Selektivna bol a cjelovit intelektualni jad

Pin It

Image result for tomić grlić

U sjeni lokalnih izbora i velikog Plenkovićeva gafa isticanjem Prgometa te već tradicionalnih promašaja zagrebačke Gradske organizacije HDZ-a, prošao je jedan indikativan intervju, točnije mnoštvo ocvalih stavova iz jugo-bravarije tandema A. Tomić – R. Grlić. Kako to već biva u nekritičkim medijima, ovaj osrednji režiser, najavljen je kao čuven i kao hrvatski, mada u stvari, nije ni jedno ni drugo.

Rajko Grlić i Aleksandar StankovićOd četrnajstak filmova, sve redom banalnih naslova i čestih pokušaja najprizemnijih populističkih sadržajnih podilaženja, Grliću se omakao možda samo film „Samo jednom se ljubi“. Iako sada najavljen kao scenarist, treba reći kako Grliću, za razliku od velikih redatelja nužno treba i literarni predložak i suscenarist (provjeren izbor i jamac) kako bi onda štrihanjem i dodavanjem, kolektivistički skalupio nešto što onda hrabro potpisuje kao svoj autorski uradak.

Ovaj ocvali jugo-nacionale dečko, koji je uvijek bio nestašan na dopušten socijalistički način, gradeći se disidentom na već viđen i provjeren (očev praksisovski) način, snimao je filmove bez problema i onda kada su neki nedostižno veći redatelji od njega bili prisiljeni baviti se poljoprivredom i njome prehranjivati obitelj dok im filmove nije bilo dopušteno snimati. Grlića te teme nikada nisu nosile, to su bile tuđe teme i tuđi problemi. I Domovinski rat, nije bio njegov rat pa se sklonio u dobro plaćeno inozemstvo, kao da se to može tek tako, otići i naći odmah (sveučilišni!) posao. Tek kad su topovi ušutjeli a mobilizacijski pozivi se više nisu dijelili, vratio se u Hrvatsku od koje mu je uvijek bila draža Srbija. Mili beogradski mediji uvijek su ga voljeli, pa je tako i dan danas, kada mu tepaju da je i poslije propasti bratstva i jedinstva bio i ostao jugoslavenski režiser koji je po tom ključu u svojim filmovima okupljao i okuplja glumce iz nekadašnje propale države. Sad okuplja jugoslovene po interkontinentalnim inozemstvima. Ta ingenioznost rađa bolju prodaju (na još neviđeno). Grlićevi su filmovi bili snimani hrvatskim novcem za beogradsko tržište. Takav je njegov pristup temama, one nisu hrvatske. To svojevrsno izmotavanje, pa i laž vidljiva je u brojnim točkama i u njegovoj biografiji na wikipediji, a ona je prigodno mijenjana, vjerojatno u ovisnosti o „projektu“ kojeg je tada vodio i za njega tražio financijere. Ima tu svega, od porijekla iz Banata i majke Židovke do Sarajeva i oca apotekara, zatim od njemačkog porijekla svog prezimena do djeda poštara. Po navedenim godinama Grlić ne zna ni kada su se njegovi točno doselili u Zagreb ali očito ima veliku potrebu istresati obiteljske podatke pa ih onda javno mijenjati. Što takav pristup i životna orijentacija govori o jednom egzaktnom scenaristu?

Osovina Grlić - Mirković

U devedesetima se odabrao (strahom) zakloniti iza hrvatskog književnika Ivana Kušana, inače su njegovi odabranici za predloške scenarija bili vrlo tanašne rodoljubne provenijencije. Valjda se i početkom devedesetih Grlić bojao za sebe (dok nije zbrisao u sigurnost inozemstva) a vjerovali ili ne on je još i danas u strahu jer tvrdi: „danas me najviše strah novih, začešljanih nacionalista“. Koliko je to izvitopereno u vremenu otkrivanja tolikih tisuća kostiju u Jazovki, Hudoj Jami, Bleiburgu ili na Golom Otoku ili po cijeloj Sloveniji jasno je svima koji znaju (za razliku od Rajka Grlića) tko je te jame napunio ljudskim životima, hrvatskom mladošću, slavonskim djevojkama, starcima i djecom. Ne bi li bilo logično da se Grlić moderni, trese od straha pred nelustriranim nasljednicima partizanskih krvoloka, koji su izvršili genocid nad hrvatskim narodom? I to ne izvršili nego višekratno ga ponavljali iz desetljeća u desetljeće... do zvjerstva nad Đurekovićem, Bušićem i dalje sve do devedesetih godina. Ali Grlić se očito ne boji svojih divljaka, njega brinu novi, začešljani nacionalisti. Kojih zapravo, po moći, financijama, političkom utjecaju ili strankama nema nigdje. Ali Grlić je ugrožen na neviđeno, njemu je bolje bilo za šugoslavije. On nam danas pokušava prodati nekakvu sumnjivu priču o svojem svojevremenom švercanju druge kopije filma u inozemstvo jer da je jedan njegov film navodno bio zabranjen u miloj mu Jugoslaviji. Nije nam rekao samo neke sitnice poput: gdje je i s kime potajno uspio snimiti takav film? Tko mu ga je platio? Tko mu je montirao film i izradio kopiju? Igor Mirković(zbog koje se sigurno mogla izgubiti glava - ništa manje)! Tek, Grlić je časkom prošvercao film a onda ishodovao dozvolu i osvajao strane nagrade. Ništa lakše. Koja priča! Kao iz Grlićeve biografije: doselili u Zagreb u 17 stoljeću a možda i u 19-ome, još se ne zna.

Posebna je priča Grlićev Motovunski protuhrvatski politički kružok kojeg s Mirkovićem naziva film festivalom dok je to u stvari okupljalište jugo-šljama koji živi u i izvan Hrvatske ali baš i nikako ne i u Srbiji. Zanimljivo. Grlića tako redovito manje zanima film a više politiziranje, točnije njegov jad i čemer što mu Jugoslavije više nema. Tema srbijanske agresije i razaranja nije njegova tema ali se on ipak zaklinje u visoke moralne vrijednosti i to s pozicije samozvanog podrugljivog superioriteta. On strahuje od začešljanih hrvatskih nacionalista čija je moć nevidljiva i nepostojeća ali ga ne smeta lomljenje ruke starici Čavar u srcu Zagreba na Cvjetnom trgu, ne smetaju ga napadi na hrvatske rodoljube i provale u građanske stanove, ne smetaju ga divljaci s druge strane Kazališnog trga koji urlaju na civiliziran prosvjed da se trg maršala Tita napokon ukine. Njega ne smetaju izjave Pupovca i Stanimirovića niti njihove Novosti („Oba su pala“) neee to nisu uljudbeni problemi moderne metropole i Hrvatske, on strahove nalazi drugdje. Njega činjenica da se u prometu zaustavlja hrvatske književnike i mlati ih se unutar njihova osobna automobila ne zamara, njega ne brinu apsurdi i tragedije hrvatskog pravosuđa, koje ljudi javno zovu krivosuđem. Grliću jame oko Zagreba i u samome Zagrebu nisu tema, ni Maksimir, ni Sljeme ni Savska ni Gračani. Ni šutnja i nerad policije. Njega ne zanimaju ni četnički silovatelji koji slobodno šeću Vukovarom i smiju se svojim žrtvama. Ta kad bi se Grlić bavio istinom i moralom pa kako bi onda bio omiljeni  Milorad Pupovac, Ivo Josipovićregionalni redatelj u Beogradu?? Onaj koji okuplja bratstvo-jedinstvujuće glumce? I međunarodne sponzore... Kako bi se onda prodavao tamo... daleko od mora?

Njihov užas u hrvatskome Ustavu

Za Grlića ne postoji ni granatiranje njegovog Zagreba, a piše se Zagrebčaninom, bombardiranje civila i grada s kojima je i u kojem je rastao i za koji kaže da se u njega njegova obitelj doselila u možda nekom stoljeću. Jedino ako je imao dvije obitelji i možda dva prezimena? Ovog Rajka ne muči ni genocid u Srebrenici, ni toliki četnici osuđeni u Haagu i još veći broj onih velikosrba koji nikada nisu platili za svoje patološke zločine. Kad Grlić može prešutjeti strah od svih zločina nad kojima hoda Zagrebom, kako će onda označiti zločine počinjene stotinama kilometara istočnije i južnije?! Lako je biti beogradski, palanački omiljen frajer kad podržavaš zaborav i neosuđivanje genocida i zločinaca. Kad nemaš riječi protiv Tita, cara svih careva jugo-mega-zločina. Grlića ne brinu i ne izazivaju mu baš nikakav strah kad takvi tipovi za novac dolaze autobusima iz Srbije i glasuju u našoj domovini. Grliću nije ni strašno ni opasno što se okupatorima grade kuće u Hrvatskoj koju su upravo oni razarali a što se hrvatske branitelje stigmatizira lažnim braniteljima kako im se kuće nikada ne bi ni započele graditi. Čudan je dijapazon strahova u ove preplašene grlice, pardon, Grlića. U tog jugo-nacionale filmskog dečka, koji je toliko toga prešutio. A gradio bi se jugo-disidentom baš kao i odnaroditeljski praksisovci. Čija je bol tako selektivna a intelektualni jad potpun, integralan. Cijel pa neuvjerljiv.

Dajući intervju u Sarajevu za portal „Slobodna Bosna“ Rajko prigodno govori o svojim sarajevskim korijenima, ima i baku koju su ustaše ubile u Jasenovcu, prema tome sav alat je tu. I on ga spremno iznosi. Ni riječi o Jasenovcu pod partizanima, ni riječi tko je i zašto razorio Jasenovac te kada? I zašto njegov predragi drug Tito nikada nije svratio u Jasenovac i poklonio se žrtvama? Možda zato što su kosti bile izmiješane? Možda zato što su tim ukupnim kostima partizanski bolesnici licitirali ratnu reparaciju od Njemačke? Gdje je moralna vertikala ovog „čuvenog hrvatskog režisera“? U kojem se filmu dotakao tih stvarnih užasa? Suprotno tome Grliću i fekalnome Tomiću užas se nalazi u hrvatskome Ustavu. To Srbi vole čuti, to je ta izlizana ploča iz Motovuna i pripadajuće laži o dogovorenom ratu, podjeli Bosne i 200 bogatih obitelji. To su ti komunjarski stereotipi o koljačima ustašama i cvijeću partizanima. I on takav kakav je nasađan vrlo moralno, predaje poput nekih drugih Sarajlija i Mostaraca mladima širom svijeta. Oni su te veličine koje imaju nešto za prenijeti! Vrhunski su i njegovi stručni filmski kriteriji. Oni glase: „Kad čovjek oblikuje film nema stopostotnu sliku do kuda će film doći. Vi imate sve parametre, a onda se oni polako počinju sklapati, i tu nekad neke čudne kemije dovedu film lijevo-desno, gore-dolje.“ Kemije dovedu film? A ne scenaristi i redatelji? To je upravo puna polutanska slika Rajka Grlića: lijevo-desno, gore-dolje, već kako kada treba... kad se nema svoj zavičajni osjećaj ni karakterni lokus.

Ekvidistanca krivnje

Nacionalizam naziva morbidnim, očito brkajući ga sa šovinizmom i on govori samo o hrvatskom nacionalizmu. Drugih nema. Nisu ni popularni ni isplativi u regiji. On vidi i agresivan hrvatski nacionalizam! Čak! I posebno mu je drago što je film bio gledan i u Zagrebu i u Beogradu. Zapravo... u Jugoslaviji ne? Srbijansku agresiju Grlić zamata u nepodnošljivost Hrvata i Srba i opet su prvi Hrvati. Njemu se naime čini (u njegovu strahu od novo-začešljanih) da je neprirodno hrvatsko nepovjerenje prema dojučerašnjem agresoru koji ne priznaje da je bio i ostao agresor. Ekvidistanca krivnje upravo vonja iz usta Rajka Grlića. I još se hvali kako je posebno pazio na hrvatske akcente, na hrvatski jezik kod stranih glumaca, srpskih glumaca, jer se, kako kaže, igrao nacionalizmima i na tom hrvatskom može sve pasti. Igrao se a strahuje?! Pazio je? Pa naravno jer kada bi glumci govorili srpski tada bi to bio srbijanski nacionalizam a to nije kurentna roba. To razara osnovu hrvatski anacionalnog filma. Zato je pazio, da se Srbi ne uvrijede. Nije čudo što protuhrvatski mediji, što listonoše regiona Grlića uparuju s Lordanom Zafranovićem, još jednim slabo začešljanim, temeljno obojanim, beogradskim Lordan Zafranovićljubimcem jednako selektivnog pamćenja. Isto tako spremnog na srbovanja i krivotvorenja po starom Titovu obrascu. Tko zna čega se sve Zafranović boji i što se sve njemu priviđa? Znamo čime se on igra.

Njegova loša priča jer u njoj nema ljubavi

Rajko Grlić se glatko odvažuje i na političke ocjene, sasvim izvan filma i svoje struke (on ima strah pa ga nema, ne zna ni sam) doduše i tu donekle ostaje u svom žanru ocvalo-naučne fantastike pa tako on u Hrvatskoj vidi novi val nacionalizma, i to s Karamarkom! Koga nema u političkom životu već godinu dana. Karamarku dodaje i „onog malog ustašu“ aludirajući na dr. Hasanbegovića. Nakon što je tako izvrijeđao sve hrvatsko, Rajko jugo-nacionale, selektivno jaako ustrašen a intelektualno uvjerljivo jadan, izjavljuje kako se boji civiliziranog nacionalizma. On vidi mladiće, koji su u boljim odijelima, s finijim manirama, koji se bolje češljaju... i opet se klišejno vraća na Jasenovac i pozdrav „Za dom spremni“, ali nikako ne i na divan ljubavni pozdrav: „Smrt fašizmu sloboda narodu“ (pod kojim su ubijene stotine tisuća mahom Hrvata). Možda se Grlić nije slučajno odlučio glasati baš u vremenu nakon prosvjeda Kruga za trg, možda se nije slučajno odlučio medijski glasati pred lokalne izbore, on se samo raskrinkao i pokazao u pravom svjetlu, nadajući se izbornoj pobjedi svojih? A zna li on uopće koji su njegovi? Ili tek zna (u strahu) koji nisu njegovi...

 

Krasno mu je kao intelektualcu i konačno opravdanje: „U Srbiji i u Bosni malo znam da bih mogao govoriti.“ Pa da, s obzirom da je bio u Americi za Domovinskog rata onda baš ništa jadan ne zna o srbijansko-crnogorskoj agresiji. Nema pojma čovjek o razaranju Dubrovnika, Vukovara, pokolju u Škabrnji. Nikad čuo. Grlić malo zna i često snima. A puno govori. Izvan filma. Drug politikuje. Ali za Bosnu i Srbiju ništa ne zna... inače da zna... Ma on bi snimao straašne filmove o njima. No, kako ne zna, vezan mu je čak i jezik a ne samo ruke. Ne može zato film ni prošvercati. Koji uvjerljiv izgovor! A onda opet ide red njegovih personalija, pogađate opet drugačijih nego kako piše wikipedija (ali njega to ne smeta) sada je baka bila ljekarnik a majka je došla iz Španjolske. „Mi Srbi lažemo maštovito...“

I da, za kraj: bilo mu je jako loše u šugoslaviji, tata ga je sa sedam godina (znači već 1954.) vodio na skijanje na Jahorinu.Film I... pogađate, mada u velikom strahu od onih u odijelima i začešljanih, Grlić je nedavno snimao u Sloveniji (da malo obiđe region) a film se opet otužno banalno zove: „Svaka dobra priča je ljubavna priča“. To je valjda taj Grlićev pogled na strah od hrvatskog nacionalizma i bavljenje politikom. Ljubavna priča! Stvarno im je odrezao. Ma kako su mu samo ti mali ustaše i začešljani nacionalisti-ispeglanci dali novac za još jedan njegov film? Od 1974. već četrnaesti... u prosjeku svake tri godine jedan. Čak i sad, on neometan snima i na novom valu hrvatskoga nacionalizma. U samoinicijativnom strahu! Ajde barem nešto. Stvarno, čujem da će ove godine ustaše zabraniti to Motovunsko leglo, pardon, film festival. Će da ga švercuju...

I kad već sam sebi skače u usta rado ću parafrazirati filmađiju-politikanta i ošišanog šmiranta Rajka Grlića, politički upućenog u Hrvatsku ali ne i u Srbiju i u Bosnu: (i) ovo je njegova loša priča jer u njoj nema ljubavi.

Javor Novak/hkv.hr