Država koja brani sjećanje na sve heroje je država koja heroje nije ni zaslužila

Pin It

hvo

Bespotrebno smo lagali sebe i svijet godinama iako smo imali moralno i povijesno pravo braniti  hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Imali smo ga pravo i obvezu braniti tada, kao i danas, kada smo tim ljudima potpuno okrenuli leđa. 

Pošto često pišem o domovinskom ratu, nerijetko me znaju pitati gdje sam bio 1991? Bio sam u petom razredu osnovne škole. Uz branitelje i rat sam vezan iz više razloga, o kojima ne mislim ovom prilikom pisati. Uostalom, nisam bitan ja, nego moja, vaša i naša sjećanja na ta vremena. Svatko tko ima neki zdravi odnos prema Hrvatskoj je neka vrsta čuvara istine. Povijest je ispisana u tisućama manjih i većih epizoda, a sve su važne jer zajedno čine cjelovitu istinu o nama. Ne znam kako je bilo u ostalim školama, ali u mom razredu, u rat su išli većinom očevi siromašnije djece.

Moj otac je kao ratni reporter u poznoj dobi prošao bojišta od Like do Istočne Slavonije, ali u vojsci su se zadržali dulje vremena, po mojoj memoriji, tate Kristijana Babačića, i Krune Švaba. Kruno Švab je bio dječak slabije fizičke građe. Sitan, tih, uvijek na meti raznih huligana i nasilnika.

Nismo bili prijatelji, ali ga osobno nikada nisam zadirkivao. Prije svega, poštovao sam ga zato jer mu je otac profesionalni hrvatski vojnik. Kad smo bili sedmi razred, jednog dana, Kruno se nije pojavio u školi. Učiteljica nas je obavijestila da mu je poginuo otac, i to u Bosni i Hercegovini.

Sprovoda se sjećam kao da je bio jučer. Kruno Švab, dječak koji je mogao primiti najveće batine od drugih školaraca bez da ispusti jauk, plakao je i jecao kao kišna godina. Na njegov gubitak, nisu svi reagirali isto. Mnogim klincima, odnosno njihovim roditeljima, rat za Hrvatsku je zapravo smetao, jer u njemu ni na koji način nisu sudjelovali. Zato je i nekoj djeci smetao Kruno, jer je njegov otac dao ono najviše za domovinu-svoj život, dok oni nisu dali ništa. Čudna je to zavist živih prema mrtvima.

Eh, ali da, poginuo je u Bosni i Hercegovini i time je njegova smrt već tada nekima bila ilegalna. Ne znam je li Kruno ikada saznao gdje mu je točno poginuo otac, i je li itko njemu i njegovoj majci dao tu informaciju na nekom komadu papira jer se dvadeset i više godina nismo vidjeli, ali sad uoči „Oluje“ kada se sjećamo naših poginulih osloboditelja, netko od nadležnih bi trebao pokazati političku i ljudsku hrabrost i jednom za sva vremena odati počast i vojnicima iz Hrvatske, koji su poginuli u Bosni i Hercegovini. O tim ljudima se ne govori.

Bespotrebno smo lagali sebe i svijet godinama iako smo imali moralno i povijesno pravo braniti  hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Imali smo ga pravo i obvezu braniti tada, kao i danas, kada smo tim ljudima potpuno okrenuli leđa. Za Vesnu Pusić, otac Krune Švaba je bio agresor. To ipak ponajviše govori o njoj samoj, nego o Kruni, a pogotovo njegovom ocu.

Više od dvadeset godina priča o vojniku Švabu je bila javna tajna. Pitam se, koliko ima tih heroja čijeg se imena i prezimena Hrvatska ne smije sjećati, i o čijim herojskim podvizima nitko ne smije pisati? Dokle tako? Država koja brani sjećanje na sve heroje je država koja heroje nije ni zaslužila.

Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr