Ivo Josipović izašao iz ormara!

Pin It

Josipović je izgubivši vlast odbacio i sve maske, naročito onu uglađenosti. Usto, dokazao je i da građanska kultura i kućni odgoj ipak nisu nešto što se gradi u jednoj generaciji. Nešto sirovosti ipak ostane, i ispliva na površinu čim stvari više nisu idilične.

Spora i bolna smrt Agrokora

Samo su jedne dnevne novine objavile dokumente po kojima se Madison Pacific Trust ltd. upisao hipotekarno na sve nekretnine u vlasništvu kompanija u sklopu Agrokora. Taj trust je spin-off lešinarskog fonda Knighthead Capital Management, koji je Agrokoru, na sveopće zadovoljstvo radnog naroda, druga Plenkovića i Ante Ramljaka, posudio sitniš od oko pola milijarde dolara, uz ugodnu kamatu. Ostali mediji, isti koji su slavili ulazak lešinarskih fondova kao spas za Agrokor, danas nas pokušavaju uvjeriti kako to nije ništa na što se treba osvrtati.

Javnosti je to prezentirano kao velika pobjeda mudre politike koja je otjerala Ruse od Agrokora i sve u osnovi nacionalizirala. Od onda se javnost bavi trivijalnostima poput Todorićeve vile, otoka i jahte, koji ukupno vrijede dijelić promila dugova korporacije, koji dosežu razinu javnog duga omanje države.

Otkad je afera izbila, pokušavao sam ukazati da je bespredmetno baviti se time tko štiti Todorića, jer ga odavno ne štititi više nitko, kao što je bespredmetno baviti se time hoće li on u zatvor i što će biti s njegovom privatnom imovinom. To nama ne ide ni iz džepa, ni u džep. Ono što je bitno, je da pametna država Agrokor ne bi dirala ni štapom. Ni kablom od struje.

Pokušavao sam ukazati da je državno preuzimanje Agrokora sulud potez kojim je država preuzela na sebe spašavanje kompanije koju država spasiti ne može, jer nema novca niti drugih resursa za to: Sberbanka je, možda, imala, možda i ne. Ali to se nas ne tiče, ako su mogli i htjeli pokušati spasiti Agrokor, u tome im je trebalo pomoći, jer je to ipak najveća tvrtka u Hrvatskoj. Ako ne bi uspjeli, nenaplativi dugovi privatnog koncerna bi ostali privatni problem ruskih banaka. Ako bi, sačuvali bi nam radna mjesta i koncern bez uplitanja države i poreznih obveznika.

Isto tako, pokušavao sam ukazati da je država preuzimanjem upravljanja Agrokorom i donošenjem idiotskog zakona kojim se njega štiti od vjerovnika, ne samo preuzela odgovornost za naplativost dugova vjerovnika, nego i odgovornost za sudbinu koncerna. Sudbina koncerna je prilično izvjesna – gubici se gomilaju i sve su veći iz kvartala u kvartal. Za godinu dana trebat će novih pola milijarde dolara: odakle?

Pokušavao sam ukazati i na to da država, i da ima novca za razliku od ruskih banaka, ne može spasiti Agrokor jer, za razliku od njih, ne može poslati smjesta na ulicu 10.000 zaposlenih, što je bio preduvjet svakog spašavanja kompanije. Agrokor crkava na mukama, a restrukturiranja kompanije nema na vidiku. Rok za to je prošao.

A pokušavao sam ukazati i na to da će Rusi, svakako, tužiti Republiku Hrvatsku jer ih je tim zakonom oštetila za teške milijarde i da će oni svakako tražiti satisfakciju na međunarodnim sudištima. I nesporno ju dobiti, jer Hrvatska nije Sjeverna Koreja i potpisala je sve relevantne svjetske sporazume o trgovini.

Pokušavao sam ukazati i na to da Lex ne obvezuje nikog nigdje izvan Hrvatske ni na što, što se također dokazalo u praksi ovih dana – kao i sve ostalo nabrojeno na što sam pokušao, bez nekog uspjeha, ukazati.

Dakle, epilog je: Rusi, suprotno lažima mainstream medija kako “podržavaju” Lex Agrokor i rješenje kojim im je zapriječen pristup onom što je u stvari njihova imovina, plijene imovinu Agrokora u inozemstvu i dižu tužbe. A uz tužbe, imaju i politička sredstva na raspolaganju, što bi za Hrvatsku moglo biti još pogubnije.

U konačnici, davanje pod hipoteku nekretnina tvrtki koje su same na sebi već imale hipoteke, nije samo teško oštećivanje vjerovnika i malih dioničara Konzuma, Belja i ostalih, već zapravo kriminal. Američki lešinarski fondovi koji su kupovali dug Agrokora na sekundarnom tržištu po trideset centi za dolar, time po “roll up” modelu dobivaju pravo prvenstva kod naplate potraživanja: istodobno, agitprop tvrdi da će se pravi vjerovnici, oni koji dakle nisu jeftino kupovali dug, nego ulagali pravi i živi novac u Agrokor, prije svega Sberbank i očito i brojni dobavljači, morati odreći bar 70 posto potraživanja! Samo bi potpuni idiot na to pristao, naročito kad se radi o milijardama eura. A Rusi sasvim sigurno nisu potpuni idioti. Za hrvatsku Vladu koja je osmislila taj lukavi plan, po kojem bi pravi vjerovnici ostali bez ikakve mogućnosti da se bar donekle naplate – bilo preuzimanjem operacija Agrokora, bilo iz stečajne mase, a sve bi otišlo onima koji su došli zadnji – nisam siguran. To jednostavno neće proći.

Reanimacija neumrlog maršala

Žalovanje zbog uklanjanja ploče s bivšeg Trga maršala Tita je na ljevici ravno žalovanju iste kad je Tito stvarno umro. Jedino ovaj put nije proglašena nacionalna žalost. Ali, možda najbitnija stvar oko ovog preimenovanja je ta, što je Ivo Josipović izašao iz ormara.

Do sad se javnosti, uz nemalu asistenciju medija, predstavljao kao profinjeni intelektualac koji možda nema karizmu, ali ima stila, erudicije, kulture i kućnog odgoja. Pa, iako se znalo da je jugofil i da ga srce više vuče k istoku nego zapadu, da je povezan s ljudima koje se obično naziva “udbašima” poput Nobila, uživao je razmjerno pozitivan image u javnosti koja nije striktno ideološki opredijeljena.

No, sad se izautao kao potpuni internetski trol. Prvo je ispalio, “Podržavam Hasinu ideju da se ploče s Trga maršala Tita pohrane u muzeju. Nećemo morati raditi nove kad nakon idućih izbora vratimo Titov trg”. Manji problem je što je za političara, ako se ne zove Rojs, nedolično kolegu nazivati “Haso”: To mogu ljudi iz Hasanbegovićevog intimnog kruga, ili obični ljudi u neformalnoj konverzaciji. Veći problem je cendranje, “vratit će se Valter”, nastavak znate. To je postupak lošeg gubitnika. Tito se jednostavno neće vratiti, njegovo je vrijeme prošlo, umro je prije 37 godina: vrijeme bi bilo njegovi fanovi poslušaju riječi mrskog im biskupa Košića koji je rekao kako je komunizam mrtav, ali ne počiva u miru. I da konačno potpišu Titu smrtovnicu.

Ali puno gori su njegovi trolovski komentari poput nedavnog – “Stigla svježa bunika?” ili njegov ovotjedni tweet – “A sada, narode, med i mlijeko… Sutra svi kišobrane, padat će pečeni pilići s neba. Powered by Hasanbegović&Esih”. Ne, neće, jer to nije ekonomsko pitanje nego svjetonazorsko, kao i ploča u Jasenovcu. Zašto se Josipović toliko založio, uostalom, oko ćirilice u Vukovaru kad niti radi nje neće padati nikakvi pilići? To je krajnje primitivna razina komunikacije, posve nedostojna nekog tko se diči titulom sveučilišnog profesora!

Od osobe koja je sveučilišni profesor i klasični glazbenik, usto bivši predsjednik države, čovjek automatski očekuje visoku razinu kulture dijaloga. Ali, Josipović je, izgleda, izgubivši vlast odbacio i sve maske, naročito onu uglađenosti. Usto, dokazao je i da građanska kultura i kućni odgoj ipak nisu nešto što se gradi u jednoj generaciji. Nešto sirovosti ipak ostane, i ispliva na površinu čim stvari više nisu idilične.

Beljakov pajser

Oko Tita se uznemirio i Krešo Beljak, čovjek koji je najstariju hrvatsku stranku odveo u konačni pad i anonimnost. HSS, očišćen od svih koji su predstavljali bilo što u politici i čije je ime imalo ikakvu težinu, danas u medije može doći samo kad Beljak kaže nešto glupo. On je tako na twitteru objavio: “Što se čeka s ovom pločom? Da ja dođem s pajserom?”, uz sliku ploče kojom je obilježena 140. godišnjica posjeta austrijskog cara Franje Josipa I. i njegove supruge Elizabete Bavarske, slapovima Krke.

Kakve, pobogu, veze ima spomen ploča koja se može postaviti bilo kome, bilo kad i bilo gdje, s nazivima trgova i ulica koji odražavaju vrijednosne kriterije jednog društva? I kakve veze ima car Franjo Josip, pobogu, koji se ničim bitnim nije ogriješio o Hrvate, s Titom koji je bio komunistički diktator i to prilično krvoločan, bar prvih desetak godina?

Ako je htio izvući neku analogiju, promašio je. A ako se s onim o pajseru, kao osuđivani provalnik, htio našaliti na vlastiti račun, onda je promašio još i puno više. Beljaku je vrijeme da se ostavi politike i primi se onog što najbolje zna raditi, a radi se pajserom. Iako ni to baš ne zna raditi, ako ćemo pravo. Jer ga inače ne bi ulovili.

Index na svadbi Velimira Bujanca

Novinari bi svašta dali za ekskluzivu. A naročito bi novinari Indexa svašta dali da snime ekskluzivne fotografije sa svadbe Velimira Bujanca, na kojoj su bili i Zdravko Mamić, Thompson, Škoro, Klemm…

Ako možda i nisu očekivali da će na svadbi gosti imati crne uniforme sa slovom U na kapi i služiti za svadbenu večer srpsku nejač pečenu na ražnju, svakako su očekivali bar nekakav skandal: ustašku ikonografiju, pjevanje “Jasenovca i Gradiške stare”, dobru tučnjavu, nešto.

Skandala je na kraju i bilo, ali zaslugom novinara Indexa, Vojislava Mazzoca, koji je poslan da pošalje fotografije i izvijesti o događanjima. Mali problem je što nije bio na listi uzvanika, pa se odlučio onako partizanski prišuljati iz šume. Te iskočio iz busije i krenuo fotografirati. Na što mu je zaštitar prišao i rekao da se pokupi, na što se ovaj odlučio svađati s gostima i zaštitarima. Na što mu je zaštitar zalijepio šamar. Na što je došla policija. I alkotestirala ga, i našla mu 0,8 promila i digla prijavu zbog neovlaštenog upada na privatni posjed i remećenja javnog reda i mira. Prijava je, izgleda, dignuta i protiv zaštitara.

O tome se kasnije očitovao i mladoženja: “Nisam vidio što se dogodilo, ali su mi gosti prenijeli da se novinar Indexa pokušao uvući na privatnu proslavu, na privatni posjed, potpuno neovlašteno. Bio je negodan, sukobio se sa svatovima, pa je dobio je pedagošku trisku. Pozvana je policija, kazali su mi da je alkotestiran i da je imao 0,8 promila alkohola.”

Zasad nije poznato hoće li Mazzoco dobiti otkaz u Indexu jer je bio pijan na poslu, odnosno zadatku. Ali poznato je da to nije prvi put da novinari rečenog portala imaju problema s policijom. Pred par godina je novinar Indexa priveden jer je napušen izvadio spolovilo i udarao njime po retrovizoru policijskog auta, što je, morate priznati, vrlo originalno. Iako ekstremno glupo.

A kad smo kod Indexa, svojedobno je vlasnik istoga, zbog pronevjere od 6 milijuna kuna, osuđen na par mjeseci guljenja krumpira, pod uvjetom da uplati jedno dva milijuna kuna u državnu blagajnu iz koje ih je, poreznom prijevarom, pronevjerio. U protivnom, trebao je ići u zatvor. Nije poznato je li ikad vratio novac. Niti je li odradio “rad za opće dobro” i koji. Niti, ako nije uradio niti jedno od toga, zašto nije u zatvoru.

Za vješanje spreman

Najbolju definiciju Dražena Keleminca je dao jedan bivši HOS-ovac iz Sunje: ustaša na navijanje. Odnosno, po potrebi. Kad god se događa nešto što bi inače izazvalo zgražanje javnosti nad postupcima jugofilne ljevice ili Pupovčevog SDSS-a, poput proslava četničkog ustanka u Srbu, huškačkih članaka protiv Hrvata u “Novostima”, koje sve više postaju pravi nasljednik “Srbobrana” od čijih su tekstova i krenuli hrvatsko-srpski sukobi u prošlom stoljeću, ili mahanja zastavama SSSR-a, Keleminec iskoči kao četnik iza balvana i povuče sav negativni publicitet na – sebe. I na hrvatsku stranu u priči, onako usput.

Pa je, nakon što je organizirao protuprosvjed u Srbu, nakon što je marširao s redikulom Pernarom, nakon što je postrojio “stranačnu vojsku” dimnjačara – doduše od desetak ljudi, uglavnom starijih od sedamdeset – na Trgu bana Jelačića, kako bi skrenuo negativan medijski publicitet sa skupa paleokomunističke Radničke fronte na sebe, sada i zapalio “Novosti”.

Naravno, paljenje bilo čega, bile to i Pupovčeve iz proračuna mrske im države obilno financirane novine, ne može rezultirati pozitivnim publicitetom za onog tko to radi. Time je samo napravio veliku uslugu Pupovcu. To je razina jednog Šešelja, koji je u Beogradu palio hrvatske zastave. Kad smo već kod toga, ministar vanjskih poslova Srbije, inače Slobin mali od kužine i notorni četnik, je u subotu, odmah nakon “performansa”, tražio da Hrvatska strpa Keleminca u zatvor! Kao da je radni dan. Da nije imao spreman tekst prosvjedne note unaprijed? Stvar je, jasno, suluda obzirom da u toj istoj Srbiji palitelj hrvatskih zastava sjedi u parlamentu.

Očito, Srbiji je jako stalo do toga da jedan potpuni marginalac, bez ikakve potpore u javnosti, bez ikakvih izbornih uspjeha u tridesetak godina bavljenja (ili pokušaja bavljenja) politikom, postane nekakav čimbenik u Hrvatskoj. Njima je Keleminec došao kao naručen. Kao as na desetku. Kao i svaki put.

Keleminčev tajming je uvijek nepogrešiv, što otvara pitanje, radi li on štetu hrvatskoj stvari čito zato jer ne razumije baš ništa o tome kako u stvarnom svijetu stvari funkcioniraju, odnosno jer je blesav i neuk, ili to radi namjerno? Lik i djelo Dražena Keleminca govore u prilog onog prvog: no ne treba isključiti niti ono drugo. Zaboravljena Ana Lučić i njen dragi Mladen Schwartz su dobili nasljednika, izgleda. Kojem je posao kompromitirati Hrvate u javnosti.

No, da stvar bude zabavnija, sad je i Keleminec dobio priliku izigravati žrtvu, pa kaže: “Kao što sam spreman na uhićenje, spreman sam i na vješanje na Trgu bana Josipa Jelačića kao primjer drugima koji bi se sutra usudili dići svoj glas protiv velikosrpske ideologije u Hrvatskoj. Na vješanju na Trgu bana Josipa Jelačića uzviknut ću ŽIVJELA HRVATSKA, ZA DOM SPREMNI !’.

Što zvuči uvjerljivo otprilike kao obećanja Drage Carlosa Vjerana Grkića Pilsela da će se samospaliti. Uz jednaku dozu patetike.

HEP damo, INU ne damo!

Vjerodostojni Plenković ne odustaje od privatizacije HEP-a kroz javnu ponudu dionica kompanije građanima i fondovima, kako bi tim novcem kupio od Mađara INU. Ali to se ne može provesti bez donošenja posebnog zakona o privatizaciji HEP-a. A pitanje je, može li za to dobiti potporu u Saboru: HNS je, kažu, za, ali ostali koji su podržali vladu baš i ne.

A taj zakon je već jednom donesen, za Ivice Račana. No, HDZ je 2010. ukinuo taj zakon, s obrazloženjem da se ionako ne provodi, te da nije prikladan za očekivano članstvo u Europskoj uniji. U opozvanom zakonu bilo je predviđeno da se najmanje 15 posto dionica HEP-a ponudi građanima i fondovima kroz javnu ponudu, sedam posto besplatno ustupi braniteljima i članovima njihovih obitelji, a isto toliko proda zaposlenicima HEP-a pod povoljnim uvjetima.

Ono što je bedasto i nije toliko to što je HDZ ukinuo taj zakon – iako bi svakako bilo bolje da je HEP privatiziran još za Račana. Naime, HEP zapošljava desetak tisuća radnika, od čega je, prema priznanju Vlade, jedno dvije tisuće viška. I to nakon što je zadnjih nekoliko godina dvije tisuće njih već otpušteno, uz solidne otpremnine. A ako Vlada kaže da je 2000 ljudi tamo viška, to znači da ih je barem 4000. Usto, HEP je odavno mjesto uhljebljivanja politički podobnih kadrova, pa se tamo po vezi zapošljavalo i cijelu užu i širu rodbinu na direktorskim mjestima: malo je tamo onih, među rukovodećim kadrom, koji do položaja nisu došli preko veze. Preko natječaja se zapošljava ionako samo one koji razvlače kabele i režu žice neplatišama, ako i to.

Ne, pritom je bedasto prodati tvrtku koja je prirodni monopolist, i koja unatoč kroničnoj neučinkovitosti i ogromnom višku radne snage i dalje posluje s – dobiti. Da bi se kupilo INA-u, koja ima samo lanac benzinskih pumpi izloženih brojnoj i jakoj konkurenciji, i jednu prastaru rafineriju u koju nije ozbiljno ulagano od Franje Josipa. Ona u Sisku je ionako mrtva i nitko je neće obnavljati. Sve što je od INA-e vrijedilo – JANAF, Plinacro, polja u Siriji i Sibiru – je ili izdvojeno iz njenog sastava još prije privatizacije, ili prokockano glupošću Milanovićeve vlade (polja u Siriji), ili prodano ispod svake cijene i na mutan način još za Račana.

Kupovina INA-e nema nikakvo racionalno opravdanje: uostalom, strateška sigurnost Hrvatske, što se tiče nafte, ionako ne ovisi od toga čija je INA, nego od toga hoće li nam itko naftu u slučaju kakve međunarodne krize ili sukoba prodavati, jer INA ionako naftu uglavnom uvozi, svojih nalazišta imamo malo. A naročito je besmisleno prodavati jednu državnu kompaniju da bi se kupilo drugu koju je država nekoć davno privatizirala, samo zato jer smo se iz nekog ne baš racionalnog razloga zavadili s partnerom. Umjesto da je Hrvatska uredno izašla iz upravljanja INA-om, kao što je Mađarska uostalom izašla iz upravljanja MOL-om još davno, i svoj udio spustila ispod kontrolnog paketa.

Jokićeva balkanska kaljuža

Još jedna nadurena frajla koja je dobila pedalu, pa sad kuka svakom tko ga želi slušati je Boris Jokić. Nesuđeni voditelj kurikularne reforme. On se i ovaj put javio na natječaj za voditelja iste – ali nije odabran.

“Poštujem izbor Ministarstva i čestitam kandidatkinji. Ono što je važnije u cijelom ovom procesu jest to da javnost nije upoznata s tim što će se raditi niti s planom aktivnosti. Smatram lošim i to da javnosti nije predstavljen ni životopis, kao ni kvalifikacije osobe koja će voditi reformu. Proces bi trebao biti demokratski, ali on to nije”, rekao je Jokić.

Proces, Jokiću, nije bio demokratski upravo kad si ga ti vodio! Jer, da te podsjetim, upravo si ti taj koji je digao revoluciju kad je postavljeno pitanje nesudjelovanja one druge polovice Hrvatske u toj reformi! One, koja misli da se problem toga što nam djeca najlošije prolaze na PISA testovima iz matematike neće riješiti ukidanjem vjeronauka, već samo i jedino promjenom kriminalno loše i zastarjele metodologije učenja matematike u današnjim hrvatskim školama! Javnost isto tako nije bila upoznata ni tada ni sa čime, dok nije izbila revolucija koju si potaknuo!

“Svatko bi trebao biti upoznat s onim što se događa u odgoju i obrazovanju. Cijeli taj postupak, nije važno radi li se o meni, važno je da se radi o najcrnjoj balkanskoj krčmi; sve je netransparentno i radi se o mračnim procesima koji nisu dobri”, kaže Jokić i dodaje kako je Cjelovita kurikularna reforma, kaže, odavno zaustavljena. “Radi se o dugoročnoj promjeni, međutim sve to je bačeno u balkansku kaljužu, opterećeno lažima. Kad pogledate što je u javnoj sferi komunicirano, javnost ne zna što je kurikularna reforma, a to je bolja, ljepša projekcija društva, ali je ona zaustavljena”, rekao je Jokić.

Tko je zaustavio reformu? Upravo Jokić, kad je cijelu stvar ispolitizirao, prebacio iz sfere struke u sferu, ne čak ni politike, nego politikanstva! I onda taj tip, koji je sve sveo, ne na pitanje struke, nego na pitanje “za ili protiv Jokića”, kaže kako “nije važno radi li se o njemu”. Zanimljivo, jer kad se prosvjedovalo, ja sam stekao da se radilo upravo o – njemu.

A o tome kakve će biti promjene u metodologiji učenja matematike, ionako nitko ne zna ništa, niti je znao kad je reformu vodio Jokić. Upravo je on taj koji je reformu bacio u balkansku kaljužu svojom ostavkom, kad je tim koji je na njoj radio trebalo proširiti onima koji nisu njegovi ideološki istomišljenici!

Marcel Holjevac/7dnevno