Jugonostalgičari opet otkrili glazbu koja povezuje – Od Vardara pa do Triglava

Pin It

Domoljublju su u Jugoslaviji automatski nadjenuli ime nacionalizam. Današnja Europa čini isto: želeći postati udružene države Europe kao SAD zaboravlja da su Amerikanci od početka jedan narod. Nijemci, Francuzi, Slovenci i Hrvati to nisu i nikada neće biti. Ujedinjenje naroda bi imalo isti rezultat kao u Jugoslaviji: vodio bi k raspadu država

Petog srpnja ove godine Vrhovni sud RS usvojio je pritužbu organizatora zabranjenog koncerta hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona. Odlučeno je da je Upravni sud nezakonito odbacio tužbu u kojoj je organizator tvrdio da je Ministarstvo unutarnjih poslova njemu, Thompsonu i kupcima karata povrijedilo prava na način da je odgađana odluka o žalbi. Vrhovni je sud slučaj vratio na odluku Upravnom sudu. Ako su im prava povrijeđena, država će morati nadoknaditi štetu.

Vrhovni bi sud morao o predloženoj privremenoj uredbi odlučiti odmah ili najkasnije u roku od sedam dana, no to se nije dogodilo. Nakon 30 dana je organizator Vrhovnom sudu poslao hitnu žalbu, no naišao je na muk. Sve to svjedoči o činjenici da je u Sloveniji bila uspostavljena sistematična strukturna mreža s namjerom da se koncert hrvatskog pjevača ne održi. U nju su uključeni pravosudni organi, mediji i najviši državni autoriteti, predsjednik Narodne skupštine i premijer RS. Postkomunistička Slovenija će radije prepustiti Piranski zaljev Hrvatskoj, nego prihvatiti Thompsona, mogli bi reći u prilici. Thompson bi predstavljao najdublji zahvat u temelje njihove moći, a otuđenje Piranskog zaljeva ne. Već danas za Joška Jorasa u Ljubljani više nikoga nije briga (sastanak s premijerom Cerarom je protestno propustio, o čemu su izvijestili mediji). Partiji nikada nije bilo do ljudi, a ni do naroda. A onima, koji u njezino ime djeluju danas, još i manje.

Na dan kada je u Sloveniji pjevala udovica Željka Ražnjatovića, Ceca, Thompson nije mogao jer bi se tako kršio protokol postpartijskih elita, koje su kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj održale bitan utjecaj. No, kako bismo ovo shvatili, trebali bismo pogledati u prošlost.

Himna komunističkog pokreta nije bez razloga nazvana Internacionala. To znači, da u svojoj misiji ima nešto što bi narode kao takve nadišlo. Mehanizam takvog nadilazenja stručno se zove svjetska proleterska revolucija. Narod, koji je prema marksističkoj logici proizvod 19. stoljeća, stajao joj je na putu kao ozbiljna prepreka.

Domoljublju su u Jugoslaviji automatski nadjenuli ime nacionalizam. Današnja Europa čini isto: želeći postati udružene države Europe kao SAD zaboravlja da su Amerikanci od početka jedan narod. Nijemci, Francuzi, Slovenci i Hrvati to nisu i nikada neće biti. Ujedinjenje naroda bi imalo isti rezultat kao u Jugoslaviji: vodio bi k raspadu sustava, države. Budući da imamo nezadovoljavajuću političku elitu, kako u Ljubljani i Zagrebu, tako i u Bruxellesu, to nitko ne vidi. Često je rečeno da u Europi danas živimo u vremenu druge polovice tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Vrijeme prije katastrofe.

U SFRJ su težili za ujedinjenjem naroda pod svaku cijenu. Udba i Tito su znali kakav nevjerojatan potencijal ima pjesma za jačanje nacionalne svijesti, pa su bili uvijek oprezni. Izuzetak je kraj šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je u SFRJ došlo do buđenja naroda. Hrvatsko proljeće je intonirao Vice Vukov. Bio je najuspješniji vokal bivše Jugoslavije, mada nije bio Jugoslaven, nego svjestan Hrvat. Serijski je dobivao najviša priznanja, sjetimo se samo Splitskog festivala, a Jugoslaviju je dva puta predstavljao na Eurosongu. Ali jedna njegova pjesma bila je suviše „klerikalna“ (Zvona moga grada), a  druga  suviše „nacionalistička“ (Tvoja zemlja). Tako je barem mislila partijska cenzura. U veljači 1972. godine nestao je tako iz javnog života. A i više: njegovi su koncerti zabranjeni diljem svijeta. Zbog toga što je bio navodno „ustaša“. Niti jedna radio stanica nije pustila niti jednu njegovu pjesmu punih 18 godina. Do 1989. godine, kada je imao niz koncerata u rasprodanoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 13 puta u nizu.

U Sloveniji smo znali skupinu Avseniki. Bili su izuzetno popularni u zemlji, vraćali su je natrag u srednju Europu, daleko od jugoslavenskog internacionalizma. Avsenik je u Sloveniji probudio kulturni melos, da nismo fiktivni titoistički Jugoslaveni, nego pripadnici srednje Europe. Slovenci su preživjeli jugoslavenski identitet netaknuti i zbog Avsenika.

U vrijeme neposredno prije i poslije Titove smrti režim je preko Udbe SFRJ iznova otkrio „glazbu“. Ali ne onu autentičnu, iz vremena buđenja naroda. Rođena je ideja o tome kako se u Jugoslaviji, uz pomoć masovne kulture, ljudi mogu držati zajedno. Organizirali su glazbenike koji su tu ideju provodili ispod površine. Tako se rodilo Bijelo Dugme i Zdravko Čolić, kojega je za vrijeme njegova djelovanja angažirao Stane Dolanc. Čolić je na stadionu Crvene Zvezde u Beogradu okupio 100 tisuća ljudi. A što je veći bio pritisak nacionalnih težnji nakon raspada Jugoslavije, veća je bila i potreba za stvaranje jugoslavenskog internacionalizma. U ovoj dobi nastale su pjesme ‘Od Vardara do Triglava’, ‘Druže Tito mi ti se kunemo’,’ Računajte na nas’ i druge. A sve to nije pomoglo jer jugoslavenska internacionalna pjesma nije nikome sezala do srca. Jer za razliku od Thompsonovih pjesama, ne dolazi iz srca.

Kada se SFRJ raspala, na neko je vrijeme sve utihnulo. No, od ponovnog preuzimanja vlasti sredinom 90- ih godina prošlog stoljeća, u Sloveniji i Hrvatskoj (s vremenom predsjedništva S. Mesića) ponovno jača jugonostalgija i titoizam. Zdravko Čolić je opet jedan od idola.

Svo se vrijeme vrtimo u začaranom krugu: vrlo malo ljudi je, na žalost, to sposobno opaziti. A tako je u svako vrijeme prije katastrofe.

Dr. Boštjan Marko Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda

Autor: Marko Boštjan Turk/7dnevno