Ploča poginulim HOS-ovcima i postupanje predsjednika Vlade Andreja Plenkovića

Pin It

Niti jedan autentični hrvatski predsjednik vlade ne bi se upustio u pothvat uklanjanja spomen- ploče poginulim braniteljima u Jasenovcu, ne samo zato što bi strahovao od strašne kolektivne osude koju bi teško preživio, nego poglavito zato što bi taj čin skrnavljenja bio neprispodobiv državničkome i ljudskome habitusu bilo kojega izabranog političara.

Pa ipak, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković čvrsto je odlučio i uklonio HOSploču jedanaestorici poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu i prije planiranoga roka u ožujku sljedeće godine, i prije no što je Vijeće za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima dalo ikakav pravorijek ili mišljenje o pozdravu Za dom spremni koji se nalazi na toj spomen-ploči i pod kojim su mladići, kao pripadnici HOS-a, poginuli u obrani Domovine, a koji je izgovor za uklanjanje jer je bio i ustaški.

Amerika odaje počast svojim mladićima poginulima diljem svijeta i još ove godine bili smo svjedoci da doslovce cijeli Kongres, predvođen predsjednikom Trumpom, ustaje i 12 minuta sa suzama u očima plješće i pozdravlja obitelj poginuloga ratnika. Kanada odaje počast izmišljenim bitkama i dijeli odličja časnicima –junacima u lažnim bitkama, Francuska se klanja svojim legionarima, u Engleskoj građani na zračnim lukama i na ulicama zastaju i pozdravljaju časnike svoje vojske, a jedna odiozna Srbija uz prigodne svečanosti podiže spomenike ljudima koji su poginuli u Plenkovićagresiji na Hrvatsku... Nasuprot svima njima i cijelome svijetu, evo, kao nitko nikada u povijesti država, Hrvatska će ukloniti spomen-ploču jedanaestorici mladića koji su poginuli u obrani Domovine na hrvatskome, a ne na tuđemu tlu. Eto, po tome ćemo vjerojatno ući u povijest beščašća, u povijest najsramotnijih kurioziteta.

Čim je formirao Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, Plenković je postupio zlonamjerno jer je rekao kako očekuje da Vijeće jasno osudi režim od 1941. do 1945. Nije rekao da očekuje i osudu režima od 1945. do 1990. godine. Time je izravno ponizio povjesničare , političare i sveučilišne profesore koje je sam okupio u tome Vijeću jer što oni uopće imaju razgovarati o razdoblju '41.-'45. prošloga stoljeća kad je on već odredio što imaju zaključiti. Bila je to pojedinost koja je prošla prilično nezapaženo premda bi za intelektualnu ili političku javnost već to bilo dostatno da diskreditira Plenkovića i njegove nakane. Spomenuto se Vijeće u pola godine sastalo samo jedanput, ništa nije odlučilo ni o čemu, a predsjednik Vijeća, koji je ujedno i predsjednik HAZU-a, izrazito anacionalni čovjek Zvonko Kusić, čak je rekao da ne će donositi nikakav stav o pozdravu Za dom spremni, pa se nakon svega još manje zna što će uopće raditi. Ne čekajući bilo što, Plenković sada donosi odluku da se žurno makne ploča u Jasenovcu nakon što je njegov koalicijski partner, SDSS -ovac Milorad Pupovac, prijeteći izjavio da je on, Plenković, potrošio sve kredite.

Pupovac je siva eminencija hrvatske politike

Zaustavimo se malo na toj točki Pupovčeva davanja kredita Plenkoviću i isteka povjerenja.

Podulji je, naime, popis gnusoba kojima je ekstremni velikosrpski šovinist Milorad Pupovac zagadio politički prostor Pupovacu Hrvatskoj. O njima je javnost redovito informirana. Po mome mišljenju, jedna je najveća i ona predstavlja ne samo poraz čovjeka koji ju čini, dakle Pupovca, nego i poraz onih koji nisu reagirali na nju. Kada je prije nekoliko godina u Hrvatskome saboru prikazan dokumentarni film o silovanim ženama u Vukovaru, Milorad Pupovac demonstrativno je napustio sabornicu, ali ne samo to, on je uvrijeđeno izjavio kako se nada da ne će počinitelji silovanja biti procesuirani. Dodatni sumrak humanosti sadržan je u činjenici da su hrvatski političari nakon toga, kao da se ništa nije dogodilo, normalno s njime prijateljski ćaskali, pili kavu, dijelili vlast, funkcije i, dakako, novac, a dodatno svake godine na pravoslavnome božićnome domjenku vazalski se dodvoravali Pupovcu prelazeći preko mnogih laži i uvreda.

Dugo sam vjerovao da se ne može pojaviti takva nastranost i devijacija, odnosno takav hrvatski političar, k tomu još i državnik, koji će olako prijeći barem preko Pupovčevih uvreda prema najtužnijim žrtvama našega naroda, dakle uvreda vukovarskim ženama koje su silovane i odvedene u logore. Ali od Sanadera preko Jadranke Kosor i Zorana Milanovića do Andreja Plenkovića, događa se jedno te isto: Pupovac je siva eminencija svih njih i to je zastrašujuća činjenica hrvatske politike nakon 2000. godine. U slučaju Plenkovića, a kako valjda ne bi bilo dvojbe oko toga tko je glavni, takav jedan čovjek, Milorad Pupovac, koji  HOS Jasenovacnekažnjeno gazi po hrvatskim svetinjama, daje kredite Plenkoviću koji su istekli, a ovaj da ne bi do kraja izigrao Pupovčevo povjerenje, požuruje ukloniti spomen-ploču HOS-ovcima, uz obrazloženje da ne ide u isti kontekst s ustaškim logorom u Jasenovcu.

Kao što je u slučaju Vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima Plenković a priori zadao konkluziju koju očekuje, dakle osudu režima od 1941. do 1945., kao da je komunistička i beogradska historiografija išta drugo radila pola stoljeća nego se bavila sotoniziranjem toga, tako je Plenković i u aktualnoj žurbi uklanjanja spomen ploče HOS-ovcima također stao u zaštitu komunističke i velikosrpske historiografije jer je kao izgovor uklanjanja ploče prihvatio njihovu ocjenu o Jasenovcu. Zbilja, zna li Plenković išta o Jasenovcu? Koliko je stvarnih žrtava, koji su izvori žrtava uvrštenih na aktualni jasenovački popis, koliko je na tome popisu umnoženih žrtava, koliko očitih laži o kojima redovito i argumentirano pišemo, koliko je otkriveno u iskapanjima žrtava, zna li barem da je on osobno jednoj žrtvi s popisa, tobože zaklanoj 1941., bio na sprovodu 2010.?

Plenković zacijelo ništa ne zna, ali je unatoč neznanju jasenovački velikosrpski mit postavio kao prvu lažnu premisu kako bi izveo zaključak o lokacijskoj nespojivosti spomenploče i logora Jasenovac. Takav silogizam ne može, naravno, opstati jer budući da je premisa lažna, lažan je i zaključak i tu je ključni Plenkovićev grijeh prema logici, povijesti i etici.

Plenkoviću ne smetaju četnički spomenici

Zanimljivo je da premijeru Plenkoviću uopće ne smetaju spomenici četničkim agresorima kojih je devet u Hrvatskoj. Zanimljivo je da tolerira Pupovčevu proslavu četničkoga ustanka u Srbu oko kojega apsolutno nikakvih dvojba nema da su ga organizirali četnici i talijanski fašisti i da je posljedica toga genocid nad Hrvatima toga dijela Like i Bosne koji se i danas vidi doslovce na svakoj stopi te hrvatske zemlje.

Hrvatska je užasnuta ponašanjem predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade RH i gotovo ne može ni povjerovati ni pomiriti se da je sve što gleda moguće. Premda je, objektivno govoreći, sve što se događa bilo predvidljivo od prvoga dana Plenkovićeve vladavine, od trenutka kada je Pupovcu dao pravo da arbitrira oko imena ministara i pristao da Pupovac uopće bude mjera dopustivoga i nedopustivoga u hrvatskoj politici. Plenkovićeva ravnodušnost prema hrvatstvu i Pupovčeva neskrivena mržnja prema hrvatstvu, ujedinjene u koalicijskoj vezi, daju zastrašujuće plodove od kojih je samo jedan nasilno uklanjanje zakonite spomen-ploče HOS-ovcima u Jasenovcu. Za Hrvatsku nije moguće zamisliti težu situaciju: velikosrpska ocjena povijesti postavljena je kao službena hrvatska, Pupovac odlučuje tko ne može biti ministar i daje kredite aktualnome premijeru, obrazovanje je predano u ruke anacionalne i ateističke minorne HNS-ove skupine koja revitalizira Jokićev model reforme, a kojemu je cilj izjednačiti hrvatsko školstvo sa srpskim, proslavu slavne Oluje već je ove godine oduzeo narodu i sveo na polusatni beznačajni i usputni događaj, a dogodine vjerojatno ne Srbće biti ni obilježavanja toga događaja jer vrijeđa Pupovca, spomenici braniteljima silom se uklanjaju, spomenici agresorima i četnicima čuvaju... Eto, to je rezultat desetomjesečne vladavine HDZ-ovca Plenkovića. Ona je logičan nastavak Sanaderove politike, ali Plenković će ga vjerojatno nadmašiti u toj destrukciji nacionalnoga i pritom ga nimalo ne zabrinjava legendarna Kafkina procjena – da će ga nadživjeti sram. Čak ako i pobjegne nakon svega u Bruxelles.

Mnogi korektni promatrači sada u čudu lamentiraju, demoniziraju Pupovca, pa Plenkovića, govore o Plenkovićevu beskičmenjaštvu. Ali uopće se ne radi o tome, istina o Plenkoviću mnogo je gorča. On je dovoljno obrazovan i pametan da zna kako je mogao otkantati Pupovca, glatko zaštititi spomen-obilježje i pozdrav Za dom spremni, održati izvanredne izbore i na njima trijumfalno pobijediti s obzirom na raspad oporbene scene i s obzirom na to da bi kampanju na tim izborima uvjerljivo održao na protivljenju Pupovčevu četništvu. Plenković to sve zna, ali to nije rasplet koji bi želio jer bi to bio ishod u kojemu mu više ne bi trebao Pupovac. Paradoksalno je, ali on je pobjegao od izbora zbog straha da ih ne dobije, a ne da ih izgubi. Njegova misija upravo i jest da u tandemu s Pupovcem provodi velikosrpsku politiku u Hrvatskoj. Ljudi se napokon moraju pomiriti s činjenicom da je Plenkovićeva politika smrtna opasnost za Hrvatsku. Sve što radi ide u prilog toj tezi. On itekako ima kralježnicu koju ne savija jer uspravno i dosljedno provodi tuđe, a ne hrvatske interese.

Ravnodušnost prema stradanju hrvatske mladosti

Njegova ravnodušnost prema stradanju hrvatske mladosti u Domovinskome ratu, njegova ravnodušnost prema  Crnočinjenici da su srpski, Pupovčevi, da Pupovčevi, agresori ne samo ubili tih jedanaest branitelja i jednome od njih mrtvome odvijačem iskopali oči – e, ta je ravnodušnost upravo ono što svako ljudsko biće čini neljudskim. Uklanjanje ploče ili pozdrava s nje takvim sirotinjskim mladićima, koji su dali život dok je njihov vršnjak Andrej Plenković kao bijedna kukavica s Pravnoga fakulteta pobjegao u London, točka je pucanja poslije čega bi trebalo u ovoj zemlji sve biti jasno. To je ona točka pucanje poslije koje ni mi kao birači ili kao narod nemamo više pravo ni na kakav izgovor i alibi da nismo krivi za sve što nam se događa.

Odavno smo krivi jer smo stekli naviku da su protuhrvatski vlastodršci, iz HDZ-a i SDP-a, nepromjenjiva činjenica te im tako pomagali u njihovu opstanku umjesto da smo ih rušili. Kao narod i kao birači moramo se prestati obmanjivati ispraznicom da su samo nomenklature krive za sve gorke izdaje koje nas Hrvate svode na razinu stoke, ponižavaju i vrijeđaju, ne samo zato što to nije cijela istina, nego i zato što nas ta laž uljuljkuje u novim iluzijama i lišava bilo kakve obveze da se pobunimo i djelujemo domoljubno, slobodno, brzo i nezavisno. Ako shvatimo i prihvatimo da smo počinili taj grijeh prema samima sebi, onda će i sve što nam se događa djelovati manje tužno i manje strašno, onda bi se u naša srca mogla vratiti nada da će sve izdajnike, uključujući i Plenkovića, ubrzo otpuhati vjetrovi u opću povijest nacionalne gadosti.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr