Ustašitis

Pin It

Tko to radi? Tko radi noću, to javnost ne zna. A danji se pregaoci ne skrivaju. Tu su prije svega manjinski narodni zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru koji su potpisali znamenitu deklaraciju Milorada Pupovca o hrvatskomu etnocentrizmu i fašizmu, zatim različni inozemni aktivisti, pa oni što viču „No pasarάn!“, oni što su u pokliku „Za dom spremni!“ prepoznali fašizam i ustaštvo, a pripomažu i oni koji miču spomen-ploče hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata.

Što li je, pitate se, pod tim naslovom smislio? Da to odmah raščistimo. Ništa nisam smislio. Samo sam gledao i slušao te ponešto od onoga što sam vidio i čuo u kratkim crtama pribilježio. Što se naslova tiče, ne znam jesam li taj medi-cinizam sâm skovao, kao Jelena Lovrić svoj „ustašluk“, ili sam i tu leksičku rugobu negdje pokupio.

 Bilo ovako ili onako, „ustašitis“ mi se učinio prihvatljivim jer nema otajstvenih prizvuka. Značenje mu je otprve posve razvidno: akutna upala onoga što označuje korijen riječi „ustaš-“. Usp. appendicitis – upala appendixa (slijepoga crijeva).

A što znači „ustaša“? Ovisi o tomu s koje se strane gleda. Korjenito je značenje te riječi  „pobunjenik“, „ustanik“. Za diktature jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. pod tim je imenom njegov politički osuđenik na smrt dr. Ante Pavelić 30-ih godina XX. stoljeća osnovao „hrvatsku revolucionarnu organizaciju“, koja je sebi postavila dva cilja: razbiti Jugoslaviju i uspostaviti hrvatsku državu. „Ustaša“ od tada označuje i pripadnika ustaškoga pokreta. Poslije će se, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. – 1945.), tako nazivati i dragovoljački pripadnik Ustaške vojnice. To je golo značenje riječi „ustaša“.

S propašću Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom komunističke Jugoslavije riječi „ustaša“, „ustašica“ „ustaštvo“ dobivaju, u skladu s ideologemom „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“ novo vrijednosno ruho. Ustaše i ustašice postaju neprijatelji kao takvi, a ustaštvo apsolutno zlo, pa ih odmah nakon vojnoga poraza masovno ubija jugoslavenska vojska, a zatim gotovo pola stoljeća progoni i zatire Titova tajna politička policija. Razumljivo – bili su im razbili Jugoslaviju!

Kako se taj teror mogao tako dugo održati? Hranili su ga Hladni rat, komunističke totalitarne tehnike vladanja i crno-bijela politička promidžba.

Neprijatelja su komunistički jugani temeljito onečovječivali kako bi ga mogli bezobzirno likvidirati. Ustaše nisu izrijekom optuživali zbog uspostave hrvatske države, nego više zbog fašizma iako se dobro znalo da je ono bilo daleko od fašizma ili, kako posprdno reče Denis Kuljiš, dalje nego „klape od opere“. Ali to znanje agitpropovcima nije smetalo. Ponekad su ustaštvo prikazivali i kao nacionalni socijalizam. Pri tomu im nije smetala bjelodana činjenica da je od nacizma ustaštvo bilo još dalje od nego od fašizma.

Nešto se od te agitpropovske podlosti sačuvalo do dana današnjega u crtanju Wehrmachtovih svastika („kukastih križeva“) na javnim mjestima u Lijepoj Našoj. To se radi konspirativno, u okrilju noći, pa se, kada svane dan, kriči po tuzemstvu i inozemstvu o tobožnjoj fašizaciji Republike Hrvatske. Tko to radi? Tko radi noću, to javnost ne zna. A danji se pregaoci ne skrivaju. Tu su prije svega manjinski narodni zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru koji su potpisali znamenitu deklaraciju Milorada Pupovca o hrvatskomu etnocentrizmu i fašizmu, zatim različni inozemni aktivisti, pa oni što viču „No pasarάn!“, oni što su u pokliku „Za dom spremni!“ prepoznali fašizam i ustaštvo, a pripomažu i oni koji miču spomen-ploče hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata. Svi oni vide posvuda ustaštvo! A vidovitiji, oni poput Jugoslavova oca, liberalno traže da se opet uvede – verbalni delikt!

To, dakako, silno razjaruje one oligofrene legije što danonoćno psuju po tako zvanim društvenim mrežama. Gledajući sramotni boj ludih žaba i miševa, ne znam koji je vrag taj ustašitis. Je li to zarazno? I kako se moglo dogoditi  da se ustaštvo tako upali svuda okolo – u ustaškim neprijateljima! A u Republici Hrvatskoj nigdje ustaša. Na ustaše podsjeća samo – kuna! Pa bi zapravo ustašama, manjim ili većim, bilo opravdano nazivati samo one Hrvate (i Srbe!) koji su uspjeli skupiti manju ili veću, ali svakako znatnu hrpu kuna. 

Benjamin Tolić/HRsvijet