Zaboravljeni ciljevi

Pin It

Na posljetku je – za volju Miloradu Pupovcu i Furiju Radinu – prognao spomen-ploču jedanaestorici poginulih HOS-ovih branitelja Jasenovca – iz Jasenovca u Trokut kod Novske, jer na toj zakonito postavljenoj ploči stoji geslo „Za dom spremni“, a to njega podsjeća na Drugi svjetski rat i ustaški pozdrav „Za dom – Spremni!“ Ja od takva čovjeka ne očekujem ništa dobro, a vi kako vam drago

Što su najvažniji ciljevi hrvatske Vlade? Gospodarski, kulturni, politički? Teško je to reći, iako se o tomu bez prestanka trubi. Zašto?

Trubači ističu četiri glavna cilja: „stabilan i trajan gospodarski rast“, 2. „stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta“, 3. „zaustavljanje iseljavanja i demografsku obnovu“, te 4. „društvenu pravednost i solidarnost“ – kako ih je formulirao Andrej Plenković, mandatar za sastavljanje 14. hrvatske vlade. Ali danas, nakon 10 mjeseci, malo tko vjeruje njihovim trubama. Zašto? Postupci predsjednika Vlade Andreja Plenkovića jasno opovrgavaju te tvrdnje.

Kada je preuzeo vlast, Plenković se naciji ukazao kao neznani junak dana. Svjestan toga nedostatka, državljanima se podrobno predstavio opsežnim (21 kartica teksta!) dužnosničkim životopisom pod naslovom „O meni“ na HDZ-ovoj međumrežnoj stranici.

Upućen čitač mogao je u hipu zaključiti da je riječ o uzornu gojencu Mate Granića – o uglađenu, visoko izobraženu Hrvatu, o sljedbeniku političkoga „čistog centra“ (od kojega su jednako udaljene sve političke vrjednote), o fanatičnu štovatelju europskih integracija. No nitko iz HDZ-a nije o tomu ni zucnuo. Samo se SDP-ov „napola Briselac“ Zoran Milanović javno čudio: Što radi taj „briselski ćato“ u HDZ-u?! Pa on bi jednako tako mogao biti u SDP-u!

Nešto je od toga u prvih deset mjeseci svoje vladavine Plenković jasno potvrdio činom. Govorio je o centrističkomu  biću HDZ-a; propagirao je Stierovu „novu hrvatsku paradigmu“ – uključivost i razvoj; smijenio je, da ugodi Miloradu Pupovcu, Zlatka Hasanbegovića s dužnosti ministra kulture i postavio na tu dužnost Ninu Obuljen Koržinek; izjavljivao je da britanskoga referenduma o izlasku iz Europske unije nije trebalo biti i da je taj izlazak najveća politička glupost u XX. stoljeću; obećao je da će Vlada otkupiti Inine dionice od madžarskoga MOL-a, a da pri tomu ne će povećati javni dug; dopustio je HNS-ovu Predragu Štromaru da „unosi HNS-ove vrijednosti“ u HDZ; iza koga kod je čvrsto stao, taj je poput Pave Barišića i Dijane Vican vrlo brzo odletio iz kruga njegovih suradnika; na posljetku je – za volju Miloradu Pupovcu i Furiju Radinu – prognao spomen-ploču jedanaestorici poginulih HOS-ovih branitelja Jasenovca – iz Jasenovca u Trokut kod Novske, jer na toj zakonito postavljenoj ploči stoji geslo „Za dom spremni“, a to njega podsjeća na Drugi svjetski rat i ustaški pozdrav „Za dom – Spremni!“

Ja od takva čovjeka ne očekujem ništa dobro, a vi kako vam drago. – Čekaj malo! – vele naivci. – Ta ploča, to je bila provokacija. A vidi se i po procvatu turizma koliko pretjeruješ, zar ne? – Ne mogu ih razuvjeriti, ali ipak velim: Pa što ako je to bila provokacija? I kao provokacija bila je – Lakmusov papir. – A kako možeš reći „ništa dobro“? Zar nije procvat turizma neko dobro? – Jest dobro, ali nije njegovo djelo. – Ma što „dobro“?! – viču laički promatrači. I kliču: – Taj procvat turizma dvostruko je dobar! On nije samo dobro potkožio svagdanji život dijela stanovništva, on je dao i dobru osnovu službenomu optimizmu nove vlasti! – To su odveć vesele opaske, ali s njima se donekle slažu i tihi znalci, od ekonomista do ekologa i demografa.

Znalci međutim ne kliču. To dvostruko dobro ima po njihovu mišljenju i loših strana. Ako turizam, kao danas u Hrvatskoj, proizvodi oko 20 posto bruto društvenoga proizvoda, to je više razlog za strah nego za veselje. Zašto? Turizam odviše ovisi o nepredvidljivim vanjskim čimbenicima, od meteoroloških do sigurnosnih i općih prilika u zemlji i inozemstvu. A i žabe već krekeću: Hrvatska ne proizvodi dovoljno mesa, mlijeka, voća i povrća ni za svoje potrebe! Hrvatska ne uspijeva suzbiti glad ni iz svoga plodnog panonskog međuriječja, koje okružuju velike rijeke Sava, Drava i Dunav, a pustoše ga dugotrajne suše! Hrvatska humanitarnom pomoću iz Bruselja hrani gladnu školsku djecu u opustjeloj Slavoniji i Baranji! Hrvati opet –„trbuhom za kruhom“ –masovno bježe iz Hrvatske! Tko čuje taj kreket, začuđeno se pita: Što u takvoj Hrvatskoj može biti turizam? Znalci složno odgovaraju: Može biti ono što jest – tržište Europske unije na kojemu i Hrvati, uglavnom kao kuhari, konobari i sobarice, ubiru svoje mrvice.

Benjamin Tolić/HRsvijet