Hajdaš Dončić ispao glup 0,8 Marasa!

Pin It

Brojni ljevičari brane evidentno šovinističku i "islamofobnu" izjavu Hajdaša Dončića - kažu, istinu je čovjek rekao. No, kad ih zapitate, znači li to da su posrbice i Jugoslaveni gori od četnika, odnosno da su posrbljeni Hrvati nerijetko veći Srbi od samih Srba, onda obično odgovaraju psovkama.

Hajdaš Dončić je postigao novi rekord političke gluposti u Hrvatskoj, ako se izuzme jedinica mjere (Maras).

“Ne trebaju se slagati, ali mora se znati da je zbog partizana, antifašista i Tita, Hrvatska završila na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu. Imate jednu izreku, to se tiče gospodina Hasanbegovića, a povijest treba učiti samo iz povijesti, dakle da su poturice uvijek bili veći Turci od samih Turaka. E, to vam je Hasanbegović. Ne znam što on želi dokazivati i čime se on dokazuje? A imate tako lijepih primjera u Hrvatskoj. Evo, u mom Zaboku, gradu u kojem živim, ima jedna lijepa ulica koja se zove Ulica Josipa Broza Tita, koja dolazi na Ulicu Franje Tuđmana, i u čemu je problem? To su gluposti, definitivno, jednostavno nepotrebno trošenje energije na grubo rušenje povijesnih činjenica. Hajdemo se baviti ideologijom 21. stoljeća, obrazovanjem, školstvom. Hajdemo se ideološki sukobiti, a povijest zna tko su pobjednici, tko poraženi i tu možemo završiti tu priču”, ispalio je rafalno Hajdaš Dončić. Na to zasad još nije reagirao Goran Beus Richemberg, a ni Zoran Stevanović iz Rijeke još nije podnio prijavu za govor mržnje nadležnim institucijama protiv Hajdaša Dončića. Dosljedno, naravno. Nije Hajdaš, Thompson.

Pored evidentne idiotarije da povijest treba učiti iz povijesti, koja pokazuje da se dotični nije ubio od učenja u školi, tu su i brojne druge, krenimo od manje problematičnih. O problemu Ulice Andrije Hebranga, koja izlazi na Trg maršala Tita u Zagrebu, nedavno sam pisao, jer tu imamo u svijetu jedinstven primjer da ulica nazvana po žrtvi diktatora izlazi na trg imenovan po diktatoru koji ga je dao smaknuti. Kao i u slučaju ulica u Zaboku, od kojih se jedna zove po Titu, diktatoru Jugoslavije i maršalu JNA, a druga po Tuđmanu, demokratski izabranom predsjedniku Hrvatske i vrhovnom zapovjedniku HV-a, vojske koja je s tom istom JNA bila u ratu, to razotkriva duboku vrijednosnu dezorijentaciju društva. Spominjati školstvo i obrazovanje kao “ideologije 21. stoljeća”, može samo kompletni idiot, jer školstvo i obrazovanje nisu ideologije osim, možda, za Hajdaša Dončića koji i to shvaća dogmatski. Što se tiče toga da se Hrvatska, zahvaljujući Titu, našla na strani sila pobjednica u 2. svjetskom ratu, to jednostavno nije istina. Jugoslavija se našla na strani sila pobjednica, a Hrvatska slijedom toga na strani poraženih i okupiranih zemalja. I to ne okupiranih poput Japana ili Njemačke od strane SAD, već u komunističkom bloku, kao i baltičke zemlje. A vjerujte mi, nitko tamo ne misli da su se, zahvaljujući Staljinovoj Crvenoj armiji, našli na strani sila pobjednica. Ne, zahvaljujući njima su se našli u SSSR-u.

No, najjača je ona o poturicama i Turcima. Otkriva intrinzični šovinizam ljevice, pa i to da ni sami u pravilu ne vjeruju u ono što propovijedaju. Sjetite se, uostalom, samo Milanovićevih izjava poput one o Cincarima. Ljevica se tako uvijek zgraža nad idejom da vjera i nacija imaju neke veze, naročito u slučaju Hrvata. Odnosno, da su Hrvati, po prirodi stvari, katolici. Kao što zapravo i jesu, jer vjera je svakako čimbenik etnogeneze kod većine modernih nacija, samo što to nitko danas ne želi priznati.

No, to naravno ne znači da Hasanbegović i dalje nije Hrvat. I svakako puno više od brojnih “Hrvata i katolika” koji su to samo po imenu, dok kulturološki ipak spadaju u neki drugi svijet. Ili barem ne žele biti Hrvati, jer je to, kao, sramota biti. Hasanbegović je svakako i u puno većoj mjeri pravi Hrvat od Hajdaša Dončića, inače ne baš prebistre osobe za koju je šira javnost prvi put čula kad se izblamirao postavivši, bez natječaja, uhljeba Krunoslava Šamsa u Zračnu luku Zagreb, obzirom da ni javni natječaj nije znao namjestiti. Pa je morao intervenirati njegov stranački šef Milanović, rekavši kako “se radi o transferu visokog državnog dužnosnika na drugi zadatak, a ne o uhljebljivanju”. Za takve transfere se, inače, u normalnim državama ide – u zatvor.

Sad, pak, brojni ljevičari brane evidentno šovinističku i “islamofobnu” izjavu Hajdaša Dončića – kažu, istinu je čovjek rekao. No, kad ih zapitate, znači li to da su posrbice i Jugoslaveni gori od četnika, odnosno da su posrbljeni Hrvati nerijetko veći Srbi od samih Srba, onda obično odgovaraju psovkama. A što se samog Hasanbegovića tiče, on se nikad nije odrekao svog hrvatstva, kao ni njegova obitelj. Hajdaš Dončić se, pak, vrlo brzo u životu odrekao HDZ-a, kojeg je bio član, jer je i za njihove standarde bio preglup da bi napredovao, pa se prebacio u konkurentski i ideološki suprotan SDP kad mu je Milanović obećao visoki položaj. To se inače zove – politička prostitucija.

Odvoz krupnog ideološkog otpada

Nakon dugog natezanja, započeo je odvoz krupnog ideološkog otpada zaostalog još iz prošlog stoljeća iz centra Zagreba. Riječ je o Trgu maršala Tita, koji će se ubuduće zvati drukčije. Kako, nije bitno: bitno je da je s ovim Hrvatska napravila jedan veliki iskorak prema 21. stoljeću. Jer, svima je već pomalo dosta toga da živimo u 1945., i da se u 21. stoljeću uopće lamentira o bedastoćama tipa antifašizma, komunizma i o kultu ličnosti.

Pravo pitanje nije zašto se Trg preimenuje. Pravo pitanje je, zašto to nije urađeno dosad i zašto se morao pojaviti jedan Hasanbegović da bi se u Zagrebu uradilo ono što je još tamo negdje 89.-90. urađeno svugdje, od Urala do Baltika i Jadrana. No, treba li to čuditi? Hrvatska je jedina bivša komunistička država, uz još neke iz sastava bivše SFRJ, u kojoj nije provedena lustracija: zato ne treba čuditi ni što je ona zadnja oaza kulta ličnosti. S te strane, pitanje imena Trga nije nimalo nevažno. Ono je i te kako važno, jer na simboličkoj razini odražava čitav jedan retrogadni skup društvenih vrijednosti koji je još uvijek pristan u Hrvatskoj.

Brojni u Hrvatskoj su, kad je umro Tito, stvarno pali u očaj. Jer, punih 35 godina su ih učili da im je Tito otac i majka, razlog što su uopće živi, razlog zbog kojeg sunce izlazi i zalazi i da je smisao njihovih jadnih života – služiti Titu, a najveće dostignuće – nositi mu štafetu. Megalomanske kič-predstave na stadionu Mladosti povodom Titova rođendana – kojeg je, po uzoru na Adolfa Hitlera, proglasio Danom mladosti, a usto i dodatno na Adolfa, državnim praznikom – koštale su pravo malo bogatstvo, ali koga je bilo briga? Ništa nije bilo dovoljno dobro za najvećeg među nama. Pa ni to što je održavanje desetaka njegovih dvoraca i rezidencija, vila, podzemnih gradova, stotinjak luksuznih automobila, privatnog otočja s egzotičnom divljači, jahte od preko sto metara koja sada trune u Rijeci, aviona i svega ostalog, koštalo otprilike kao proračun jedne od šest republika u SFRJ (Crne gore). I to ne račujanući trošak tajne policije koja je, uglavnom, brinula o tome da nitko ne govori i ne radi ništa protiv Tita (socijalizam je bio manje važan, njega se smjelo kritizirati).

Ukratko, svo ovo kmečanje o Titu, samo je simptom bolesti, ispiranja mozga kojem su Hrvati bili izloženi desetljećima. A indoktrinacija, odnosno pranje mozga je, kako je znanstveno dokazano, ireverzibilan proces. Djeluje slično kao teške droge. Zato danas slušamo priče o tome kako je Tito bio veliki državnik, tako velik da ga njegova država nije nadživjela ni za jedno desetljeće! Tako velik da se ekonomija te države potpuno raspala netom po njegovoj smrti! Tako velik da iza njega nije ostala niti jedna funkcionalna institucija sistema! Jer, u sustavu izgrađenom na kultu ličnosti, nisu bitne institucije, one su tu da služe vođi: u demokratskim sustavima, vođe su tu da bi služili institucijama.

Nažalost, institucije nismo do kraja izgradili ni dan danas: korupcija institucija u Hrvatskoj je dobrim dijelom i nasljeđe socijalizma, koji je svjesno išao za tim da ih korumpira (ne samo u Jugoslaviji, nego svugdje gdje je postojao i postoji). Za to isto imamo zahvaliti Titu, kao i za rat devedesetih. Naime, ako su nas partizani, odnosno JNA kao njihova nasljednica, oslobodili 45., kao što je ovog tjedna ponovno ustvrdio SDP-ov Hajdaš Dončić, od koga smo se onda oslobađali devedesetih? Zašto su ti osloboditelji iz JNA tada sravnili sa zemljom pola Hrvatske i proglasili je dijelom Srbije?

Mlogo nam je drago…

Saša Leković, zvani “Šeraf”, poznati je hrvatski istraživački novinar (u žargonu: nounar), poznatiji po svojim šerafima na kotačima koje su mu prepilili ustaše, u što se kune njegov automehaničar iz Rume, nego po tekstovima. Tko ih je stvarno prepilio, je li ih prepilio ili nije, i je li stvar uopće ikad prijavljena hrvatskoj narodnoj miliciji, nije poznato. Niti, je li tu tvrdnju istraga potvrdila. Poznato je da ništa o tome nije poznato nakon što je objavio status o tome na facebooku. Manje je poznat po svojim novinarskim uradcima zadnjih godina, ali je (uz šerafe) poznat po vrlo selektivnim priopćenjima.

Nije da smatram da novinari u Hrvatskoj trebaju biti profesori kroatistike, nisam “grammar nazi”, tipfeleri se događaju, lektori sasvim sigurno ne lektoriraju facebook statuse. Ipak, smatram da je elementarna pismenost prilično važna u ovom poslu. Ali kad napišete “ovogodišđnju”, “istraživačjkog”, “orhanizaciji”, to je težak nemar, koji si profesionalac ne bi smio dopustiti niti na facebooku. Obično je takva ekscesna količina tipfelera produkt pretjerane konzumacije alkohola.

Kad, pak, napišete, “Zadovoljstvo nam je da vas obavestimo”, “Letnja škola” i “vodeći eksperat za korišćenje”, onda je to uvreda profesije i uvreda Hrvatske kao takve. Leković je Srbin, to je njegova privatna stvar, što se mene tiče predsjednik HND-a može biti i etnički Japanac, ali ako netko misli obnašati tu javnu dužnost, od vas se očekuje da se uvijek kada istupate u javnosti, služite hrvatskim književnim jezikom. Ne srpskim, ne “srpskim ili hrvatskim”, ne jugoslavišem, nego hrvatskim. Jer HND znači “Hrvatsko novinarsko društvo”, a ne “novinarsko društvo iz regiona, bre”. A, ako već pišete na srpskom, red bi bio da pišete – ćirilicom. Ovako, Lekovićev status mogu prokomentirati jedino s “mnogo lepo”. “Mnogo” je inače stara srpska brojka koja se koristi kod opisivanja broja ugroženih, protjeranih ili “genocidisanih” Srba u Hrvatskoj u zadnjih stotinjak godina, ali i u drugim prigodama, gdje iznošenje konkretnih brojeva nije poželjno ili ne potkrepljuje izrečeno.

Usput, ako ste sumnjali, BIRN je projekt koji financira Sorosevo “Otvoreno društvo”.

Krstičević neopozivo opozvao neopozivu ostavku

Puno toga ostaje nejasno oko prošlotjedne ostavke na ministarsko mjesto, generala Krstičevića. Je li Predsjednica znala što govori i koga je nanišanila kada je dala izjavu da vojska, u slučaju požara u Splitu, nije dovoljno brzo reagirala? Je li si Krstičević smio dopustiti ishitrenu reakciju, te ostavku na ministarsko mjesto prvo objaviti medijima, pri čemu je ostalo nejasno, je li ona ponuđena premijeru ili neopoziva? I koliko cijeli cirkus ima veze s požarom, pa i izjavom Predsjednice, a koliko, pak, s posve drugim stvarima, igrama prijestolja u MORH-u, nabavom aviona…

Krstičević je, kad je već na onakav način objavio svoju ostavku, trebao pri njoj i ostati. Jer, neovisno o svojim eventualnim ljudskim i političkim kvalitetama, ovime si je bitno narušio vjerodostojnost. A biti vjerodostojan, u politici je jako bitna stvar, barem u normalnoj politici. Predomišljanje ne ostavlja dobar dojam. I ostavlja prostor za napade iz oporbe: njegov prethodnik, Kotromanović, inače čuven po remontu MIG-ova, zbog kojeg iz nepoznatih razloga nije završio u zatvoru, već ga je nazvao – “uvrijeđenom frajlom”.

Druga je, pak, stvar, je li Krstičević ikad stvarno dao neopozivu ostavku, ili je to jednostavno nešto što su mediji izmislili, odnosno, je li ostavka ipak bila samo ponuđena, pa odbijena? Ali i tada važi da nije pametno prvo razgovarati s medijima, naročito onima inače nesklonim političkoj opciji koju zastupate. U ovom slučaju HDZ-u, pa i ovom krajnje lijevom i antisuverenističkom. I u tom slučaju je krivica, zapravo, na Krstičeviću: ostavka se ne objavljuje u medijima, nego se podnosi premijeru.

Pomoz’, Bog…

Bog ipak nije pomogao novinaru, matematičaru i SDP-ovcu Aleksandru Hatzivelkosu, te ateističkom aktivistu Danu Margetiću, aktivnom u, spram vjernika, vrlo agresivnoj udruzi Protagora. Ta se udruga inače bavi antiteističkim prozelitizmom, kojeg propovijeda s upravo jezuitskim žarom.

Rečeni dvojac je, uz Damira Jelušića iz Kraljevice, podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenom ustavnosti predsjedničke zakletve koja uključuje riječi: “Tako mi Bog pomogao”. Sedmero sudaca Ustavnog suda zaključuje da ta sintagma iz zakletve, “Tako mi Bog pomogao”, ne ugrožava ateiste i agnostike, niti dovodi u pitanje sekularnost Republike Hrvatske. Dvoje sudaca imalo je izdvojeno mišljenje.

“Ustavni sud je zaključio da te riječi ni na koji način ne dovode u pitanje sekularnost hrvatske države. Riječi, ‘Tako mi Bog pomogao, nisu u nikakvoj vezi s religioznim opredjeljenjem izabranog predsjednika, i niti mogu predstavljati religiozno opredjeljenje predsjednika, pa time ne ugrožavaju njegova eventualno drukčija uvjerenja”, tvrdi Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda.

Hoće li spomenuta ekipa, ili njihovi američki pandani, podnijeti Vrhovnom sudu SAD-a zahtjev za ocjenom ustavnosti tamošnje predsjedničke zakletve koja sadrži iste riječi, ili, možda, čak i za ocjenom ustavnosti dolarskih novčanica na kojima piše “U Boga se uzdamo”? Ili o zabrani polaganja zakletve svjedoka na sudu s rukom na Bibliji? Jer, ako je tome tako u SAD, državi koja i te kako dobro pazi na sekularizam, nema razloga da ne bude i u Hrvatskoj.

Izvinjavamo se…

“Mnogo nam je žao što smo vas sprečili da ostvarite vekovni srpski san o Srbiji do Karlovca i Karlobaga. I također nam je mnogo žao što niste uspeli u svom naumu da pola Hrvatske i celu Bosnu i Hercegovinu etnički očistite od Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, odnosno kako vi kažete ustaša, Turaka i šiptara.”

Tako bi otprilike mogla glasiti isprika (srpski: izvinjenje) Srbima izbjeglima (sprski: protjeranim) u “Oluji”. A tu ispriku traži stanovita nevladina organizacija, “Inicijativa mladih za ljudska prava”. Oni su pokrenuli akciju plakatiranja i zakupa oglasnog prostora pod #isprika. “Ispričavamo se i očekujemo da će najviša državna tijela Republike Hrvatske, čiji su prethodnici planirali i izvršili operaciju, učiniti isto”, kažu iz Inicijative. Sada, kad bi netko na zapadu tražio da se Englezi i Amerikanci ispričaju Nijemcima zbog protjerivanja 2 milijuna Nijemaca iz Sudeta, biste li ga smatrali nacistom? Isto ide i ekipu iz “Inicijative”. O tome koliko je inicijativa uvredljiva, najbolje govori jedan komentar na društvenoj mreži: “Tko će se meni ispričati što mi je mater ostala bez oka i čaća što je bio šest mjeseci u logoru u Srijemskoj Mitrovici, naravno nitko.”

Ispriku, Srbi koji su izbjegli (a ne protjerani!) u “Oluji”, trebaju tražiti samo i jedino od srpskog vodstva, koje ih je u rat gurnulo, pa od njih diglo ruke, i od Vučića, koji je bio ratni huškač i pomagač ratnog zločinca i genocidnog manijaka Šešelja, dakle antifašist. I kao takav od zaslužnijih za njihovu tragediju, koja s nama Hrvatima stvarno nikakve veze nema. No, ima li to smisla objašnjavati ljudima poput Marija Mažića, aktivista spomenute “Inicijative mladih za ljudska prava”, koji je lani pokrenuo križarski rat protiv pjesme “Lijepa li si”, jer je pjesma, po njemu, “nacionalistička, agresivna i potiče na nasilje” pa je treba zabraniti na stadionima?

Danke, Ranko

Još je jedno preseravanje Ranka Ostojića i Zorana Milanovića došlo na naplatu. U jeku izbjegličke krize, ta dvojica su poručili, kako bi se pravili važni pred EU – “Šaljite migrante k nama, mi smo spremni.”

Problem, o kojem sam i tada pisao u ovom istom pregledu je taj, što su propustili evidentirati tzv. “migrante”. Odnosno, uzeti im otiske prstiju i osobne podatke (redom su davali lažne, od datuma rođenja do države iz koje dolaze, jer su ih tako instruirali Sorosevi aktivisti u Turskoj).

Malo tko je obratio pažnju na važnost toga: Milanović je računao da će samo odglumiti humanitarca tako što će prihvatiti imigrante na jednoj granici i proslijediti ih autobusima do druge – eto, pomogao je u europskim naporima oko imigranata.

Upozorio sam tada na opasnosti od takvog pristupa, odnosno na mogućnost da nam EU te imigrante – vrati. Ovih dana je Sud Europske unije presudio da je Hrvatska morala registrirati migrante. Analizirali su slučaj jednog Sirijca, te dvije obitelji iz Afganistana koje su ušle u Hrvatsku iz Srbije, bez papira.

Građanin Sirije je zahtjev za azilom podnio u Sloveniji, a Afganistanci u Austriji. No, Slovenija i Austrija sada tvrde da su podnositelji zahtjeva u Hrvatsku ušli neglegalno i suprotno regulativi EU-a o migrantima (Dublin III). Obje države smatraju da je Hrvatske trebala primiti i obraditi zahtjeve migranata za azilom, što nije učinila, nego ih je jednostavno prebacila do granice. Sud je podržao mišljenje Austrije i Slovenije.

Drugim riječima, u konačnici bi Hrvatska mogla platiti račun koji je napravila Angela Merkel, odnosno Njemačka, i to ne bi bilo prvi put u povijesti. Ali, to nas, naravno, ne oslobađa odgovornosti za vlastitu dobrobit u oba slučaja.

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno