U Europi s dvije brzine Hrvatska će proći najgore, ali samo ako nastavi s dosadašnjom politikom

Pin It

Plenković pak ovih dana pokušava minorizirati stvar, muljajući kako "Europa s dvije brzine postoji i danas", što zapravo nema veze s prijedlogom Macrona i Merkel

U proljeće ove godine, kad je reaktualizirana ideja o EU s dvije brzine, ekonomist i nesuđeni premijer (umjesto Milanovića) Ljubo Jurčić je rekao, “Europska unija je stvorena da bi omogućila suradnju zemalja Europe koje su proživjele traumu rata te da spriječi budući sukob. No, kad su generacije koje su današnju Uniju stvarale pomrle, od 1990-ih je funkcija ujedinjenja Europe prepuštena kapitalu, a koji ima svoje interese. To je dovelo do situacije koju imamo danas da Unija nije zasnovana na solidarnosti i zajedničkim vrijednostima nego na interesima krupnog kapitala. Konkretno to znači da na “zajedničkom tržištu” ne konkuriraju kompanije jedna drugoj nego zemlje jedna drugoj.” A kao najgoru opciju za Hrvatsku vidi Uniju s dvije brzine. “To nije opcija nego bezobrazna provokacija. Što bi to trebalo značiti? Da su zemlje koje su razvijene biti u mogućnosti i dalje se razvijati. A ostale koje nisu toliko razvijene, to je njihov problem.” S tim se je teško ne složiti. To se sad ostvaruje. Slično mišljenje je tada iznio Tonino Picula.

Francuska, koja se prije samo pola godine oštro protivila ideji Europe s dvije brzine, danas, nakon promjene vlasti u svibnju, otvoreno zagovara istu. Francuski ministar gospodarstva i financija Michel Sapin izjavio je u ožujku u Portugalu da neće biti “Europe s dvije brzine” koja bi isključila neke zemlje članice, nastojeći umanjiti zabrinutost Portugala zbog projekta EU-a ‘a la carte’ koji je bio zamišljen kao kontrola štete nakon Brexita i migrantske krize. No portugalski je ministar Centano bio sumnjičav: pokazalo se, s razlogom. “Ne vjerujemo u Europu u dvije brzine. Vjerujemo u jedinstvenu Europu koja se gradi potrebnom brzinom”, rekao je.

A Angela Merkel tu ideju gura već godinama: sad ima saveznika u Francuskoj, a te dvije zemlje su nakon Brexita jače od ostatka EU zajedno, i kako one odluče, tako će biti. U toj Europi, Hrvatska će se nužno naći u onoj najsporijoj brzini, iz više razloga. Prvo, Hrvatska je 13., odnosno 23. prase: zadnji smo od članica Unije ušli u nju.

Drugo, nismo niti članica Eurozone, niti smo dio Schengenske zone.

Treće, među najsiromašnijima smo u uniji. I među najmanjima. I bez izgleda da se to u dogledno vrijeme promijeni na bolje: ne samo  da će Hrvatska do 2050. izgubiti gotovo petinu radno aktivnog stanovništva, nego je udio radno aktivnog stanovništva i danas izrazito nizak. Uzroci su ekstremno nizak natalitet i visoka stopa iseljavanja. Dodatno na to, imamo najstarije stanovništvo u EU, a dosegli smo svoje limite zadane “HDI-jem”, Human development indexom, odnosno indeksom ljudskog razvoja. Kvaliteta i učinkovitost radne snage nije naročita, a desetljeća “besplatnog” visokog školstva nisu donijela veći broj visokoobrazovanih – naprotiv, i po tome smo na europskom dnu, iako je situacija u tom pogledu kudikamo bolja nego u SFRJ, pa se približavamo brojci od 20% visokoobrazovanih u radnoj snazi što je neki minimum za srednje razvijenu zemlju.

To ozbiljno dovodi u pitanje dosadašnju Hrvatsku politiku prema EU. A dosadašnja politika je politika neupitnog slijeđenja direktiva Berlina i Bruxellesa, bez suvišnih zašto. Uglavnom na štetu Hrvatske. No ta politika nas je dovela iza Rumunjske i Bugarske: Hrvatska rapidno gubi najkvalitetniju radnu snagu, ljude školovane o trošku hrvatskih poreznih obveznika, koji u desetcima tisuća svake godine napuštaju Hrvatsku. Nije ni čudo. Dok godinama slušamo kuknjavu o slabo plaćenim blagajnicama u Konzumu koje nemaju “život dostojan čovjeka”, što god sintagma značila, dotle isti mainstream mediji vode prave križarske ratove protiv liječnika, koji fuj gamad imaju plaće od deset ili čak petnaest tisuća kuna, dok se zdravstvo guši u dugovima. To je tipičan primjer naručene medijske kampanje blaćenja. Istovremeno, zaboravlja se da ti isti liječnici uvijek imaju izbora: Hrvati ne trebaju nikakve posebne radne dozvole da bi radili u EU, već godinama, a plaće liječnika i inženjera su otprilike pet puta veće u Irskoj i Njemačkoj. Zahvaljujući naporima hrvatskih studenata oko “besplatnog” visokog školstva koje plaćaju osiromašeni porezni obveznici, doduše pretežno onih vječnih s FFZG-a koje ionako nitko nigdje ne traži i ne treba, siromašna Hrvatska školuje skupe kadrove za bogate države sjevera EU.

Dakle, što Macron predlaže? Pretvaranja EU u uniju s više brzina, u kojoj se članice jezgre eurozone kreću brže i dublje u integracije pa bi imale i zaseban proračun i zajedničkog ministra financija. Detalje će predstaviti za dva mjeseca, nakon očekivane pobjede Angele Merkel na izborima u Njemačkoj, koju vjerojatno ne mogu zaustaviti ni imigranti koji šleperima gaze ljude sred Berlina, a koje je ona nazivala “svojim gostima”. Ona je nedavno u Berlinu također izjavila “Također bih mogla zamisliti zajedničkog ministra ekonomije i financija”, i dodala da bi to omogućilo bolju koordinaciju članica eurozone u fiskalnoj i gospodarskoj politici. Europski bi monetarni fond, prema Macronu i Merkel, trebao naslijediti Europski stabilizacijski mehanizam, nastao tijekom dužničke krize eurozone.

EU s više brzina, gdje se razvijenije članice udružuju u udruge koje nisu otvorene za manje razvijene, jedan je od pet scenarija u “Bijeloj knjizi”, ali ne onoj Šuvarovoj, već onoj o budućnosti Europe, koju je predsjednik Europske komisije objavio u ožujku ove godine. Zbog toga su tada Francuzi i morali umirivati Portugalce i ostale. Pa iako Plenković ovih dana također umiruje javnost izjavama kako “Europa i danas funkcionira u dvije brzine”, jer imamo članice Schengena i one koje to nisu, koje su ostavljene izvan ekskluzivnog kluba unutar kojeg su nacionalne granice praktički izbrisane, bar one fizičke, i u kojem se promet roba, ljudi, i kapitala odvija posve nesmetano, formalno prihvaćanje politike EU s više brzina bilo bi nešto posve drugo: Neke zemlje, među njima Hrvatska, bi ne samo završile na krajnjoj periferiji europskog carstva, nego bi se zaostatak za razvijenim zemljama EU ubrzavao. Macronove riječi “Moramo osmisliti Europu s više formata, u kojoj oni koji žele ići naprijed idu dalje naprijed, neometane od onih država koje, s punim pravom, ne žele ići tako daleko ili tako brzo”, treba protumačiti kao “zeznuli smo se”. Naime, kad su se pred dosta godina vodile polemike treba li Europa ići u dublje integracije, ili u dalje širenje na zemlje koje očito za takve integracije nisu spremne, dakle o tome hoće li se EU iz ekonomske pretvoriti u stvarnu političku uniju, federaciju, ili će se nastaviti širiti prije svega na istok, doneseno je “mudro” rješenje: Oboje.

Prvo je bilo nužno kako bi EU ostala donekle konkurentna dalekoistočnim ekonomijama koje su se naglo razvijale, i SAD. Bez nekog prevelikog rezultata: EU je samo ograničeno konkurentna. Drugo je bilo nužno kako bi se spriječilo širenje utjecaja Rusije na zapad: S proširenjem EU isprva nije željela žuriti, jer je Rusija pod Gorbačovom kapitulirala. No s dolaskom Putina, stvari su se radikalno promijenile, naročito kad je ovaj otkazao poslušnost liberalnoj političkoj agendi Zapada. Rumunjska i Bugarska su primljene mimo svih kriterija, kao pravoslavne zemlje, prvenstveno kako bi ih se otrgnulo od ruskog utjecaja: Danas se taj scenarij ponavlja sa Srbijom, koju doslovce za uši vuku u EU, dok Srbe srce ipak vuče prema Rusiji. No Europa je tako izgubila fokus: nemoguće je fokusirati se istovremeno na proširenje i produbljenje veza.

No da će “Europa s dvije brzine” biti neizbježna, još je prije pet godina upozorila, upravo u Zagrebu, Maria Joao Rodrigues, portugalska političarka i politička znanstvenica, ‘majka Lisabonske strategije’, odnosno jedna od autorica ključnog strateškog dokumenta za razvoj EU u proteklih deset godina, koja je tada iznijela četiri moguća scenarija o budućnosti eurozone. Prema njezinim riječima ‘Europa s dvije brzine je neizbježna, jer je situacija tako teška zato što oni koji žele ići prema naprijed moraju ići dalje kako bi spasili cijelu pravnu stečevinu EU integracije. Treći scenarij je bio taj da jedan klub država članica odluči krenuti prema naprijed u okviru jedne fiskalne unije u kojoj bi bile samo one. To je Europa s dvije brzine.

‘Takva Europa je neizbježna, jer je situacija tako teška zato što oni koji žele ići prema naprijed moraju ići prema naprijed kako bi spasili cijelu pravnu stečevinu EU integracije. No to ne znači razdvajanje članova eurozone, da budemo jasni. Ne bi imalo veze jesu li one članice eurozone ili ne’, dodala je Maria Joao Rodrigues. Osim Marije Joao Rodrigues, na konferenciji su sudjelovali i Martina Dalić, bivša ministrica financija, Katarina Ott s Instituta za javne financije te Neven Mates iz Hrvatske narodne banke.

Plenković pak ovih dana pokušava minorizirati stvar, muljajući kako “Europa s dvije brzine postoji i danas”, što zapravo nema veze s prijedlogom Macrona i Merkel.

Europa više brzina postoji i danas. Pod tim podrazumijevamo da trenutno nisu sve članice EU-a u eurozoni. Nisu sve članice ni u schengenskom prostoru. Nisu sve članice ni u različitim oblicima pojačane suradnje, npr. u europskoj obrani. Ono što je bitno je da moramo izbjeći scenarij u kojem bi svega nekoliko država članica najvećih, najutjecajnijih i najbogatijih krenulo u tješnju, bržu i dublju integraciju, a da druge u tom procesu zaostanu, pa da se s vremenom stvori dojam o tome da veliki bogati i utjecajni odlučuju, a mali tek slijede. Taj proces mora biti uključiv i otvoren za sve, izjavio je i dodao da Hrvatska želi biti dio toga procesa.

No istina je da Hrvatsku nitko neće pitati čega želi biti dio: ona će biti ostavljena iza. Pitanje je samo kako se prema tome trebamo postaviti: onako kako kaže Ivan Jakovčić, koji predlaže još malo više lobiranja i ulizivanja u Briselu? On je kritizirao politiku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja vodi Hrvatsku u bliže odnose s državama Višegradske skupine. “Nitko neće čekati nedemokratske režime u Poljskoj i Mađarskoj (sic!) da shvate što znači EU. Stoga je vezivanje Hrvatske uz inicijativu Tri mora pogubno”, smatra Jakovčić. “Njemačka, Italija, Francuska, Austrija: to je skupina zemalja koje su naše prirodno okruženje. Hrvatska mora biti odrješita u tomu da uđe u eurozonu i schengenski prostor. Kako danas stvari stoje, mi ne znamo što je naša vanjska politika”.

Reći da je Njemačka naše prirodno okruženje može u Nijemaca izazvati samo podrugljiv podsmjeh. A Hrvatska može biti odrješita koliko je volja, ali nas u Eurozonu i Schengen neće pustiti da se na trepavice postavimo. Zato se moramo postaviti upravo suprotno od toga – što uže se povezati s Mađarskom i Poljskom, a Francuze i Nijemce zaboraviti! Jer, i oni su zaboravili nas. Usto, Schengen je zamišljen kao sigurnosni mehanizam – ali danas je manje sigurno biti u njemu nego izvan što dokazuju teroristički napadi!

EU je “Europom s dvije brzine” zapravo izdala svoje osnovne principe i prodala dušu, ma koliko političari tvrdili drukčije. Jesmo li pogriješili što smo uopće u nju ušli? Nipošto: da nismo, bili bismo u još nižoj brzini – u grupi sa Srbijom i BIH, a vidjeli smo kako se stvari tu razvijaju: EU kreira političku uniju zemalja “Zapadnog Balkana”, što je bila tema nedavnog sastanka u Trstu. Bolje je biti i zadnja rupa na svirali u EU nego “predvodnik regiona”. Ali do nas je kako ćemo u toj EU prosperirati: Za sad, sve što je Hrvatska radila unutar EU, radila je u korist svoje štete. Primjer za ugleda kako se rade stvari je upravo – Orban.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr