Uklanjanjem spomenika HOS-ovcima, Jasenovac je vraćen mitskoj Srbiji

Pin It

Lako je ukloniti spomenik hrvatskom junaku, jer će njegovi suborci pristati na sve, u interesu, makar  nejasnom i u magli, hrvatskoga naroda, ali kako ukloniti agresora iz državnoga poretka u koji se infiltrirao nakon vojnoga poraza i presudno utječe na kreiranje hrvatske države i društva? To je bitno pitanje.A na njega Plenković nije dao odgovor. Ni HDZ.

Jedanaest HOS-ovaca kojima je podignut spomenik u Jasenovcu imaju nacionalni značaj i baština su hrvatskoga naroda, jer su poginuli braneći uz ostalo i spomen-područje Jasenovac od srpskih okupatorskih postrojbi.

Branili su Jasenovac od – zla.

Treba reći da je srpska okupacija Jasenovca devedeset i prve bila izravno ruganje žrtvama Jasenovca, koliko ih god bilo, isto kao što je ruganje tim stvarnim žrtvama njihovo posmrtno umnožavanje i besramna licitacija njima. Žrtva se ne poštuje čineći zlo.

HOS-ovci su oslobađajući Jasenovac i umirući za njega zapravo iskazivali poštovanje i žrtvama Jasenovca.

Uklanjanjem spomenika HOS-ovcima iz Jasenovca, Jasenovac je vraćen mitskoj Srbiji, a otet po tko zna koji put njegovim stvarnim žrtvama. Mitskoj političkoj Srbiji, zlu koje ga je okupiralo devedeset i prve, a zloupotrijebilo i zloupotrebljava gotovo više od sedamdeset godina. Danas naročito.

Dakle, nije bit stvari sam spomenik ili njegovo uklanjanje.

Problem su posljedice očitoga višednevnoga, a zapravo višemjesečnoga i višegodišnjega poigravanja i zastrašujuća slika pred očima hrvatskoga naroda o svakodnevnom urušavanju države koja se branila krvlju tisuća mladića. HOS-ovci su tada branili pravo hrvatskoga naroda na upravljanje svojom slobodom, a danas ih se odriče – država u ime naroda.

Ili je nestalo naroda, ili država nije ono za što je utemeljena?

Odgovor je jednostavan i jasan kao dan.

Lako je ukloniti spomenik hrvatskom junaku, jer će njegovi suborci pristati na sve, u interesu, makar  nejasnom i u magli, hrvatskoga naroda, ali kako ukloniti agresora iz državnoga poretka u koji se infiltrirao nakon vojnoga poraza i presudno utječe na kreiranje hrvatske države i društva?

To je bitno pitanje.

A na njega Plenković nije dao odgovor.

Ni HDZ.

Zar je netko očekivao da će progoni kojima svjedočimo pogotovo od 2000. godine, zastati na nekom pojedinačnom slučaju, na Thompsonu, na Bojni Čavoglave, na tu i tamo nekom dragovoljcu, zar je netko smio i pomisliti da je sveopća histerija o ustašluku, o fašističkoj guji u hrvatskim njedrima – prolazna činjenica ili incident s ograničenim vremenom trajanja, te da su ljudi, ponajprije oni na vrhu države kao Mesić i Josipović, zatim Vesna Pusić, te cijela armija nadripovjesničara, antifa civilnjaka, neki izolirani neokomunistički zanesenjaci i borci makar i protiv fantomskog fašizma, ili da su milijarde kuna i eura utrpani u taj pokret da bi zastao dok ne pokori Hrvatsku?

Kakva neodgovornost države i nacionalnih politika!

To je izuzetno precizno, dugoročno i detaljno osmišljen projekt s kojim se ne mogu boriti tu i tamo neki HOS-ovac, neki dragovoljac, neki alternativni medij, neki novinar ili neka minorna strančica.

Niti se tome mogu usprotiviti svi branitelji zajedno, jer da bi stotine tisuća dragovoljaca i ratnih veterana Republike Hrvatske mogli ponovno biti snaga kao što su bili, recimo, u Oluji – moraju imati ideju predvodnicu, rukovodstvo kojemu vjeruju.

A to danas nemaju.

Ovaj događaj sa spomenikom u Jasenovcu je to pokazao.

Ljudi koji godinama vode kampanje protiv fašizma i ustašluka u Hrvatskoj rade ozbiljan i smrtonosan posao, njihova ideja nije bitka protiv fašizma, niti je njima cilj skloniti nekakav spomenik koji vrijeđa nečije fantomske ili stvarne uspomene.

Niti ih zanimaju uređeni standardi i ujednačeni kriteriji.

Njihov stvarni cilj je Hrvatska.

Onih deset posto iz kurikula koji se odnose na identitet i um hrvatskoga naroda.

Jer, ako je nešto što je Pavelić kompromitirao trajno zloćudno, usprkos svoje civilizacijske rehabilitacije u oslobodilačkom ratu hrvatskog naroda, hoćemo li onda doći na teren da u Hrvatskoj pojam Srbin bude zabranjen jer ga je kompromitirala Srbija kroz razdoblje od gotovo stotinu godina pred hrvatskim narodom svakim svojim postupkom te devedesetih pred cijelim civiliziranim svijetom s manje više istim ljudima u današnjem SDSS-u, SNV-u ili SPC-u koji su personalizirali tu kompromitaciju?

Postavlja se danas nužno pitanje –  ako je već bilo iz nekih državno opravdanih razloga nužno ili bar razumno ukloniti spomenik HOS-ovcima, koji su to razlozi i što je Vlada odlučila postići s tim uklanjanjem spomenika dragovoljcima oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpske agresije?

To je bitno.

A znamo li nešto?

Veze nitko nema.

Svi nešto čekaju, a ovo što se navodi kao razlozi je – uvredljivo.

A ništa se niti može u ovakvim okolnostima postići, niti postoji prostora u ovakvoj političkoj konstelaciji u Saboru, u HDZ-u, u državnim institucijama, u društvenim institucijama, u civilnom sektoru, u državnim medijima, u mainstream medijima, za realno i razumno očekivanje neke koristi od uklanjanja spomenika poginulim dragovoljcima.

HDZ je mogao postići stotinu dogovora s ljudima u udrugama, mogao je silovitim pumpanjem snage ucjenjivača, utjecajem medija i nekakvim fantomskim obećanjima umiriti ljude, uspavati ih i skloniti ploču, može Plenković to predstaviti kao vrhunski pregovarački uspjeh, ali on je u ovime potrošio i zadnju rezervu povjerenja, iscijedio je Medveda, Krstičevića i Kuščevića do zadnje kapi krvi i – što će dalje?

Čekati novu ucjenu svoga koalicijskog partnera Milorada Pupovca pa opet pregovarati i trubiti da je važna stabilnost.

Koja stabilnost?

Stabilnost njegove vlasti.

Ako Plenković misli da je uspjeh državne politike nagovoriti dobronamjerne HOS-ovce na kompromis, onda je Hrvatska u gadnim problemima, jer nikada nitko, čak i najnerazumniji u redovima dragovoljaca koji su zalagali život za Hrvatsku nije strepio pred neprijateljem, ali jest respektirao i u konačnici slušao razumne riječi ljudi koje su poštovali, koje su upozoravale da je nešto bitno i popustiti u interesu Hrvatske.

Ljudi su bili spremni i na najteže kompromise, pa i na poniženja, jer su vjerovali.

A danas ne vjeruju.

Kako zaštititi ili osigurati taj nacionalni interes u zakonskim okvirima na koje presudno utječu ljudi koji su figurativno i stvarno ubijali HOS-ovce, pucali na hrvatsku slobodu i nikada se nisu toga odrekli. Dapače, to štite utjecajem i snagom države u koju su pucali,  i dan danas čekaju signal Beograda, njihovih nekadašnjih šefova, što im je činiti.

Nikako u ovakvom državnom poretku.

Zato jedini razuman razlog uklanjanja spomenika HOS-ovcima može biti radikalna promjena državnoga poretka radi preventivnoga uklanjanja svih prijetnji i ucjena realno neprijateljskih politika i njihovih nositelja, a signala o tome nema niti realnih izgleda. Zato je ovaj čin potpuni, vrlo vjerojatno konačni pad HDZ-a.

Marko Ljubić / Projekt Velebit/kamenjar.com