Priča o Francetiću i Titu, ili, može li polusloboda postati sloboda?

Pin It

Bilo bi konačno pristojno pitati – kakvo vrijeme, što se to čeka u tom vremenu, kako se u hrvatskoj kolektivnoj svijesti uopće mogu uspoređivati Tito i Francetić, prvi jugoslavenski diktator i certificirani zločinac protiv hrvatskog naroda, drugi hrvatski vojnik i i nacionalist o čijim zločinima svjedoče samo – njegovi neprijatelji certificirani lažovi.

U hrvatskoj politici, pogotovo onoj koja se naziva desnom, a i u društvenom diskursu naročito kod dijela službeno razumnih ljudi, ustalio se jedan poseban termin – „nije trenutak“. Termini „ovaj trenutak“, „nije trenutak“ se gotovo uvijek koriste kao neupitan argument za – nečinjenje ili za odbacivanje neke ideje, pokušaja, inicijative.

I, uvijek se u tim situacijama pod „ovim trenutkom“ maše nekakvim nejasnim silama, nekim nepoznatim ali realnim utjecajem, snagom koja se mora respektirati, pri čemu promotori „ovoga trenutka“ ništa više od toga ni ne trebaju objašnjavati niti dokazivati.

Ako je zagovaratelj „ovoga trenutka“ neki visokopozicionirani političar specifičnih intelektualnih sposobnosti, recimo Milijan Brkić, onda je to redovna praksa, uz to ide značajan pogled, onako poprijeko, odmahivanje glavom prema nerazumnom inicijatoru ili znatiželjniku, a u takvim situacijama negdje u daljini da se naslutiti i – šamarčina.

Ako je zagovaratelj ili propovjednik „ovoga trenutka“ netko od nižerangiranih pripadnika vlasti s većom neravnotežom između statusa i intelektualnih sposobnosti, onda je to uvijek popraćeno i pokojom prostom riječi, nisu isključene ni galame, a pogotovo ako smisao skrivenoga značaja „ovoga trenutka“ objašnjava netko između nekoliko tisuća parapolitičkih aktivista ili lobista, sređivača s egzistencijalnim interesom, koji se razmile društvom i – objašnjavaju, iako im ni rođena mater ne vjeruje u moć prosuđivanja.

Tu bude i dreke pa i težih incidenata.

Takav način utjecaja na ljude je bio apsolutni standard u vrijeme komunizma, a uoči demokratskih promjena i pogotovo nakon njih, bio je neizdrživo prisutan kao matrica ponašanja. Razlika je bila samo utoliko, što su ranije dolazili proroci komunizma s realnom prijetnjom i vidljivim božanstvom, a nakon njih proroci demokracije čijim je umovima carevao još opasniji komunizam – polusloboda. Sjećam se kako su iz Zagreba svako malo dolazili u Hercegovinu razni tipovi, okupljali oko sebe još raznije tipove i polutipove, satima se uz krkanluke prenosilo što „Zagreb misli“, a nakon „brifinga“ sudionici bi se jedva vukući trbuhe razmilili po gradićima, po kavanama, kafićima i nastavili objašnjavati.

Što Zagreb – misli.

Ljudi su se suočeni s ozbiljnim ispitom gologa razuma većinom, ili nijemo slagali u stilu „hebi ti to, možda i jest tako“ ne želeći se zamjerati i postati komunjara ili ne daj Bože Srbin, ili kao dio pripadnika lokalnoga političkoga miljea, manje više pravovjerne vojske – nisu nikada ni sumnjali da Zagreb misli upravo to što su čuli.

Mitskoga druga Hamdiju zamijenio je novonastali „ Zagreb“.

Ako je donositelj mišljenja bio uređen, eventualno uspješan u nečemu, nosio sobom akt torbicu i kravatu s grbom, poznavao osobno recimo Milu Hrnića ili kakvog emigranta, bilo je neugodno sumnjati.

Zatim je to što Zagreb misli, zamijenila još ubitačnija priča o – „projektu“. Na svaki prigovor, na svako pitanje, sve, baš sve što je ljude mučilo, mudri političari, lobisti, sređivači, pripadnici novoga demokratskoga političkog svijeta odgovarali su – sve je to stvar projekta.

Kojega?

E, to se nije smjelo pitati iz više razloga.

Prvo, zbog toga jer je to bilo iskazivanje nepovjerenja mudracima i vlasti, drugo, jer je to bilo na neki način sramota.

Zaboga kako nećeš znati što je – projekt!?

A nitko nije znao.

Tako smo dogurali do „ovoga trenutka“.

Nisam siguran da bilo tko zna točno što se krije upakirano u „ovome trenutku“, eventualno možda Plenković, Šeks, Božinović, Jandroković iako mi je ovaj zadnji sumnjiv, jer je uvijek zagovarao „ovaj trenutak“. Sve se dramatično mijenjalo, a on nastavljao isto ponavljati.

I, tako vrijeme prolazi.

Antife se uzgajaju, debljaju, koriste svaki trenutak, nameću svoje zahtjeve, potrebe, gunđaju ako je meso prepečeno, nesoljeno, ako vino nije ohlađeno, ako kroz prozor vide Bujaneca, Marka Juriča, ako im se kad pripiju ukaže Thompson, a sve više se steže obruč u tim halucinacijama i oko svakoga tko ne izgleda kao Bosanac, Sarnavka, Rada Borić ili nema brčine k’o Zoran Pusić.

Ili ne sliči na Bojana Glavaševića.

Eksplozija desne mudrosti je bila nedavno kad je profesor Biondić sa svojim kompanjonima odlučio postaviti spomen ploču na rodnoj kući ustaškog krilnika, legendarnog Jure Francetića. Gotovo u glas širio se šapat, pa i vapaj – kud baš sad kad Tita mičemo?

Bilo bi konačno pristojno pitati – kakvo vrijeme, što se to čeka u tom vremenu, kako se u hrvatskoj kolektivnoj svijesti uopće mogu uspoređivati Tito i Francetić, prvi jugoslavenski diktator i certificirani zločinac protiv hrvatskog naroda, drugi hrvatski vojnik i i nacionalist o čijim zločinima svjedoče samo – njegovi neprijatelji certificirani lažovi. Zašto nije ili jest neko vrijeme ili zgodan trenutak, a više od bilo čega bilo bi primjereno civiliziranom društvu konačno reći istinu i mjerodavno odgovoriti na elementarno pitanje:

Treba li uopće Hrvatska danas poštovati Juru Francetića ili ne, i – zašto u oba slučaja?

Ako je Jure Francetić svojom simbolikom, imenom, značajem, svojom povijesnom biografijom i ulogom u jednome dijelu hrvatske prošlosti danas opasan za viziju suvremene Hrvatske, onda treba navesti stvarne razloge, one izvanvremenske i jasne, stvari nazvati imenom i prezimenom, objasniti gdje, kako i zašto to umanjuje nacionalni potencijal i šanse hrvatskoga naroda, pa čovjeka jednostavno – pospremiti na povijesno mjesto koje mu pripada kao i svakome čovjeku, a pogotovo poznatijemu.

Jer, „nije vrijeme“, samo izaziva racionalno podozrenje.

Još ako se „nije vrijeme“ sučeli sa svim što vidimo i čemu svjedočimo oko sebe.

Pogotovo ako to „nije vrijeme“ traje dvadeset i šest godina u kojima se realno potiskuju gotovo pola stoljeća sabijena očekivanja, mašta i želje stotina tisuća ljudi, elementarna potreba za istinom o sebi naspram oceana laži, pa i one želje koje racionalno nisu dobitak za današnje hrvatske generacije treba respektirati.

Mora se znati.

Teško je biti primjereno racionalan i uvjerljiv s porukom da „nije trenutak“ bez jasnih činjenica koje ukazuju – zašto nije trenutak? Odavno se čitav niz vrlo dvojbenih političkih zamisli u Hrvatskoj prodaju s invalidnim objašnjenjima ili uopće bez ikakvih objašnjenja, dajući naslutiti kako ima netko ili nešto što opasno ugrožava Hrvatsku, što nas nadzire i prijeti, mjereći svaki hrvatski korak i strogo nas vrednujući kao trajne sumnjivce, od čega praktično ovisi naš svakodnevni život.

Možda bi stvarno ploča ustaškom krilniku Juri Francetiću potakla te neke nepoznate a prisutne sile da nam zagorčaju život, možda bi realno izazvala nevolje hrvatskom narodu, možda je civilizacijski štetno uopće veličati Juru Francetića danas.

Sve je to – možda.

Ali, kako znamo?

Što današnja Hrvatska uopće zna o Juri Francetiću?

Službeno zna ono što je o njemu i o NDH zapisala manje više jugoslavenska komunistička i poprilično velikosrbizirana historiografija, službeno se može u javnosti vidjeti ono što promiču i trabunjaju razni nesretnici tipa Klasić, Jakovina, Markovina, Pusić i gomila trabanata koja veze više nema ni o sebi samima i kojima nitko s pristojnim IQ više ništa ne vjeruje, a pogotovo u njihove dobre namjere. Neslužbeno znamo ono što smo čuli uz obiteljske vatre, tu i tamo od rijetkoga preživjeloga suborca, kakvog rijetkog gotovo ilegalnog istraživanja i – ništa više.

Promotori „ovoga trenutka“ ili „ nije vrijeme“ argumentacije bi morali bar donekle početi poštovati svoj narod. Hrvatski narod je kroz neposredna povijesna zbivanja devedesetih godina i izazove kakve je rijetko tko doživio na svome emancipacijskom putu prošao gotovo bez moralnih ogrebotina, a usporedivo s drugim narodima i sa sličnim povijesnim izazovima u legendarnom kontekstu – gotovo uzorite moralne i civilizacijske čistoće.

To što to ne znamo ili neće naš državni poredak i politički vrh dovoljno snažno vrednovati i operativno formalizirati kroz nacionalne politike, nije činjenica vrijedna respekta, nego sramota i državnoga poretka i svih pripadajućih političkih elita.

Samo bi se idiot odrekao slave oslobodilačkoga rata devedesetih.

Ako u najtežim trenutcima devedesetih godina i suočeni, s jedne strane sa zastrašujućim iskustvima, uspomenama i ožiljcima prethodnoga režima na osobnim životima, s druge strane s neposrednim iskustvima srpske agresije i svega što ju je stvarno i simbolički predstavljalo u osobnim iskustvima milijuna ljudi, hrvatski narod nije poklekao i primio se neciviliziranih metoda odnosa prema nositeljima takvih zala, onda je – potpuno nepotrebno bilo kome bilo što više od toga dokazivati.

A pogotovo ne – zločincima.

Svakome tko na tome i na nekoj trajnoj matrici zahtjeva od današnjeg hrvatskog naroda nastavak defanzivnoga kolektivnog pranja do ispiranja umova i obraza, bilo bi primjereno reći – dosta. Bio bi to nužni minimalni prag – običnoga dostojanstva.

Pogotovo ako danas u Francetića, ako prije toga u ploču poginulim herojima oslobodilačkoga rata od srpske agresije u Jasenovcu, a prije toga u poziv da se temeljito istraži nacionalna prošlost s dokazanim velikosrpskim krivotvorinama i zloćudnim mitovima tipa Jasenovac, zapjenušano upiru prstom kao u znakove fašističke ugroze – sve redom pripadnici zločinačkih antihrvatskih režima, bilo komunističko- jugoslavenskoga, bilo njegovoga prirodnoga djeteta- velikosrpskoga okupatorskoga pod imenom Republike Srpske Krajine.

Na taj raskorak se ne smije šutjeti, ne smije se saginjati glava, niti se to što se događa, odgađati ili ignorirati legendarnim „argumentom“ – nije trenutak. Odavno je bio trenutak za stavljanje takvih nakaradnih odnosa na njihovo mjesto, a njihovih nositelja na puno mjesta, počevši od onih sramnih u kolektivnoj memoriji, onih eliminacijskih u javnosti, do – iza rešetaka.

Jer te nakupine silno opterećuju današnju Hrvatsku, a ne Jure Francetić.

Ne može se držati prirodnim da se hrvatskom vojniku iz Drugog svjetskog rata, koji možda jest a možda nije činio zločine, automatski pripisuje status ratnoga zločinca, bez ikakvog istraživanja i relevantnih povijesnih činjenica, samo zbog pripadnosti tadašnjoj hrvatskoj vojsci i režimu Ante Pavelića, a pripadnicima dokazano zločinačkoga režima kao što je bio komunističko-jugoslavenski na Mirogoju održavati – elitna Aleja narodnih heroja.

U Hrvatskoj!

Ne može se upirati prstom u opasnost od hrvatskog vojnika Jure Francetića a istodobno držati primjerenim tisućama osvjedočenih razbojnika komunističkoga režima nastavljati osiguravati sve moguće nerazumne benefite nastale najčešće na krvi hrvatskoga naroda, niti se može racionalnim argumentom obraniti epitafe na mauzolejima srpskih zločinaca koji su devedesetih masakrirali našu generaciju – jer smo Hrvati.

Vrijeme za žestoki rez po toj sramotnoj političkoj i društvenoj praksi je bilo – odavno.

I na ovo će naravno dio mudraca reći – znate li vi s kim imamo posla?

Znam.

S lopovima, lupežima, neprijateljima hrvatskoga naroda i tu su stvari jasne.

Tu nema kompromisa.

Bilo tko oni bili i bilo gdje bilo.

I, na bilo što mogli utjecati.

Jer, ako im se pod izlikom „ nije vrijeme“ nastavi popuštati mašući njima kao kučibabom djeci plašeći ih od nadvirivanja nad nekadašnjim seoskim čatrnjama nikada nećemo između ostaloga saznati, jesu li naši politički predstavnici dobronamjerni i odgovorni ljudi ili – obični lupeži.

A gdje postoji mogućnost da ima nejasnih i nedokazanih, a slutećih lupeža, lupež može postati svatko, pa i posve dobar i prihvatljiv čovjek.

To bi morala biti i svakodnevna misao kreatora hrvatske državne politike danas, a ne smišljanje alibija tipa „nije vrijeme“, „znate li s kim imamo posla“, „sve je to stvar projekta“ do – „to je europejstvo“. Nije europejstvo nasrnuti na hrvatskog generala iz prošlosti vilama, a o Titu ponizno pred lupežima i s lupežima raspravljati u salonima.

To je kapitulacija i vjeran izraz stanja neslobode hrvatskog naroda.

Temeljni čin neslobode je izostanak vjere u civilizacijsku ispravnost prosudbe hrvatskog naroda. Zašto i s kojega civilizacijskog polazišta bi se netko dana usudio oduzimati mu to pravo?

S Pupovčevog?

S Habulinovog?

S takvih polazišta samo je jedan pravac – put u pakao.

Primjenjujući Adornovu parafrazu o poluznanju kao najvećoj ugrozi znanja, valja istaći da je polusloboda opasnija od ropstva, jer pacificira neslobodnog čovjeka, daje mu lažnu nadu, a ostavlja ga u sofisticiranom ropstvu oduzimajući mu – umni potencijal. Usprkos „nije trenutak“ to znati je – uvijek trenutak.

Marko Ljubić/narod.hr