Mobilizacijska moć športa

Pin It

Image result for hrvatska medalja vaterpolo

Kako je špiclovska infrastruktura uglavnom sastavljena od materijala bivšega jugokomunističkog režima, poraženih terorističkih snaga iz doba velikosrpske agresije na Hrvatsku i oživotvorene Orjune, onda je bar u zamisli plemenita ideja borbe protiv mržnje i rasizma na športskim terenima u Hrvatskoj pretvorena u podzemni politički pokret, koji rubna i pojedinačna ponašanja dijelova navijačkih skupina rabe za postizanje svojih političkih ciljeva.

Doček prvaka svijeta – izabrane hrvatske vaterpolske vrste – u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, Šibeniku i t.d. nije pokazao samo koliko se hrvatski narod poistovjećuje sa svojim športskim vitezovima, nego i silnu mobilizacijsku moć kojom športski uspjesi državne vrste, ali i uspješnih klubova i pojedinaca mogu osloboditi nacionalnu energiju toliko potrebnu i poticajnu za pothvate na svim društvenim razinama.

Te se mobilizacijske moći najviše pribojava mainstream politika jer ona na gotovo svim razinama dovodi u pitanje odvojenost otuđenih političkih elita od naroda i njegovih interesa.

Zato se uopće ne bi trebalo čuditi kad se nakon određenoga vremena, odnosno u trenutku kad se spusti prašina, krenu određeni politički napadaji i na sadašnje aktualne svjetske vaterpolske prvake.

Naime, svaka velika pobjeda nacionalnih vrsta afiramcija je određene države i njezina naroda u međunarodnim odnošajima. Naime, takvi iznimni pothvati stvaraju potpuno drukčije slike o pojedinim narodima, koji po mainstreamu nikad ne bi trebali izići iz okvira, u koje su ih upravo oni smjestili po svojim stereotipima.

Kao izravan posljedak takve politike po Hrvatskoj je svojedobno, na poticaj Milanovićeva ministra znanosti, obrazovanja i športa Željka Jovanovića, ustrojena cijela “armija” špiclova koja njuška po rubovima navijačke subkulture u potrazi za frustrirajućim ispljuvcima, koji im onda nakon pretvaranja pojedinačnih ispljuvaka u opću karakterizaciju naroda služe da se u međunarodnoj športskoj i političkoj javnosti kompromitira hrvatski šport, a time i cjelokupan hrvatski narod i njegova država.

Žrtva takve politike, u koju su, osim pojedinih medijskih grupacija, često uključene i pojedine državne ustanove nedavno je bio hrvatski nogometni reprezntativac i jedan od ponajboljih nogometaša na svijetu Luka Modrić, nenadilazna skijašica Janica Kostelić ili pak tenisač Marin Čilić.

Kad bi se, unatoč svemu, radilo samo o “psima tragačima” koji tragaju tek za neprihvatljivim i nešportskim ponašanjem, uz opasku nepotrebnih poopćavanja i primjenu jednakih kriterija za sve sudionike u športskim natjecanjima ovu jednu od orwelovskih inačica “životinjske farme” ljudi bi još i mogli u ime “suživota” bar djelomično prihvatiti.

Kako je špiclovska infrastruktura uglavnom sastavljena od materijala bivšega jugokomunističkog režima, poraženih terorističkih snaga iz doba velikosrpske agresije na Hrvatsku i oživotvorene Orjune, onda je bar u zamisli plemenita ideja borbe protiv mržnje i rasizma na športskim terenima u Hrvatskoj pretvorena u podzemni politički pokret, koji rubna ponašanja navijačkih skupina rabe za postizanje svojih političkih ciljeva.

Ta se politička namjera uostalom očitovala u trenutku kad ni njuškanje po rubnim skupinama nije davalo nikakva rezultata pa su špiclovi tada samoinicijatvno na splitskom Poljudu iscrtali nacistički kukasti križ, što je poslužilo međunarodnim nogometnim organizacijama, poput UEFA-e, da kazni hrvatsku nogometnu vrstu igranjem više utkmica na stadionima bez publike.

Temeljitija istraga glede nesposobnosti ili pak odbijanja tadašnjega redarstvenoga vrha da otkrije crtače nacističkoga kukastoga križa na Poljudu lako bi utvrdila kako su podzemnu politiku Orjune duboku ugazili i pojedini političari, koji javno glume da poštuju ustavfni poredak Republike Hrvatske.

Nacistička i fašistička simbolika nema naime nikakve veze s hrvatskim narodom. Nju su u pojasu jadranske Hrvatske nakon 1941. zajedno s talijanskim fašistima i srpskim četnicima promovirali isključivo pripadnici orjunaških skupina.

Pod tim simbolima 1943. godine je SS divijzija Prinz Eugen u suradnji s četnicima počinila masovne zločine nad hrvatskim narodom u Zagori i Hercegovini pa iscrtavanje tih simbola na stadionu u Poljudu nije ništa drugo nego obnavljanje prijetnje hrvatskom narodu, koji je u Domovinskom ratu stvorio svoju nezavisnu i suverenu državu, a godine 1995. učinkovitom vojnoredarstvenom operacijom Oluja svoju zemlju oslobodio od četničkih terorista.

Njihovi pritajeni orjunaški pristaše ostali su u Hrvatskoj, a po svemu sudeći nekadašnji ministar Željko Jovanović kroz mrežu svojih špiclova dao im je zakonski okvir pod zaštitom međunarodnih športskih organizacija za novo političko djelovanje.

Onaj tko bude imao hrabrosti uvesti reda u političkom podzemlju morat će se ponajprije suočiti s tim tajnim i kamufliranim djelovanjem orjunaških skupina, a ne kako to sugeriraju mainstream mediji odustajanjem od t. zv. sukoba ustaša i partizana.

Naime, takav sukob u Hrvatskoj uopće ne postoji jer u njoj, za razliku od “partizana” nema nikakvih ustaša.

Dovoljno je zakonski provesti toliko puta najavljivanu lustraciju i na taj način naciju osloboditi od utvara jugoslavenske zločinačke prošlosti, čiji su zastupnici zaposjeli gotovo sva ključna mainstream mjesta u javnosti. E da bi očuvali svoje pozicije izmišljaju “ustaše” kao što su sami iscrtali i već spomenutu svastiku na stadionu u Poljudu.

Ivan Svićušić /Hrvatsko slovo/Kamenjar.com