Merkel pritišće Hrvatsku

Pin It

Image result for merkel hitler

Naravno da i Hrvatska može argumentirati kako praktično nije moguće da su ti Afganistanci i Sirijci došli u Hrvatsku, a da prije toga nisu prošli i neku drugu članicu Europske unije – najvjerojatnije Grčku. Je li već ondje bilo postavljeno pitanje njihovih viza i jesu li te osobe evidentirane? A ako nisu – zašto nisu?

Njemačka više ne može vratiti one izbjeglice koje su stigle 2015. i 2016. "balkanskom rutom"

Ne samo što je zavladao strah u Hrvatskoj da će joj se vratiti ne stotine, nego tisuće migranata, strah je zavladao i kod izbjeglica koji su za vrijeme masovnoga priljeva došli u Austriju, Njemačku, Švicarsku, Švedsku, Norvešku... Nejasno je koliko bi se ljudi doista moglo vratiti u Hrvatsku ili Mađarsku po Dublinu III. Ministarstvo unutarnjih poslova, koje misli da je Sud Europske unije „potpuno potvrdio“ njegov stav, kaže da je u Austriji otvoreno ukupno 5600 postupaka po dublinskoj uredbi.

Od siječnja 2016. do lipnja 2017. u Hrvatsku su vraćeni 494 izbjeglice, u Sloveniju 51, a u Mađarsku 120. Mnogi slučajevi iz 2015. i 2016. godine u međuvremenu su zastarjeli, po Dublinu III. Austrija je morala ući u postupke, kaže Anny Knapp iz NGO-a za koordinaciju azila.

U Zagrebu sada očekuju da će im se vratiti stotine izbjeglica. Zemlja ima kapacitete za prihvat ukupno 700 azilanata. Oni mjesečno dobivaju 100 kuna, ili 13 eura, u Austriji dobivaju 40 eura. Međutim, pretpostavlja se da će vraćeni izbjeglice opet pokušati prijeći granicu Slovenije i Austrije. Jer to se proteklih mjeseci neprestano događa. Razlog: iako su Hrvatska i Slovenija spremne primiti izbjeglice, većina njih ne želi ostati u tim državama.

Hrvatska je za vrijeme izbjegličke krize propuštala izbjeglice na njihovom putu prema Njemačkoj. Sud Europske unije presudio je: Hrvatska je trebala odlučivati o njihovom zahtjevu za azil. Ali: prošao je rok! Ma koliki kaos vladao za vrijeme navale izbjeglica prema Europi, on nije smio uzrokovati promjenu u temeljnim europskim sporazumima, mišljenje je Europskog suda u Luksemburgu (Priopćenje za medije br. 86/17 Europskog suda o nadležnosti Hrvatske u slučaju izbjeglica). A odredba iz Dublina posve je jasna, smatra sud: s obzirom na to da praktično nitko od tog silnog broja izbjeglica nije imao valjanu vizu za ulazak u neku zemlju Europske unije, izbjeglica svoj zahtjev za azil treba postaviti u prvoj državi Europske unije u koju je stupio. Hrvatska je samo organizirano propuštala rijeke izbjeglica. Oni su propušteni kroz Hrvatsku i zahtjev za azil podnijeli ili na granici Slovenije ili tek u Austriji. U oba slučaja  nastala je dvojba u dva pitanja: je li Hrvatska uopće smjela pustiti te osobe u zemlju odnosno na prostor EU-a? I može li se već njihov boravak u Hrvatskoj smatrati "prešutnim" izdavanjem dozvole boravka odnosno vize u Uniji?

Sharpston na hrvatskoj strani

Zapravo je i glavna savjetnica Europskog suda Eleanor Sharpston još nedavno zastupala stajalište kako je dopušteno određeno odstupanje od sporazuma iz Dublina zbog "izvanrednih okolnosti" izbjegličke krize. Ona smatra da prijelaz granice tih izbjeglica u Hrvatsku i dalje prema Sloveniji nije bio nezakonit, jer su sve države bile suočene s masovnim dolaskom izbjeglica i ne može biti njihova krivica da su propuštali preko svojeg teritorija izbjeglice koje su željele stići u druge zemlje Europske unije.

Propast kancelarkina usklika

Kako Hrvatska može biti „prva zemlja“ EU-a? Doista, izjava njemačke kancelarke Angele Merkel Wir schaffen das (Uspjet ćemo!) definitivno se nije odnosila na Hrvatsku, ali sudci u Luksemburgu ne vide načina da se čak i u takvim okolnostima učini iznimka. Na pitanje o vizi odgovor suda jasan je - ne. Čak i ako je Hrvatska dopustila toj rijeci izbjeglica da prijeđu preko njezine granice, to ne znači da im je Zagreb izdao vizu ili na drugi način dopustio boravak – to je aktivna odluka države članice. A ako nisu imali vizu, a željeli su azil u nekoj zemlji EU-a, onda je o tome po sporazumu Dublin III. trebala odlučiti Hrvatska. Humanitarni razlozi ne oslobađaju je obveze da od svakog od njih zaprimi zahtjev za azil i odlučuje o njemu. Odbijenice suda u Beču i Ljubljani stoga su ispravne: takav prelazak granice Europske unije smatra se ilegalnim, tvrdi Merkel.

Iako se u tužbi spominje Hrvatska, čini se da će ova odluka Europskog suda izazvati barem podjednaku pomutnju kao prije dvije godine, ali sada u području prava. Naravno da i Hrvatska može argumentirati kako praktično nije moguće da su ti Afganistanci i Sirijci došli u Hrvatsku, a da prije toga nisu prošli i neku drugu članicu Europske unije – najvjerojatnije Grčku. Je li već ondje bilo postavljeno pitanje njihovih viza i jesu li te osobe evidentirane? A ako nisu – zašto nisu? I još jedna bitna odluka Europskog suda: ako je prošao rok od 3 mjeseca, izbjeglica stječe pravo da mu zemlja njegovog boravka odlučuje o azilu. Dakle - Njemačka. Njemačka je trebala požuriti... 

Ipak, Europski sud dopušta mogućnost da i neka druga zemlja Europske unije u duhu solidarnosti razmotri zahtjev za azil iako za to nije nadležna u smislu sporazuma Dublin III. No jedna druga odluka mogla bi umanjiti brigu Zagreba da će sada "dobiti natrag" sve izbjeglice koje je propustio. Riječ je naime o tužbi jednog Eritrejca koji se usprotivio odluci Njemačke da ga vrati u prvu zemlju dolaska, Italiju, jer su nadležne službe u Njemačkoj prekoračile europski rok od tri mjeseca po kojemu bi to bilo moguće. Njemačka je tu argumentirala da je zbog pretrpanosti poslom zaprimljen tek "provizoran zahtjev" za međunarodnu zaštitu kada je u rujnu 2015. prešao njemačku granicu, ali je tek u kolovozu 2016. primljen njegov zahtjev i proslijeđen u Italiju.

Europski sud protiv zakonâ i logike

Europski sud tu je jasan: ne postoji nekakav „provizoran zahtjev“. Rok teče od prvog dokumenta koji je izbjeglica predao nadležnom tijelu, dakle u Njemačkoj, gdje je dobio čak i potvrdu o zaprimljenom zahtjevu. Nikakav drugi "pravi" zahtjev u nekom posebnom obliku nije potreban i od toga dana teče rok. A on je doista već odavno protekao, tako da osoba stječe pravo da  Njemačka odlučuje o njezinom izbjegličkom statusu.

Pristrani njemački tisak komentira odluku Suda EU-a i potvrđuje da je Hrvatska bila dužna registrirati migrante pri ulasku u Uniju. No ovom presudom nisu okončani sporovi oko izbjegličke i azilantske politike u Europskoj uniji. Naprotiv, najveći spor tek predstoji: glavni tužitelj Suda Europske unije pravde zahtijeva da Mađarska i Slovačka sudjeluju u raspodjeli izbjeglica prema ključu dogovorenom u rujnu 2015. Tada se radilo o 120.000 izbjeglica. Primjenu tog ključa odbile su i Češka i Rumunjska, s tim što su Mađarska i Slovačka podnijele tužbe Sudu. Sud još nije donio odluku – ona se očekuje tek na jesen. Evo kako ovu najnoviju odluku Suda komentiraju njemački dnevni listovi.

Političari svjetlosne godine udaljeni od humanitarne izbjegličke politike

Frankfurter Rundschau: "To što je Sud EU-a potvrdio odredbe Dublinskog sporazuma ne bi trebalo zamjeriti sucima – već političarima EU-a, koji su odlučili da posljedice migracija najjače osjete zemlje u kojima su izbjeglice stupile na tlo EU-a. Nitko ne bi mogao spriječiti Europu da taj sustav zamijeni sustavom pravedne raspodjele izbjeglica. Naprotiv: Sud je čak pozdravio takve namjere i potvrdio da je Njemačka, unatoč Dublinskim propisima, 2105. imala pravo dobrovoljno rasteretiti svoje južne i istočne partnere. Nijedan zakon ovoga svijeta nije prisilio Angelu Merkel da od straha od desničarske vike kasnije hermetički zatvori granice. O tome ionako ne odlučuju sudci već političari. A to što su oni svjetlosne godine udaljeni od humanitarne izbjegličke politike, nije problem Suda."

Die Welt: "Dublinski sporazum potječe iz vremena kada je priljev izbjeglica bio mnogo manji. Pravna logika na kojoj počiva ne može držati korak s današnjom dinamikom kretanja izbjeglica. Sud je presudio da su izbjeglice 'ilegalno' prešle granicu, te da 'ilegalci' moraju vratiti u zemlju u kojoj su stupili na tlo EU-a. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će ta odluka biti primijenjena u praksi u Europi koja je krajnje podijeljena oko pitanja izbjeglica."

Westfälische Nachrichten: "Stvar je sada pravno riješena, ali u društveno-političkom smislu problemi tek počinju. Jasno je da se Grčka i Italija ne mogu same nositi s priljevom migranata. Preopterećena je bila i Hrvatska koja je 2015. i 2016. jednostavno propuštala izbjeglice dalje. Istina glasi: Europa do danas nije raščistila pitanje izbjeglica, a Dublinske odredbe u tome joj nisu od pomoći. Pokušaji uvođenja obvezujućih kvota za zemlje EU-a neslavno su propali. Istočni Europljani, kao Mađarska i Slovačka, do sada su se uspješno opirali ideji solidarnosti."

Berliner Zeitung: "Dublinski sustav hitno se mora promijeniti u korist poštene raspodjele opterećenja i u tome je složna većina država EU-a. No istočni Europljani odbacuju svaku reformu. Duboko podijeljena Europska unija s 'brexitom' i demontažom pravne države u Poljskoj i Mađarskoj ima pune ruke posla i nema snage naći rješenje za pravedniju raspodjelu izbjeglica."

Najviše zakazale Njemačka i Francuska

Nordwest Zeitung: "Ne smije se zaboraviti da je kriza 2015. nastala zato što problemi izbjeglica nisu razmatrani na vrijeme. Zemlje sjeverne Europe pouzdale su se u Dublinski sporazum i ignorirale realnost u Africi. Njemačka i Francuska kao velike države mnogo su ranije morale preuzeti inicijativu. Posljedice nebavljenja problemom bile su užasni uvjeti na izbjegličkim rutama i užasni uvjeti za smještaj izbjeglica. A kada je isto tako dugo ignoriran rat u Siriji kulminirao, izbjeglička kriza zahvatila je Grčku s posljedicama koje su nam svima poznate."

Frankfurter Allgeimeine Zeitung: „Odluka je još jednom pokazala da su europska pravila kada je riječ o izbjeglicama samo ograničeno korisna. Hitno je potrebno reformirati europsko pravo azila. Zemlje na jugu odbijaju ponijeti sav teret; logistička i financijska pomoć koju dobivaju nije dovoljna. To što je Njemačka srdačno ali bezglavo primila bezbroj izbjeglica nije ojačalo prihvaćanje pravila, već ga je, naprotiv, narušilo. I raspodjela izbjeglica u EU-u funkcionira samo uz odobrenje država i njihovih građana. Glavni tužitelj u Luksemburgu sada želi prisiliti Mađarsku i Slovačku da primaju izbjeglice. Što ako one to i dalje budu odbijale?"

Glavna savjetnica suda, Britanka Eleanor Sharpston u lipnju u svojoj preporuci sucima zauzimala se za to da se u kriznim vremenima omogući odstupanje od takozvanog Dublina III. U pravilu najviši europski sud prihvaća stavove svojih visoko cijenjenih glavnih tužitelja, no u ovom slučaju sud je odlučio drukčije. Uredba Dublin III. iz 2013., najvažniji propis Europske unije u izbjegličkim pitanjima, propisuje da izbjeglice zahtjev za azil moraju podnijeti u onoj članici Europske uniji u kojoj prvi put dođu na teritorij EU-a. Ta je odredba stavljena izvan snage samo u Grčkoj jer je ta zemlja uistinu preopterećena.

Glavna savjetnica zastupala je stav da ljudi kojima su primjerice Hrvatska i Slovenija dopuštale nastavak putovanja nisu ilegalci s obzirom na to da su hrvatske vlasti tim ljudima omogućile ulazak u zemlju i organizirale im daljnji prijevoz kako bi mogli zatražiti međunarodnu zaštitu u drugim državama Europske unije. „Zbog izvanrednih okolnosti te mjere ne samo da su bile legitimne, već i nužne. Jer Hrvatska više nije mogla zajamčiti primjereno zbrinjavanje i uređen postupak odobrenja azila“, smatra pravnica. No Europski sud ocijenio je drukčije: „Tko bez vize putuje u drugu državu Europske unije, putuje ilegalno. Hrvatska se propuštanjem ljudi nije oslobodila obveze obrađivanja zahtjeva za azil.“

Pljuska za izbjegličku politiku Angele Merkel?

Najnovija presuda mogla bi biti povod za prosvjede u sredozemnim zemljama i državama s vanjskom granicom Europske unije kao što je Hrvatska. Za Njemačku presuda luksemburških sudaca na prvi pogled djeluje kao pljuska za izbjegličku politiku Angele Merkel u kasno ljeto 2015. Naime, suci Europskog suda smatraju da otvaranja granica ni u kojem slučaju nisu pokriveno aktualnim europskim zakonodavstvom i da se ne mogu opravdati izvanrednim situacijama. No presuda također predviđa i ograničenje: Zemlja samo iz humanitarnih razloga može odlučiti građanima trećih država omogućiti ulazak na svoj teritorij, i u duhu solidarnosti iskoristiti klauzulu o dopuštanju ulaska u zemlju.“

Stručnjak za Europsko pravo Daniel Thym sa Sveučilištu u Konstanzu smatra da ova presuda ne će imati gotovo nikakvih posljedica za Njemačku jer je u jednoj drugoj presudi Europski sud utvrdio da za zahtjeve za vraćanje izbjeglica prema dublinskim propisima postoji strogi rok od tri mjeseca. Po mišljenju Thyma Njemačka više ne može vratiti u balkanske zemlje one izbjeglice koje su stigle 2015. i 2016., ako zahtjevi za readmisiju nisu podneseni odmah.

Kritičari optužuju Europsku uniju da Uredbom Dublin III. svladavanje masovnih problema s izbjeglicama svaljuju na države na vanjskim granicama. I glavna savjetnica Eleanor Sharpston koristila je isti argument i stoga zatražila da se omogući odstupanje od uredbe u kriznim vremenima. No Europski sud očito je želio spriječiti to da europska izbjeglička politika bude uzdrmana, jer bi se za svaki novi pojačani priljev tražitelja azila moralo odrediti jesu li posrijedi „izvanredne okolnosti“. Ipak, suci su ostavili jednu malu rupu otvorenom: deportiranje izbjeglica u nadležnu državu nije dopušteno ako je s time povezana stvarna opasnost od neljudskog i ponižavajućeg tretiranja.“ No tu već prijeti idući prijepor. Je li zbrinjavanje u šatoru, koje su svojevremeno prakticirali Hrvati, već „neljudsko“ i „ponižavajuće“? Odvjetnici za pitanja azilanata sasvim će sigurno pokušavati pozvati se na tu formulaciju luksemburških sudaca.

Zrinko Horvat/hrvatski-fokus.hr