Titova Jugoslavija – što je istina o mitu „da je prije bilo bolje nego danas“?

Pin It

Jedna od laži, ali i proračunatih taktika brojnih domaćih postkomunista, jugonostalgičara, titofila i sličnih je uvjeravanje samih sebe i ljudi oko sebe “kako je prije bilo bolje”, misleći pritom na razdoblje komunističke diktature u SFR Jugoslaviji.

Bez obzira na činjenice kako se zaista živjelo “prije za vrijeme Tita”, bez obzira što je taj sustav bio neefikasan i neodrživ, te što posljedice tog sustava osjećamo i danas (velikim dijelom i našom krivicom zbog nelustracije i neefikasnog pravosuđa), taj mit dosadniji od komarca, a lažniji od Minhausenovih priča i dalje se može čuti po tramvajima, kafićima, roštiljima, druženjima, kavicama. Doduše, uglavnom od vremešnijih ljudi ili zaluđenih pojedinca ideologijom marksizma koji nisu imali prilike uživati blagodat istog.

Ovdje će ćemo navesti samo neke od činjenica iz tekstova na koje smo naišli istraživajući brojke tog fenomena „boljeg života u Jugoslaviji“,  a koje razotkrivaju te pokušaje manipulacije.

Prvo što valja istaknuti jest pokušaj da se uvede blagostanje i komunistički „raj na zemlji“ u Jugoslaviji jest velika iluzija, te činjenica da je to učinjeno na račun budućih generacija koje su platile račune goleme neefikasne privrede, oduzimanja zemljišta i privatne imovine, intervencionističke i dogovorne politike najčešće sa režimima sličnih diktatura kao što je SSSR i njegovi sateliti, afričke diktature, azijske zemlje i općenito sve zemlje koje nisu pripadale slobodnom svijetu, piše prof. Predrag Rajšić a sveučilišta Guelph u Ontariju, Kanada.

Tako je već 1980-ih došlo do potpunog sloma jugoslavenske privrede i financijskog bankrota zbog nemogućnosti vraćanja vanjskog duga koji se generirao za Titovog života. Dolazi do danas nezamislivih društvenih pojava: isključuje se struja kućanstvima, zabranjuje vožnja automobilima zbog nedostatka benzina, na policama nema šećera, ženskih uložaka, ulja, kave, crnog jeftinijeg kruha, wc papira i svega drugoga, a pred dućanima se formiraju dugački redovi u kojima djeca i starci strpljivo čekaju satima da bi roba došla u dućane. Slike koje podsjećaju na ratno stanje i točkice za kruh.

Strojevi za tiskanje novca su bili užareni od 24-satnog rada, jer se tiskaju novčanice koje već sutradan gube na vrijednosti zbog galopirajuće inflacije, a trgovački i drugi mešetari se na tome bogate. Novčanice sa devet ili deset nula postaju svakodnevna stvarnost s kojom ljudi žive, ali diktatorski režimi nikada ne priznaju bankrot i financijski slom zbog pacificiranja ljudi i održavanja tupe uravnilovke u društvu, te kontrole oživotvorenog raja na zemlji koji se raspada naočigled svih.

Jugoslavija je već nakon Titove smrti doživjela definitivni krah i privredni slom

Tako je već prijeratna generacija početkom 1980-ih doživjela financijski krah i praktični bankrot države koju su zvali socijalističkim rajem. To se dogodilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita koji je još za života nagomilao u svega 15-20 godina tu golemu količinu dugova koji se nisu mogli vraćati. Naime, sav  dug se generirao od 1960-ih nadalje, jer se do tada Jugoslavija nije zaduživala, a ljudi su živjeli u pravom siromaštvu i na rubu gladi. Da nije bilo pomoći Zapada i SAD-a djeca i ljudi bi doslovno umirali od gladi. Posljedica je to i oduzimanja zemlje hrvatskim seljacima i kolektivizacije po uzoru na SSSR jer je Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu koja je oduzela zemlju ljudima nakon spomenutog SSSR-a i Mongolije. Tisuće su bježale tajno na Zapad po cijenu života jer su granice bile zatvorene i nije se moglo izaći iz velike države-logora, a strah je zbog masovnih počinjenih zločina Titovih partizana bio toliko velik da se nitko nije usudio ništa javno izreći ili prigovoriti.

Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Po trendu zaduživanja dug je od 1961-1980. godine, za vrijeme Titova života, rastao po stopi od 17,6% godišnje! Da se taj trend zaduživanja nastavio i da je Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug, dobro protrljajte oči prije nego pročitate, iznosio nevjerojatnih 6 tisuća milijardi dolara!

Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.

Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost Hrvatske ( i bivših jugoslavenskih republika) povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na nivou od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.

Mit o tome da su „svi imali posao“ – laž ili istina?

Veliki mit o punoj zaposlenosti u Titovoj Jugoslaviji je ujedno i velika laž. Nakon što je Tito, nakon 20 godina države-logora,  otvorio sredinom 1960-ih granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13%, dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer svaka priča ili prigovor je bio put za Goli otok.

No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi „Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990“, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

Ali i tu se krije velika prevara, jer autorica dokazuje da je pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine ( već je milijun radno sposobnih građana iz Jugoslavije otišlo na Zapad! ), bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila pod zaposlene!

Sljedeći problem su bila izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost, Socijalistička industrija je izmišljala radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“. To je bilo u svim segmentima privrede, tako da su komunistički mastodonti zapošljavali tisuće ljudi koji su imali manju efikasnost rada nego što imaju slične tvornice danas. Dok se u privredi situacija danas promijenila i djeluje efikasnije i racionalnije, sličan obrazac ponašanja imamo i danas u birokraciji i državnom sektoru u općinama, agencijama, ministarstvima, zavodima, udrugama koji se može nazvati – socijalističko uhljebljivanje.

Stvari u Jugoslaviji su nepojmljive današnjim mladima – zašto?

Današnjem mladom svijetu su nepojmljive stvari koje su se događale u Jugoslaviji, pa čak i „zlatnih 80-ih“ kojih se neki sjećaju s nostalgijom.

O slobodi govora ne moramo mnogo govoriti jer se zna da je vladao zakon šutnje kroz cijeli period Jugoslavije, a najviše što si mogao je ispričati neki vic na račun Mike Špiljka i Milke Planinc, i to tek nakon Titove smrti. Za diktatorova života nije se smjela dati nikakva primjedba na njegov račun, niti na račun diktature  na čijem je čelu bio. Obrazac optužbi je bio uvijek isti i jedanko grozan – hrvatski nacionalizam, ustaštvo, fašizam, neprijatelski elementi  i slično. Jezik lažnih optužbi koji se olako rabi i danas, samo je tada značio gubitak svega i put na Goli otok ili Staru Gradišku. Orwellovski režim je sve nadzirao vrlo pažljivo, a prokazivanje i doušništvo je bilo visoko cijenjeno kao moralna kvaliteta pravog „proletera“ i „druga“. Prava moralnosti nije bila na cijeni sustava, a zadržana je kod pojedinaca i obitelji koji se nisu dali slomiti perverzijama doušničkog sustava.

No dobro, to je znano i ponavljano mnogo puta. Ono što se treba istaknuti je da su mladi po traperice, jakne, tenisice, ženske cipele, parfeme, dezodoranse, žvakače gume morali odlaziti preko granice u Trst, i to se tek moglo od sredine 70-ih. Desetljećima je Trst bio bio mitsko mjesto za mlade gdje možeš kupiti neki komad odjeće koji će na nešto sličiti.  Socijalizam je proizvodio ružnu odjeću i obuću, ružne automobile i ružne stanove, a čak i u centru Zagreba izlozi su se dekorirali automobilskim gumama, metlama, WC školjkama i kosilicama za travu. U Trstu je sve to bilo drukčije, ljepše, privlačnije i – unatoč prijetećem carinskom upitu na Sežani “Imate li što prijaviti” – mnogo jeftinije nego u Nami, Sami, Vami i sličnim “robnim kućama” u čijem je nazivu obvezatna riječ bila “magazin”.

Trst je nudio traperice i modnu obuću, fini espresso, ljubazne prodavačice, pa i auspuh ili kuplung lamelu za stojadina ili fiću, za čiju je nabavu u nas bila potrebna lutrijska sreća.

A Trst nije bio ni Rim, ni Firenca, ni Milano….samo običan Trst. Mladima jedva dočekani san da im starci daju kojih 40-50 njemačkih maraka, pa da skoče do grada koji je predstavljao Zapad.

Tako danas, ako vam tko kaže da je ovo sve „laž i propaganda“  pitajte ga sljedeće:

Čemu hiperinflacija, nestašice i šverc-komerc nevjerojatno razvijen u Jugoslaviji, ako država ima tako moćnu industriju i punu zaposlenost?

Čemu hiperinflacija, odnosno poskupljenje robe široke potrošnje, ako država navodno ima jaku industriju koja bi trebala opskrbljivati stanovništvo sa gomilom jeftinih i dostupnih materijalnih dobara?

Čemu nestašica svega i svačega, zar tu nije moćna industrija koja proizvodi gomilu toga i opskrbljuje stanovništvo?

Čemu šverc-komerc ako država ima moćnu industriju koja sve proizvodi pa nema potrebe da se šverca ništa iz Trsta, Graza ili Ancone?

Dodatak: Za kraj prikazujemo popis tvornica i kompanija koje je navodno izgradila „socijalistička Jugoslavija“, a u stvari ih je samo preuzela jer su postojale već prije dolaska komunizma i Tita na vlast. Da, tako je. Končar, INA, Pliva, Gavrilović, Podravka, Đuro Đaković, Kraš, Varteks, Karlovačka pivovara, Zagrebačka pivovara, TDR, Dukat, Franck, Jamnica, Zvijezda, Zvečevo, Maraska, Uljanik, 3. Maj, Cedevita, TVIN, Gredelj, Badel, Saponia, Zdenka, Brodosplit, Koestlin, Pik Vrbovec… sve je to stvoreno već puno prije formiranja one druge Jugoslavije od strane privatnog kapitala.

Belišće, Belišće (1884.)

Koestlin, Bjelovar (1905.)

Čakvečki mlinovi, Čakovec (1893.)

Čateks, Čakovec (1874.)

Međimurska trikotaža, Čakovec (1923.)

MTČ, Čakovec (1923.)

Vajda, Čakovec (1911.)

Belje, Darda (1911.)

Dalit, Daruvar (1905.)

Daruvarska pivovara, Daruvar (1893.)

Pamučna industrija, Duga Resa (1884.)

Dalmacija, Dugi Rat (1908.)

Đakovština, Đakovo (1921.)

DIK, Đurđenovac (1895.)

Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.)

KIO, Karlovac (1903.)

Lola Ribar (osnovana pod imenom Tulić Mlin), Karlovac (1932.)

Cemex, Kaštela (1904.)

TOP, Kerestinec (1922.)

Podravka, Koprivnica (1934.)

Brodogradilište Kraljevica (1729.)

Mlinar, Križevci (1903.)

Cetina, Omiš (1930.)

Drava tvornica žigica, Osijek (1856.)

Kandit, Osijek (1920.)

Karolina, Osijek (1909.)

Osječka pivovara, Osijek (1856.)

Saponia, Osijek (1894.)

Tvornica šećera, Osijek (1905.)

Gavrilović, Petrinja (1690.)

IGM Ciglana, Petrinja (1920.)

Sardina, Postire (1907.)

Zvečevo, Požega (1921.)

Brionka, Pula (1942.)

Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.)

Istra cement, Pula (1925.)

Brodogradilište 3. Maj (osnovano pod imenom Kvarnersko brodogradilište), Rijeka (1892.)

Torpedo, Rijeka (1853.)

Tvornica papira, Rijeka (1821.)

Viktor Lenac, Rijeka (1896.)

Mirna, Rovinj (1877.)

Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.)

Div tvornica vijaka, Samobor (1884.)

Segestica, Sisak (1918.)

Željezara Sisak, Sisak (1938.)

Ciglana IGM, Sladojevci (1900.)

Đuro Đaković (osnovana pod imenom Prva jugoslavenska tvornica vagona, stojeva i mostova), Slavonski Brod (1921.)

Brodosplit, Split (1931.)

TAL, Šibenik (1937.)

TEF, Šibenik (1897.)

Brodotrogir, Trogir (1922.)

Metalska industrija, Varaždin (1939.)

Mundus, Varaždin (1892.)

Varteks, Varaždin (1918.)

Jadranka, Vela Luka (1892.)

Zdenka, Veliki Zdenci (1897.)

Dilj, Vinkovci (1922.)

OPECO, Virovitica (1896.)

TVIN, Virovitica (1913.)

Pik, Vrbovec (1938.)

Borovo, Vukovar (1931.)

Maraska, Zadar (1768.)

Badel, Zagreb (1862.)

Cedevita, Zagreb (1929.)

Chromos, Zagreb (1920.)

Croatia osiguranje, Zagreb (1884.)

DTR, Zagreb (1914.)

Dukat, Zagreb (1912.)

Elka, Zagreb (1927.)

Franck, Zagreb (1892.)

Gradske pekare Klara, Zagreb (1909.)

Gredelj, Zagreb (1894.)

INA, Zagreb (1882.) *

Jadran, Zagreb (1930.)

Jamnica, Zagreb (1828.)

Katran, Zagreb (1890.)

Končar, Zagreb (1921.)

Kraš (osnovan pod nazivom Union), Zagreb (1911.)

Lipa Mill, Zagreb (1907.)

Medika, Zagreb (1922.)

Pastor, Zagreb (1930.)

Pliva, Zagreb (1921.)

Prvomajska, Zagreb (1936.)

TEŽ, Zagreb (1929.)

TOZ-Penkala, Zagreb (1937.)

Tvornica duhana, Zagreb (1817.)

Zagrebačka banka, Zagreb (1914.)

Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.)

Zvijezda ulje, Zagreb (1916.)

Karbon, Zaprešić (1932.)

itd…

Petar Horvatić/narod.hr