Dani sjećanja i ponosa

Pin It

Naši su olujni branitelji krenuli u zoru 4. kolovoza. Već 5. kolovoza, pripadnici 7. gardijske brigade -„Pume“ u 9:30, skinuli su srpsku i stavili hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu. Bili su to Jasmin Hadžić, Mario Bilać i Edvard Baltić. Za taj zadatak odabrao ih je general Korade.

Pjesmu sam napisala ljeti 1991. kada smo svaki dan slušali o ubojstvima u Slavoniji, Baranji, na Baniji i barikadama kod Knina… Jednom sam na radiju čula kako se neka srpska snajperistica hvalila da je ubila „ustašu“ u kanalu negdje kod Vinkovaca. To je bio povod ovoj pjesmi.

Tada su počeli progoniti ljude. Sjećate li se Dalja i šlepa na Dunavu punog uplašenih i uplakanih ljudi? Nakon izvjesnog vremena, u „oslobođeni“ Dalj stigao je patrijarh Pavle i u bogomolji srpske (?) pravoslavne crkve rekao da je srpski narod svet „jer kuda ide gradi svoje bogomolje“. Tu njegovu „svetu“ misao prenio je HRT u emisiji „Slikom na sliku“, a snimio YUTEL. (Nisam mogla naći snimku na internetu.)

Hrvatima i ostalim domoljubima bilo je teško, a ni slutili nismo da će trajati tako dugo.

Godine su prošle i ostavile porušena sela i gradove, urušene mnoge crkve i bolnice, ostavile tugu u srcu za nestalima i ubijenima.

A onda je početkom svibnja (Bljesak) i u kolovozu 1995. počelo je oslobađenje Hrvatske. Osjetili smo olakšanje.

Naši su olujni branitelji krenuli u zoru 4. kolovoza. Već 5. kolovoza, pripadnici 7. gardijske brigade -„Pume“ u 9:30, skinuli su srpsku i stavili hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu. Bili su to Jasmin Hadžić, Mario Bilać i Edvard Baltić. Za taj zadatak odabrao ih je general Korade.

Kako je izgledao taj ulazak hrvatske vojske, može se pogledati na:

Knin je bio oslobođen, a Petrinja je još uvijek krvarila. Izginuli su mnogi pripadnici (oko 90) 2. gardijske brigade -„Gromovi“, a među njima i Predrag Matanović, zapovjednik, brigadir hrvatske vojske. JNA imala je snažno uporište u petrinjskoj kasarni koju su ukopali u brdu, a oko nje naseljavali doseljenike iz Srbije, još osamdesetih godina 20. st. Prognani Petrinjci željno su čekali povratak, da saznaju što se dogodilo s njihovim kućama, crkvama i onima koji nisu htjeli otići u izgnanstvo. Znam da su mučki ubili ortodonta Stipu i sudca Miljenka Pezelja.

O Miljenku supruga Tonka, koja je s djecom izbjegla u Zagreb, piše: „Od okupacije Petrinje do ubojstva bio je u kućnom pritvoru. Kriomice mi je slao pisma, a u zatočeništvu je vodio i osobni dnevnik te pisao vlastita zapažanja i poruke obitelji na pločicama kuhinjskog zida. Ispred obiteljske kuće u Petrinji ubijen je 19.05.1992. Pokopan je na groblju. Grob je otkriven 20.05.1995., a ekshumacija je izvršena 17.09.1996.“ Sličnih slučajeva bilo je na tisuće.

Petrinja je konačno oslobođena kad je zapovjedništvo preuzeo general Petar Stipetić, 6. kolovoza, a predaju kordunskog korpusa potpisao je Čedo Bulat. Oslobođeno je i Topusko, a hrvatski vojnici dijelili su hranu srpskim izbjeglicama:

No, drugi srpski zapovjednik, Mile Novaković, tenkovima je bježao u Bosnu, gazeći pritom izbjeglice vlastitog naroda.

Pa iako HRT ima snimke ovog nedjela, preko toga se prelazi kao da se nije dogodio.

Ivica Pandža Orkan, sada umirovljeni pukovnik HV, sudionik Oluje, u posjedu je dokumenata koji svjedoče o srpskim žrtvama, srpskog „komandanta“ Mile Novakovića.

„Javnost ni ne zna koliko je ‘Oluja’ bila zahtjevna i teška operacija. Pucalo se na sve strane, srpski vojnici su se panično presvlačili u civilnu odjeću i pokušavali priključiti izbjegličkoj koloni. Zadnje što sam očekivao za vidjeti i, možda nešto najšokantnije u životu, bilo je kada su srpski vojnici mahnito i u panici počeli napuštati teritorij i to, gazeći preko vlastitih živih civila. Odjekivali su jauci, pucao je lim, staklo od automobila, gazili su im preko zaprega i konja… Bilo je to strašno“, prisjeća se bivši pripadnik specijalne jedinice Crne Mambe 2. gardijske brigade Gromovi. Njegov suborac V. D. potvrđuje ove i Orkanove tvrdnje: „Jedinica Mile Novakovića je tenkovima gazila vlastiti narod, mahom starce, žene… To je prizor koji se ne može nikada zaboraviti. Kilometarska kolona leševa, auta, pobacanih stvari, krikovi na sve strane. Potpuno rasulo. Jednostavno, situacija u kojoj je bilo teško reagirati, iako vas kao profesionalnog vojnika na takvo nešto pripremaju. Rat nikada nije human, ali ono što sam tada vidio bilo je potpuno neljudski.“

Mile Novaković je pred smrt, u filmu danskih UNPROFOR-aca „15 minuta – Masakr u Dvoru“, odigrao svoju zadnju zlu ulogu. HAVC-a je, na čelu s Hrvojem Hribarom, sufinancirao film s 250 000 kn. (Nema reakcija DORH-a). U filmu aludiraju, da su umorstva invalida u Dvoru, počinili pripadnici hrvatske vojske.

Film je otkupila većina članica EU i prikazan je na mnogim festivalima. Tako je Novaković zadao posljednji udarac, šireći po svijetu laži o Hrvatima – koljačima. Vrlo brzo nakon toga je umro. A Saša Kosanović, njegov suradnik u filmu, neškolovani unuk partizana, bio je zaposlen na HRT-u: „Nisam završio ništa, al` sam odlučio raditi na HTV-u… Hvala didi i 9. udarnoj dalmatinskoj brigadi…!“ Radio je s Denisom Latinom u „Latinici“ (miksao lažne filmove o Marku Perkoviću Thompsonu i dr.), a onda su ga konačno maknuli. Ali on i dalje, onako nesposoban, blati Hrvatsku u pupavim novinama. Nažalost, nije jedini.

Kad su se naši ponosni i hrabri dečki i djevojke vraćali iz Oluje, dočekali smo ih isto tako s ponosom i radošću u svim hrvatskim gradovima.

Posebno je svečano bilo prilikom dolaska Vlaka slobode u Split 26. 8. 1995. Splitska riva je bila puna ljudi. Nezaboravna scena dogodila se kada je predsjednik Tuđman pitao: „Što mi preostaje da vam još obećam?“, a riva je zagrmila: „Vukovar! Vukovar!“

Partizanski potomci i Sorosovi uhljebi (ali i NGO plaćeni novcem hrvatskih obveznika) i dalje „bombardiraju“ i ruše nam ugled. Ma koliko god podmetali klipove i lagali, istinoljubivi ljudi znaju što se dogodilo.

Tako je tijekom nedavnog posjeta svom američkom kolegi Jamesu Mattisu, u Washingtonu, general Krstičević dobio pohvale kao zapovjednik u „Oluji“, ali i kao ministar vojske koja je tako briljantnom akcijom oslobodila svoj teritorij od okupacije. Mattis je napomenuo da i američka vojska uči o „Oluji“.

Uoči ovogodišnje obljetnice „Oluje“, u Hrvatsku se iz Mađarske vratiše naši vaterpolisti kao svjetski prvaci ovjenčani zlatnom medaljom i s pjesmom „Moja domovina“ i „Lijepa li si“. Na Trgu bana Josipa Jelačića dočekali ih deseci tisuća razdraganih Hrvata s hrvatskim trobojnicama.

Zato je važno da Dan domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, te blagdan Gospe Snježne, proslavimo svečano, dostojanstveno, zahvalno Bogu i našim braniteljima na dar domovine, ma gdje god se našli (Zagreb–sv. Misa u Katedrali u 10:00 sati), da izvjesimo našu zastavu na kuće, prozore i balkone i da nikad ne zaboravimo…

„… Iako nas peku suze što su pale iako nas rane neizmjerno bole“ za onima kojih više nema.

 Zorica Vuković /Hrvatsko nebo