Nešto je trulo u državi Hrvatskoj

Pin It

Nitko, ali baš nitko iz prezasićene i pretile političke scene u Hrvata nije stao u obranu spomenika HOS-a u Jasenovcu osim Milijana Brkića, koji je kao u „Svakidašnjoj Jadikovki“ Ujevićevoj „sam bez igdje ikoga“. Od tih silnih 200 tisuća članova HDZ-a ni slike ni tona; od ministara, predsjednika vlade, saborskih zastupnika – nitko ne umije (ili ne smije?) – stati u obranu zakonitog grba zakonite postrojbe koja je dala nemali doprinos u obrani Domovine od četničko-antifašističke agresije.

Je li „maca popapala“ samo jezik ili još koji organ, još uvijek je nejasno? Pa i kad ne bi ni grb, ni postrojba, ni ploča bili zakoniti – pa što? Neka se ozakone i neka im se prizna njihova žrtva; neka ih se, simbolično, obešteti na taj način.

Nešto je trulo u državi Hrvatskoj – a to nije ni Pupovac, ni HNS, ni antifa ni ostatak pete kolone, jer, kako bi nešto postalo trulo, prvo je moralo biti zdravo i valjano, a spomenuti i njima slični to nikad nisu bili.

Faktograf.hr, zajednički projekt Hrvatskog novinarskog društva (HND) i GONG-a, opovrgnuo je izjavu zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića da u ratnom putu HOS-a nema ni najmanje mrlje, navodeći imena osuđenih pripadnika HOS-a i njihovih žrtava, s opisima kaznenih djela te brojem godina na koje su osuđeni. Razumljivo je da Saši Lekoviću i Slavici Pupovac, koja po matrici zločina pojedinaca zločinačkom organizacijom proglašava ne samo HOS nego i HV, smeta Brkić. No, to ne treba čuditi, jer su predsjednik i potpredsjednica Hrvatskog (?!) novinarskog društva etnički Srbi, što uopće ne bi smetalo da nisu ujedno i politički – Srbijanci.

Međutim, prosječni se Hrvat već nekako pomiri s činjenicom da se djelom „mainstream“ medija, neizravno ili izravno, upravlja iz Beograda.

Ono što, pak, zabrinjava svakako je činjenica da, jedan novinar i kolumnist, koji se u posljednjih nekoliko godina isprofilirao kao perjanica autohtonog hrvatskog novinarstva i glas razuma u posvemašnjem neojugoslavenskom ludilu, Marko Ljubić, napiše sljedeće: „Ploču bi, sukus je Brkićeve izjave, 'željeli maknuti oni koji nisu željeli Hrvatsku, a ne samo da je nisu željeli već su i radili protiv njene slobode i neovisnosti.' Ostali se nisu oglasili. Ako smo spali (!) na Milijana Brkića, makar bio potpredsjednik Sabora i potpredsjednik vladajuće stranke, ako će Hrvatska šutjeti na ovo, postavlja se razumno pitanje jesmo li svi zajedno izdali ljude koji su ginuli za našu slobodu.“ 

Zar je Milijan Brkić netko i nešto na što se „spada“? Zar Brkić predstavlja nekakvu „donju granicu“ ili „minimum“? „Makar bio potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednika vladajuće stranke“ (stranke koja je stvorila Hrvatsku), taj „makar“ zvuči kao da ga rabe Jelena Lovrić ili Ivica Đikić.

Vratimo li se koji mjesec unatrag vidimo, slučajno ili ne, još žešću retoriku spram Brkića od strane istoga pera Ljubićevog: “To je otprilike kao kad Brkić pokušava javno upriličiti prezentaciju Hasanbegovićeve inteligencije i znanje sa svojim autorskim potpisom.“ Ili pak: „Ispod cijele te ogorčene bitke i kampanja koje su odavno pripremljene u kuhinjama iza pozornica, gdje lonce pripremaju kuharski pobočnici s keceljama i kuhačama u šapama, kao što su Prgomet i Brkić, zatim čitave skupine intelektualno i moralno potkapacitiranih političara…“.

Kazati za Brkića da je „intelekutalno i moralno potkapacitiran“ ili aludirati na „autorski potpis“ ravno je operacijama grupa „Opera“ i „Labrador“; prizemno i sirovo.

Ili uzmimo najsvježiji primjer: „Sad je sve izvjesnije da je ključ Plenkovićeve dobitne strategije razvoja Hrvatske utemeljene na uključivosti moguće integrirati u samo četiri imena: Fred, Karlos, Vaso i Ivo.“  Milijan Brkić je stavljen ne samo u istu rečenicu s Fredom Matićem, Dragom Pilselom i Ivom Josipovićem, nego i u istu političku i svjetonazorsku skupinu. Tom bi dijalektičkom postupku pozavidio i sam Marx.

Dakle, radi se ili o klasičnom "hrvatskom" podvaljivanju ili o potpunom odsutstvu inteligencije, jer, svatko je u stanju donijeti sud o moralnom i intelektualnom kapacitetu Milijana Brkića iz puke činjenice da ga napadaju svi boljševici Yutarnjeg, Večernjeg, Autografa, Indexa, 24sata i t.d..

No, kad se ekipi Lovrić, Pusić, Dežulović, Đikić, Pupovac-Lukić, Mijić, Tomić, Jergović, Đula, Vurušić, Torbarina i da se dalje ne nabraja, izravno pridruži Ljubić Marko, a neizravno i Željka Markić; ne preostaje drugo već zaključiti da zaista nešto vrlo trulo u državi Hrvatskoj.

L. C./HRsvijet