U Europi danas vladaju političari s Edipovim kompleksom: Macron, Plenković, Cerar…

Pin It

Niti jedan, niti drugi niti treći neće reći ništa o komunizmu, ni o njegovim derivatima jer ni jedan nije muškarac, u punopravnom smislu te riječi. Oni su metroseksualci. Ne promiču vrijednosti, ne bore se i nisu spremni izložiti svoje ideale ni za što. Zato što nemaju ideala.

Ove se godine prisjećamo stote obljetnice oktobarske revolucije, za koju se može reći da je promijenila svijet. No, sljedeće ćemo se godine prisjećati 50. obljetnice revolucije koja se još temeljitije uplela u mentalnu strukturu Zapada. Njezine posljedice osjećaju se kao oblici multikulturalizma i ostalih fenomena. Kako komunizam nije uspio uništiti stari kontinent, revolucija 68. bila je mnogo uspješnija. Zapadna Europa će za nekoliko generacija biti potpuno islamizirana, a Istočna i Srednja Europa bi mogle izbjeći tu sudbinu kada bi odstupile od trenutnog puta i odbile Bruxelles. To čine zbog svojeg povijesnog iskustva, što je komunizam.

Koja je to Revolucija 68, koja je započela u Parizu? Riječ je o puno više od protesta studenata i intelektualaca protiv De Gaullove patrijarhalne politike: oblik, na koji su se oslanjali u Europi (i koji je došao do nas), znači uništenje sadašnjih institucija i nekontroliranu mjeru slobode (uključujući i seksualne). U psihoanalitičkom bi se tekstu reklo da je riječ o Edipovom kompleksu ubojstva oca kako bi sin mogao stupiti na mjesto njegova autoriteta. Radije ga je ubio. A autoritet je nešto čega ne smije biti. Junker kao predsjednik Europske komisije je umjetnost odbacivanja autoriteta upopunio na najvišjoj razini.

Nositelji Revolucije 68 bili su uvjereni ljevičari, među kojima nije nedostajalo maoistički usmjerenih komunista. Ta je revolucija za zadaću postavila preobrazbu društva na isti način na koji bi to učinio komunizam, da je pobijedio u staroj Europi. „Raspala“ su se stara sveučilišta (u Parizu je npr. stara Sorbona [Pariz –  IV] dobila „moderniju“ alternativu [Pariz – II], nazvano Nova Sorbona), a osim prema školskim institucijama, napad je bio usmjeren i prema drugim segmentima života – vjeri, obitelji, vojsci, zemlji, jeziku. Ključni problem Revolucije 68 je da je riječ bila zapravo o kulturnoj revoluciji. Neosporno je da su mnogi revolucionari inspirirani primjerom Kine, pri čemu je kao uzor prednjačio Antoinette Massiosshi, jedan od vođa koji je bio uvjereni maoist. Revolucija 68 je u početku imala obilježja stvarne proleterske revolucije; sijala je strah među ljude, tako da je čak i Charles de Gaulle krajem svibnja i početkom lipnja 1968. godine bio prisiljen tražiti utočište na četrnaest dana u Saveznoj Republici Njemačkoj kod generala Massua.

Revolucija 68 imala je tri važne komponente. Prva, studentska, bila je glavna. Bila je za studente pretežno građanskog podrijetla koji su se formirali u obiteljskim sredinama na kraju rata. U prvi su plan stavljeni pobuna i hedonizam. To se podudara s valom Beatlesa, koji je preko Atlantika plasiran u Europu. Tekstovi Beatlesa osmišljeni su kako bi uništili zapadni sustav vrijednosti. Samo ih je potrebno usporediti s tekstovima Vice Vukova (Tvoja zemlja, Zvona moga grada), na primjer, kako bi razlika bila jasna.

Revolucija 68 je Njemačkoj dala odličan poticaj. Tamo se generalni osjećaj Ratlosigkeita buntovne mladeži postupno pridružio aktivnosti istočnonjemačkog Stasija. Nakon 15. siječnja 1990., kada je postala dostupna glavna arhiva nekadašnje istočnonjemačke obavještajne službe (zakonski uređen u prosincu 1991. godine, i kao takav nije dopuštao manipulaciju – Komisija Gauck), javnosti je bilo na raspolaganju 38. 659. 000 dosjea, od kojih je nevjerojatan broj posvećen nadzoru susjedne Zapadne Njemačke. Stasi je na mnoge načine poticao lijeve pokrete kod svojih susjeda, intenzivno promatrao studentske organizacije i naporno radio na sveobuhvatnoj kulturnoj revoluciji u Zapadnoj Njemačkoj.

Kada se tome doda nekritičnost eurokomunizma prema komunizmu kao takvom, dobiva se aksiom, kojim možemo objasniti stanje svijesti u sadašnjoj Europi. U tom kontekstu nalazimo da Berlinski zid kulturne revolucije 68 još uvijek stoji.

Glavni elementi ‘pokreta 68’ su tako danas vrlo moćni u staroj Europi. Dominiraju medijama i kapitalu: zato svi živimo u stanju permanentne kulturne revolucije. U tom je kontekstu najbolji dokaz odnos društva i intelektualaca s najvećim i najtrajnijim zlom u povijesti, komunizmom. Komunizam nije doživio svoju potpunu osudu, ne živi kao vječna sjećanja i podsjetnik, kao npr. nacizam ili holokaust. Nitko ga u Europi nije nikada osudio. Ispod tepiha, nestao je u dvorani ugašenih svjetala.

Kao derivat marksističke kulturne revolucije političari s edipovskim kompleksom su danas glavna moć Europe. U Bruxellesu imamo Junkera, u Sloveniji Miru Cerara, u Hrvatskoj je to Andrej Plenković a u Parizu čovjek, koji je oženio prototip vlastite majke (Macron).  Niti jedan, niti drugi neće reći ništa o komunizmu, ni o njegovim derivatima jer ni jedan nije muškarac, u punopravnom smislu te riječi. Oni su metroseksualci. Ne promiču vrijednosti, ne bore se i nisu spremni izložiti svoje ideale ni za što. Zato što nemaju ideala.

Revolucija 68 je u svojim metastazama najžešće zlo koje je pogodilo Europu. Nažalost, i ova definicija stiže prekasno.

Dr. Boštjan Marko Turk/7dnevno