, a čini se da se i danas događa isto. Pjevanje je ostalo negdje u pozadini, iako ni prije nije bilo naročito važno. Uostalom, na Euroviziji nikad nisu pobjeđivali neki naročiti umjetnici, sve je to pop muzika za najšire narodne mase, neobavezna zabava u subotnje veče, većina pjesama je zaboravljena odmah nakon Eurovizije. No pobjeda na Euroviziji je svakako bila stvar nacionalnog prestiža. Danas je muzičkom kiču pridodan i ideološki i politički kič.  Inače, teoretičarima zavjera svakako nije promaklo da je show gledalo, službeno, 666 milijuna ljudi, a glasalo se na broj 666 999. No, na stranu teorije zavjera, izgleda da i Eurovizija sve više postaje jedna od metoda ispiranja mozga. Iako su političke poruke formalno zabranjene, očito su upravo one zadnjih godina u prvom planu. I s natjecanja misica i sličnih događanja uglavnom se šalje suptilna (ili manje suptilna) politička poruka, ili točnije rečeno ideološka: bitno je da Finsku ili Hrvatsku predstavlja netko tko s izvornom finskom ili hrvatskom estetikom ili genotipom nema nikakve veze. Takva propaganda kroz medije, TV serije, filmove, muziku, umjetnost i estradu se do sad pokazala izuzetno uspješnom. A što se politike kod samo glasanja tiče, i tu se uvijek glasalo po onom tko koga voli, pa je s te strane glasanje na Eurosongu i dobar lakmus odnosa među nacijama u Europi. Samo gledajte tko za koga glasa, i vidjet ćete gdje leže savezništva ili potencijalna neprijateljstva i sukobi. S te strane, Eurosong je ipak koristan. Da bar znamo na čemu smo sa susjedima, iako je to prilično jasno i bez Eurosonga. Možda bismo ipak imali više šansi za pobjedu da smo poslali Let3 da ispaljuju čepove iz stražnjice na pozornici, možda s nekakim antifa majicama kao modnim dodatkom. Zato, za protutežu Euroviziji, prilažem par posve politički nekorektnih uradaka.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr