Krsnikovih 100 hrvatskih Jugoslavena

Pin It

http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2017/09/100_YU_.jpg

Tko su javni, tajni ili pritajeni Jugoslaveni prema Vjekoslavu Krsniku

U prepunoj velikoj dvorani Dominikanskog samostana u Splitu, u utorak, 26. rujna predstavljen je u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt nova knjiga o političkom profilu vladajuće elite „Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem“ čiji je autor novinar Vjekoslav Krsnik

. Uz autora knjigu su predstavili Željko Glasnović, saborski zastupnik i umirovljeni general HV-a i HVO-a i Marijo Popović, član Upravnog vijeća HUB-a, dok je program vodila Silvana Dragun, potpredsjednica Hrvatske udruge Benedikt. Kroz 143 stranice knjige, Vjekoslav Krsnik pokazuje „mentalne komuniste“ u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje autor jednostavno naziva novojugoslaveni. Tko su vodeći hrvatski Jugoslaveni, autor se u sastavljanju liste rukovodio prije svega političkim i javnim djelovanjem navedenih osoba i organizacija.

Lista je osobni izbor autora, i s političke pozicije s manje-više utjecaja djeluju u javnosti, među kojima se nalaze imena s obrazloženjem zašto autor smatra da su Jugoslaveni.

Matija Babić – Ovaj po struci finomehaničar bez šire naobrazbe novcem što ga je dobio iz Sorosevih fondova utemeljio je 2002. godine portal „Index.hr“ koji je danas najčitaniji portal u Hrvatskoj. Provokacija i bombastični naslovi nerijetko na uštrb istine glavno su oružje njegovog novinarstva naslanjajući se na izvjestan način na svojeg prethodnika Marinka Božića i njegov „Slobodni tjednik“. Iako je veliki porezni dužnik, pa je čak i osuđen, on je uživao naklonost ljevičarsko-liberalne političke strukture jer sustavno napada svaki spomen hrvatstva i Hrvatske, a na poseban način vjerske osjećaje, a istodobno svojom uređivačkom politikom promiče i zagovara sve ideje o nekakvoj novoj jugoslavenskoj asocijaciji.

Mladen Bajić – Na mjesto glavnog državnog odvjetnika došao je iz Splita na poziv Račanove koalicijske vlade nakon smjene Radovana Ortynskog 2002. godine. Promijenio je dva predsjednika Republike, tri premijera. četiri ministra unutarnjih poslova, što samo po sebi govori kako se znao prilagođavati političkoj situaciji. Nekadašnji prijatelj bivši premijer Ivo Sanader bio mu je najveća lovina. Bajić je bio glavni koordinator za uhićenje Ante Gotovine, za što ga posebno hvalila haaška tužiteljica Carla del Ponte. Zahvaljujući njenoj podršci preživio je i pad Račanova vlade. Podržao ga je potom Ivo Sanader, možda upravo zbog toga što je Ivica Račan govorio da Mladen Bajić nema dovoljno političke volje za obračun s organiziranim kriminalom. Na njegovu dušu pada stavljanje u drugi plan zločina velikosrpskih agresora na račun pojedinačnih zločina s hrvatske strane. Wikileaks je objavio da je Mladen Bajić o svim važnijim istragama obavještavao Amerikance.

Inoslav Bešker - Kao splitsko „čudo od djeteta“ iz konfesionalno miješanog braka, kao što je u Hrvatskoj u takvim obiteljskim uvjetima bilo najprihvatljivije, opredijelio se za jugoslavenstvo. Kao novinar s dugogodišnjom karijerom koju je gradio na profinjenom povezivanju Katoličke Crkve u Hrvata s nacionalističkom politikom, prije svega s NDH-a, kao aktivni suradnik Udbe pod kodnim imenom „Olivier“ imao je privilegirani položaj u komunističkim medijima prije raspada Jugoslavije. U to doba koketirao je „antibirokratskom revolucijom“ Slobodana Miloševića, da bi se posljednjih desetljeća skrasio kao rimski dopisnik „Jutarnjeg lista“. Prije toga pisao je za brojne listove i redakcije, od „Studentskog lista“ preko „Vjesnika“ do BBC-ja. Danas je ekspert-vatikanolog. Doktorirao je poredbenu slavistiku u Milanu. Bio je profesor na sveučilištima u Bologni i Napulju i na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. U Hrvatskoj povremeno predaje na sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku.

Vinko Brešan – Rođen je u Zagrebu u mješovitom braku. Otac Ivo Brešan poznati je hrvatski scenarist Ivo Brešan. Brešan je studirao filozofiju i komparativnu književnost, a diplomirao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Otac mu je napisao scenarije za njegova prva dva dugometražna filma, „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Maršal“. Prvi dugometražni film, komedija s temom iz Domovinskog rata bio je veliki hit u Hrvatskoj 1996. godine i s njime je osvojio 5 nagrada. Za film „Svjedoci“ osvojio je više nagrada na međunarodnim filmskim festivalima. U dokumentarcu „Dan nezavisnosti“ snimljenom 2007. godine prikazuje događaje koji su prethodili najvećem prosvjedu novije hrvatske povijesti kada je 120 tisuća ljudi u studenome 1996. godine na Trgu bana Jelačića podržalo zagrebački Radio 101. Njegovi politički stavovi su izrazito jugoslavenski, što se na profinjen način plasira kao poruka u njegovim filmskim ostvarenjima.

Boris Dežulović – Boris Dežulović je sastavni dio trolista „Viva Ludež“ kojega je kao pokretač „Feral Tribunea“ osnovao Viktor Ivančić. Nakon propasti „Ferala“ do otkaza što ga je nedavno dobio od novog vlasnika EPH-a Boris Dežulović s beogradskom adresom bio je jedan od vodećih kolumnista „Slobodne Dalmacije“ i kao takav jedan od predvodnika onih koji u Hrvatskoj pljuju sve i svakoga, a osobito golu činjenicu da ona uopće postoji, a zatim Domovinski rat i Katoličku Crkvu. Među Jugoslavenima Dežulović je stekao slavu zbirkom svojih kolumni u knjizi „Ugovor s đavlom“ u kojoj dominiraju politička i ideološka perverzija i gdje su pogaženi svi kriteriji, ponajprije moralni i nacionalni.

Igor Dragovan – Prosječan motritelj hrvatske politike ne bi mogao puno reći o ovom SDP-ovcu. Pohađao je Građevinski fakultet u Zagrebu, ali se prebacio na politiku. Rođen je u Slavonskom Brodu legendarne 1968. godine i pogled u njegovu biografiju svjedoči da jedino čime se bavio bilo je gomilanje partijskih funkcija. Prvi je predsjednik Foruma mladih SDP-a, bio je član Izvršnog odbora SDP-a, dva mandata bio je stranački tajnik, dva mandata zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba, da bi na parlamentarnim izborima 2007. bio izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, gdje je bio predsjednik saborskog Odbora za predstavke i pritužbe. Osoba je od posebnog povjerenja bivšeg premijera Zorana Milanovića.

Oliver Frljić - Otkad je zasjeo na mjesto riječkog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca, Oliver Frljić sam je sebe uvjerio, kako je on reformator, inovator i mesija hrvatskog kazališta, naravno na antihrvatskoj platformi. Oliver Frljić kao Bosanac ima problema sa svojim ne samo nacionalnim, nego i ljudskim identitetom. On još mentalno i politički živi u Jugoslaviji, a u Hrvatskoj gdje ga na funkciji intendanta riječkog kazališta plaćaju hrvatski porezni obveznici kaže da govori srpskohrvatski jezik. Pribjegava incidentima kojima provocira nacionalne osjećaje, kao što su bili posljednji njegovi performansi i provokacije povezane s obilježavanjem obljetnice „Oluje“, kad je u Rijeci valjda u namjeri da potvrdi riječi Vojislava Šešelja da je to najveća srpska luka, demonstrativno organizirao okrugli stol kontra Oluje. Takav Oliver Frljić nije samo problem službene Rijeke koja se odriče hrvatstva i zagovara novojugoslavenstvo, on je više problem politike u kulturi prethodne političke garniture.

Ivan Fumić – Pionir koji se „proslavio“ u partizanima, bivši prijeki sudac koji je često sudio bez dokaza u najboljoj maniri oznaško-udbaških metoda, danas još veći partizan, titoist, Jugoslaven i vječiti zaljubljenik u petokraku. U komunizmu bio je predsjednik Vojnog suda SR Hrvatske, a nakon toga i ministar pravosuđa u Vladi SR Hrvatske. Jedan je od zapaženijih aktera, ideologa i egzekutora brojnih progona - to je opis njegovog radnog mjesta i radnih zadataka. Za njega je Domovinski rat bio obrambeni, ali ne i antifašistički. Fumić se nije borio, pa ne zna da su se branitelji borili protiv velikosrpskih fašista. On govori da je Domovinski rat negirao ono za što su se oni borili, premda se kao dječak u to doba nije mogao boriti. Po njemu to je bratstvo i jedinstvo. U svakom njegovom istupu isijava mržnja koju pokazuje prema Hrvatskoj. U medijima istupa kao glasnogovornik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.

Mirko Galić – Temelje političkog pozicioniranja Hrvatske radiotelevizije kao vodeće medijske kuće koja je propagirala jugoslavenstvo u novim uvjetima udario je Mirko Galić, bivši novinar Vjesnika. Nakon pobjede Račanove koalicije 2000. godine Mirko Galić postavljen za glavnog ravnatelja HRT-a. Prije toga uoči raspada Jugoslavije bio je glavni urednik liberalnog jugoslavenskog tjednika „Danas“, a krajem 90-ih dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza, kad ga je pri kraju života predsjednik Tuđman zajedno s Hrvojem Šarinićem i Brankom Salajem optužio da je bio francuski čovjek. Za vrijeme ravnateljstva na HRT-u dosljedno je provodio novojugoslavensku politiku, pa je čak bio spreman ponovno angažirati Miloševićevog šefa propagande samozvanog „giganta hrvatskog novinstva“ Aleksandra Tijanića, što je spriječeno javnim prosvjedom veće skupine hrvatskih intelektualaca, političara i javnih osoba.

Ivo Goldstein - Gdje otac Slavko Goldstein zbog vremešnosti posustaje, nastavlja sin Ivo Goldstein. Zajedno s ocem Slavkom objavio je 2011. knjigu „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“. Samo taj naslov govori dosta o političkoj poziciji oca i sina Goldstein. Uz Jakovinu, Markovinu i Klasića, otac i sin Goldstein pripadaju krugu hrvatskih povjesničara koji jugoslavenskom dioptrijom promatraju Hrvatsku i njenu povijest. Goldstein jr. bavi se bizantologijom i hrvatskom poviješću srednjega vijeka, ponajprije ranim srednjim vijekom, kao i poviješću Židova u Hrvatskoj. Danas je hrvatski veleposlanik u Francuskoj koji u svojem uredu ne odričući se svojeg jugoslavenstva ponosno drži Titovu sliku.

Slavko Goldstein - Židovsko podrijetlo i jugoslavenstvo kao životno opredjeljenje dva su temeljna pojma koja određuju život i djelovanje Slavka Goldsteina. Novinarstvo, publicistika i politika - tek su neka polja njegova djelovanja. Djetinjstvo i Drugi svjetski rat proveo je u Karlovcu, gdje su mu ustaše ubili oca, i taj trenutak definitivno je odredio njegov govor i djelovanje do današnjih dana. Nakon ubojstva oca, Slavko je s majkom i bratom Danijelom pobjegao u partizane. Kasnije je s bratom nekoliko godina živio u kibucu. U Jugoslaviju se vratio 1950-ih i u Zagrebu diplomirao književnost i filozofiju. Bio je novinar, urednik, scenarist, pisac, izdavač i napokon - političar. Zajedno s bratom Danijelom i još nekolicinom političara, 20. svibnja 1989. osnovao je HSLS, prvu hrvatsku političku stranku uoči raspada Jugoslavije i najave višestranačja. Godinu dana bio je na čelu stranke, a tada ga je naslijedio.

Dražen Budiša - Bio je otvoreni protivnik politike Franje Tuđmana, kao i Katoličke Crkve i kardinala Stepinca. Njegova dioptrija bila je i ostaje jugoslavenska i antikatolička i to nikad nije prikrivao. Uvijek je na Hrvatsku i hrvatstvo imao predgovore, pogovore i prigovore. Na toj liniji je 2012. podržao inicijativu brata Danijela za ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu. Zagovornik je teze da je Domovinski rat bio "građanski rat".

Mani Gotovac – Kao rođena Splićanka Mani Gotovac pripada krugu intelektualaca koji su pohađali splitsku Klasičnu gimnaziju, a među njima su Petar Selem, Petar Brečić, Igor Mandić, Tonko Maroević i drugi. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kao novinarka pisala je kritike i eseje o kazalištu u raznim časopisima u zemlji i inozemstvu. Iako se javno ne eksponira kao jugonostalgičarka, po svojem djelovanju, koji put incidentnom, više je sklona autorskim izletima koji degradiraju hrvatsku kulturu. Upravo je Mani Gotovac kao intendantica postavila Severinu na daske riječkog HNK-a kao Karolinu Riječku, a pitanje je je li Dubrovnik zaslužio da na pozornici u gradu sv. Vlaha glumac na pozornici gologuz izvadi svoje spolovilo. U tom smislu Mani Gotovac se u teatru može usporediti s djelovanjem Matije Babića u medijima.

Marko Grčić - Sinjanin Marko Grčić po pritajenom djelovanju vrhunski je jugoslavenski intelektualac, ponajprije novinar i prevoditelj. Diplomirao je jugoslavistiku i engleski jezik, a karijeru izgradio u Vjesniku kao lektor, redaktor i novinar, da bi 1991. završio kao kolumnist u Globusu odakle je otišao u mirovinu. Na tom mjestu zajedno s kolegom Denisom Kuljišem Marko Grčić je, prema vlastitoj izjavi, lansirao odrednicu „Domovinski rat“ koja se može tumačiti i kao „građanski rat“, jer velikosrpska agresija na Hrvatsku, budući da nikad nije bilo proglašeno ratno stanje, nije imala službeno ime. Pjesnik, esejist, prevoditelj i publicist Marko Grčić je iza sebe ostavio brojne članke, reportaže, intervjue, eseje i kolumne u raznim novinama i književnim časopisima. Između ostaloga, sudjelovao je u modernom hrvatskom prijevodu Biblije 1968. godine.

Tomislav Jakić - Dugogodišnji novinar-reporter TV Zagreb a kasnije od 2001-2010. godine savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića. Na HRT-u je sam zatražio prekid radnog odnosa nezadovoljan novim političkim vjetrovima, desničarenjem pridošlih emigranata i udbaša obraćenika. On tvrdi da nikad nije imao partijsku knjižicu, niti bio zagovornik komunizma, što je u potpunoj kontradikciji s njegovim kodnim udbaškim imenom „Jantar“, a još više s političkim djelovanjem suprotnim hrvatskim nacionalnim interesima. Objavio je 2010. knjigu pod naslovom „Nisam zavijao s vukovima“. Ne može se pomiriti s „nacionalističkim mitovima i lažima“ ili „trećim putem“ isluženih političara. Glavna misao vodilja Tomislava Jakića glasi - jugoslavenska Hrvatska ne isključuje europsku Hrvatsku.

Tvrtko Jakovina - Uz Dragana Markovinu i Hrvoja Klasića, Tvrtko Jakovina eklatantan je primjer povjesničara koji je bio i ostaje talac komunističke prošlosti koja se i danas žilavo odupire objektivnom valoriziranju totalitarnog komunističkog sustava. U svakom nastupu ili napisanoj riječi, Tvrtko Jakovina, uz spomenutu dvojicu, povijesnim falsifikatima brani Tita i komunizam, iznalazeći olakotne okolnosti za propali sustav čime praktički grubo falsificira povijest. Za Tvrtka Jakovinu Tito i komunizam su dogme koje ne treba dirati, potrebno ih je samo smjestiti u "povijesni kontekst", gdje se po njemu kriju svi odgovori. Kao redoviti profesor svjetske povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta autor je nekoliko knjiga, između ostalih „Hrvatsko proljeće, četrdeset godina poslije“. Bio je član Savjeta za vanjsku politiku bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića.

Miljenko Jergović – Vodeći kolumnist „Jutarnjeg lista“ je i jedan od vodećih propagatora jugoslavenstva u Hrvatskoj. Po njemu „ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta, to je ostalo isto i to zapravo sve više i opet funkcionira“. S takvim polazištem Miljenko Jergović, kojemu je Hrvatska pružila utočište kad je pobjegao iz okupiranog Sarajeva, pljuje po Hrvatskoj u svakoj prilici i svakim povodom. Ta mržnja ide tako daleko da u renesansnom Dubrovniku vidi hrpu dobro naslaganog kamenja, a stravično ubojstvo Meksikanke na splitskom Marjanu pripisuje mentalitetu mladeži lokalne sredine, iako je kasnije utvrđeno da je ubojica u stvari Jergovićev zemljak. Za njega su Hrvati nedovršena balkanska nacija. On ima razumijevanja i za četničkog zločinca Dražu Mihailovića jer je po njemu on trodimenzionalna ličnost, pa o njemu ne misli ni pozitivno ni negativno. Rođen u Sarajevu, gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju, objavio je više knjiga od kojih su neke bile višestruko nagrađene i član je hrvatskog i bosanskohercegovačkog PEN kluba.

Ivo Josipović - Politička biografija bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića jasno i nedvosmisleno ukazuje da njegov temeljni politički stav ideološki počiva na komunizmu. Član SKH-a postao je 1980. godine, ali je 1994. napustio politiku i posvetio se pravu i umjetnosti. Na Račanov poziv reaktivirao se 2003. godine da bi na kraju postao predsjednik Republike. Kao takav nije se zalagao za hrvatske državne i nacionalne interese, nego je okružen svojim britanskim savjetnicima na čelu s dr. Dejanom Jovićem, otvorenim Jugoslavenom, promicao ideju Zapadnog Balkana. Njegova uporna popustljivost prema Srbiji dovela je do toga da ga Hrvatsko nacionalno etičko sudište proglasi izdajicom. Za njega hrvatski narod još uvijek ima ustašku guju u njedrima, kako je sramno izjavio u izraelskom Knessetu. Žestoki je zagovornik lažnog antifašizma, Tita i petokrake i u tom kontekstu odbija osudu komunizma kao totalitarnog režima izrečenu u Europskom parlamentu i drugim europskim institucijama. To je potvrdio i svojom dosljednom obranom „lex Perković“ i dosljednim zalaganjem da se Domovinski rat proglasi građanskim ratom, što je demonstrirao upornim nastojanjem da Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde odustane od tužbe protiv Srbije za genocid. Takav Ivo Josipović na posljednjim izborima nije uspio ući u Hrvatski sabor.

Željko Jovanović - SDP-ov bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa, inače po struci liječnik, bio je jedan od glavnih SDP-ovih verbalnih ali i djelatnih atentatora na hrvatski nacionalni identitet. Nakon što je ispucao cijeli arsenal prozivki i uvreda na političke protivnike, smijenjen je sredinom 2014. godine. U mladim danima bio je aktivan u Savezu socijalističke omladine Hrvatske. Kao ministar proslavio se kada je 8. svibnja 2012. ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Prilikom nogometnog susreta Hrvatska-Srbija u Beogradu zajedno s hrvatskim veleposlanikom Gordanom Markotićem mirno je prešao preko paljenja hrvatske zastave na stadionu. Teškim riječima obasipao je protivnike zdravstvenog odgoja koji se nisu uklapali u njegov svjetonazorski okvir, ratovao je protiv Zdravka Mamića, Dinama i hrvatske nogometne reprezentacije. Nije štedio ni Katoličku Crkvu, kao ni branitelje. Kao takav SDP-ovac ušao je u Hrvatski sabor na listi u 8. izbornoj jedinici.

Snježana Kordić - Lingvistica Snježana Kordić koja je, između ostaloga, duže vrijeme provela kao predavač na njemačkim sveučilištima vodeća je zagovornica teorije da hrvatski jezik ne može biti zasebna jezična kategorija, nego je to isključivo srpsko-hrvatski. Uporno se zalaže za povratak srpsko-hrvatskoga jezika i to je sva njena filozofija i lingvistika predstavljena u najvažnijem djelu „Jezik i nacionalizam“. Unatoč tome što su njezine argumente osporili gotovo svi naši ugledniji jezikoslovci, Snježana Kordić na valu novojugoslavenstva potpuno zanemaruje činjenicu da je hrvatski jezik ustavna kategorija i da ga je kao svoj 24. jezik službeno prihvatila Europska unija.

Jadranka Kosor - Jadranka Kosor spada u krug onih koji svoju biografiju prije 1991. pomno i brižljivo retuširaju, falsificiraju i izostavljaju opće poznate činjenice i podatke. S partijskom knjižicom pohađala je "kumrovečko sveučilište" te je sudjelovala u obrani Jugoslavije u pokretu JUL (Jugoslavenska udružena ljevica) u kojoj je jedna od perjanica pokreta bila Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića. Bivša radijska novinarka i deveta predsjednica hrvatske Vlade, a prije i nakon toga saborska zastupnica, Jadranka Kosor je svoje je političke stavove prilagođavala političkim trendovima, pa je od poznate devize iz vremena Sanadera „kuda Ivo tu i ja“, dogurala do toga da je neuspješno pokušala na prošlim izborima ući u novi saziv Sabora na Čačićevoj listi. Od 1991. do 1995. na Hrvatskom radiju vodila je emisiju za prognanike, izbjeglice i stradalnike Domovinskog rata. Odatle je u ženskoj kvoti ušla u HDZ, da bi poslije ostavke Ive Sanadera na čelu stranke i Vlade pristajala na sve pritiske međunarodne zajednice i Beograda u stvaranju neke nove jugoslavenske asocijacije. Bila je čak spremna srpskoj manjini dati političku autonomiju u istočnoj Slavoniji, što je zaustavila ni manje ni više nego Vesna Pusić. Ključni potez suprotan nacionalnim interesima bio što je oko neriješenih graničnih pitanja sa Slovenijom popustila Borutu Pahoru, pristajući na arbitražu.

Budimir Lončar - Jedan od najpoznatijih jugoslavenskih političara nastavio je svoju političku karijeru i u samostalnoj hrvatskoj državi, kao čovjek od osobitog povjerenja Stipe Mesića i Ive Josipovića. ali prije toga prešutno i predsjednika Tuđmana. Član SKOJ-a postao je 1943. da bi 1945. postao članom KPJ nakon čega počinje njegov politički uspon od aktivnog pripadnika Ozne, prethodnice Udbe, a potom u resoru vanjske politike. Bio je posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, veleposlanik u Indoneziji, Njemačkoj i SAD-u, a na kraju i posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za nesvrstane i zemlje u razvoju. Kao posljednji ministar vanjskih poslova propale Jugoslavije njegov najveći smrtni grijeh bilo je zauzimanje za embargo na uvoz oružja u Hrvatsku početkom Domovinskog rata. O tome je izjavio: "Embargo je prije svega bio usmjeren na to da spriječi naoružavanje JNA (?!), što je kada je Hrvatska u pitanju ionako bilo irelevantno, jer Hrvatska tada nije bila suverena država i nije mogla legalno uvoziti oružje". Danas je kao provjereni jugoslavenski kadar Budimir Lončar predsjednik diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu.

Jelena Lovrić – Kao vodeća kolumnistica liberalno jugoslavenskog „Danas-a“ ova etnička Hrvatica iz Bosne u doba propale federacije nacionalno se izjašnjavala kao Jugoslavenka. Uoči raspada jugoslavenske federacija bila je članica CK Saveza Komunista Hrvatske. Kao takva na početku hrvatske državne samostalnosti zalagala se za vojnu intervenciju JNA protiv demokratski izabranog predsjednika Tuđmana. Na prvim demokratskim saborskim izborima bila je na listi SDP-a, ali je nije ušla u Sabor. U međuvremenu propao je njezin pokušaj s oživljavanjem tjednika „Pečat“. Ideološki ostala je vjerna jugoslavenstvu u bilo kakvom obliku, kojega danas promiče kao vodeća kolumnistica „Jutarnjeg lista“.

Igor Mandić - Književni kritičar, esejist, kolumnist, pisac više knjiga i žestoki polemičar. poznat i eksponiran diljem „regiona“, osobito cijenjen i nagrađivan u Beogradu, vjerojatno i po njegovoj etničkoj liniji kojoj je odgovaralo političko jugoslavenstvo. Stoga se i dalje zalaže se za "ponovno političko ujedinjenje Srba i Hrvata". Bio je protivnik neovisnosti Kosova, jer je po njemu "Kosmet srpska zemlja." Jednako tako bio je i protiv neovisnosti Crne Gore. Igor Mandić smatra da su "Srbi i Hrvati dva plemena istog naroda“. Na predstavljanju Dežulovićeve knjige kolumni „Ugovor s đavlom“, i Dežulović ga je počastio riječima, "kako je on samo učenik, a da đavao sjedi do njega." Podosta je utjecao na Feralovu "školu mišljenja", gdje su uvijek i redovito na udaru Domovinski rat i Katolička crkva.

Dragan Markovina - Hrvatski povjesničar, rođen u Mostaru u hrvatsko-srpskoj obitelji, danas je nakon splitske katedre postao arhivar Milorada Pupovca, uređujući Arhiv Srba u Hrvatskoj, osnovan 2006. godine. Diplomirao je povijest u Zagrebu, bio profesor na splitskom Filozofskom fakultetu, a kada mu je istekao ugovor 2014. godine u pomoć mu je priskočio Milorad Pupovac. Markovina nastupa s otvoreno antihrvatske pozicije, našavši srodne duše u Hrvoju Klasiću i Tvrtku Jakovini. Jedna od glavnih teza Dragana Markovine glasi: temeljni problem hrvatskog društva je istinska nespremnost njegovih političkih, društvenih i medijskih elita da se suoče s nasljeđem nacionalističke politike iz 90-ih. Razvijajući tu glavnu tezu Markovina proziva i lijevo-liberalni SDP zato što ne razgrađuje tu vrstu nasljeđa, nego spremno sudjeluje u izgradnji mita o Tuđmanovom dobu.

Predrag Matvejević - Jedan je od najpoznatijih pisaca i intelektualaca bivše države. Pripada bosansko-hercegovačkom i hrvatskom književnom krugu, državljanin je Italije i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Bio je otvoreni protivnik politike Franje Tuđmana i njegovim dolaskom na vlast navodno „u strahu za svoj život“ napušta Hrvatsku. Uoči raspada Jugoslavije 1989. godine bio je jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), prve neovisne prokomunističke političke asocijacije u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Deklarirani je Jugoslaven, i jedan je od najvećih YU promotora i danas, 25 godina nakon nestanka Jugoslavije.

Stipe Mesić – Ovaj bivši suradnik Udbe i zatvorenik zbog privrednog kriminala a ne nacionalizma bio je drugi predsjednik Republike s dva mandata, od kojih je drugi dobio na temelju lažnih glasova u Državnom izbornom povjerenstvu. Odmah na početku svojeg predsjednikovanja izjavom da se na području bivše Jugoslavije svatko svakome treba ispričati deklarirao se kao ključni zagovornik obnove 'regiona'. Njegov prvi potez bio je da se u Zagrebu krajem 2000. godine na inicijativu Francuske a pod okriljem Europske unije održi konferencija o tzv. Zapadnom Balkanu. Najteži zločin prema vlastitoj državi učinio je svjedočenjem pred Haaškim tribunalom s ciljem da se kriminalizira predsjednika Tuđmana a Domovinski rat proglasi „udruženim zločinačkim pothvatom“, zbog čega je je Hrvatsko nacionalno etičko sudište moralno osudilo za veleizdaju. Od njegove izjave na početku mandata da se u progonu pretvorbenog kriminala ne će zadovoljiti sitnim ribama nego da će mu cilj biti kapitalci i sam je u nerazjašnjenoj aferi „Patria“ postao kapitalac. Iako je u prvim godinama hrvatske države znao zapjevati „Juru i Bobana“, za vrijeme 10 godišnjeg predsjednikovanja bio je dosljedan zagovornik „regiona“ za kojega i danas kao bivši predsjednik agitira.

Zoran Milanović – Po izjavama i djelovanju premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović je klasičan primjer hrvatskog Jugoslavena koji se tek posljednjih nekoliko mjeseci pod utjecajem svojeg američkog PR savjetnika u izbornoj kampanji prošle godine sjetio da je politički Hrvat. To međutim ne može izbrisati njegove izjave da je za njega Tito veći političar od Tuđmana, da je Hrvatska slučajna država, da su njegovi glasači Srbi, te posebice njegovo koketiranje s idejom bilo kakvog povezivanja s Beogradom i Republikom Srbijom. Zoran Milanović nikad se nije izjasnio Hrvatom, a niti ni u snu ne može građane koji su mu dali povjerenje na izborima nazvati hrvatskim nacionalnim imenom. U ocjeni Domovinskog obrambenog rata koji je po njegovoj izjavi bio građanski rat uvijek su mu veća briga bili zločini počinjeni prema hrvatskim Srbima, nego mnogostruki zločini što su ih velikosrpski agresori počinili prema Hrvatima. Posebno se njegov odnos prema bivšoj državi očitovao u nastojanju da se od europskog uhidbenog naloga zaštite od izručenja Njemačkoj bivši pripadnici jugoslavenske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač. Iako je bio predsjednik hrvatske Vlade, on je ideološki i dalje ostao dosljedan Jugoslaven.

Anto Nobilo - Rođen je u Splitu 1950. godine, ali je mladost proveo u Osijeku i Karlovcu, gdje mu je otac bio zaposlenik Udbe. Otac i sin Nobilo bili su bliski prijatelji Josipa Boljkovca. Prvi Nobilov veliki proces bilo je suđenje1986. godine nekadašnjem ministru u vladi NDH-a Andriji Artukoviću. Tada je bio zamjenik javne tužiteljice Ivanke Pintar-Gajer. Za Artukovića su tražili smrtnu kaznu, na koju je i osuđen, ali presuda nije izvršena jer je Artuković umro u zatvoru. Tada je Nobilo u dogovoru s udbašima prisluškivao Artukovićeve branitelje Željka Olujića i beogradskog odvjetnika Srđu Popovića. U jednoj TV emisiji 2010. godine Ivo Goldstein je međutim izjavio da je Artukovićev proces bio montiran po staroj i provjerenoj udbaškoj matrici, i da se presuda temeljila na lažnim dokazima i lažnim svjedocima za djela koja ne samo da Artuković nije počinio, nego se uopće nisu ni dogodila. Kasnije je i sam Nobilo potvrdio Goldsteinove riječi. Danas je Anto Nobilo branitelj bivših jugoslavenskih agenata Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća optuženih pred njemačkim sudom za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Vojko Obersnel – Ovaj već peti put gradonačelnik Rijeke svojom političkom biografijom na najbolji način predstavlja najveći lučki grad u Hrvatskoj kao utvrdu jugoslavenstva. Diplomiravši na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Vojko Obersnel završio je poslijediplomski studij prirodnih znanosti na Prirodoslovno matematičkom fakultetu, a nakon toga i poslijediplomski studij medicinske genetike na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. S prethodnim članstvom u SKH, Vojko Obersnel je 1990. godine pristupio SDP-u. U pristupnici je pod nacionalnost upisao „Jugosloven“. On i danas 15 godina nakon što je zasjeo u gradonačelničku fotelju zagovara tu „jugoslovensku liniju“ i u tom pravcu dobro surađuje s intendantom riječkog kazališta Ivana pl. Zajca Oliverom Frljićem. To su dokazali i na prošlogodišnjoj proslavi „Oluje“ provokativnim skupom „Kontra Olujom“ i spuštanjem državne zastave na zgradi kazališta na pola koplja. Udruga branitelja Domovinskog rata grada Rijeke podnijela je kaznenu prijavu protiv Vojka Obersnela zato što je naredio da se skine s jedne zgrade u središtu grada transparent „Stop partitokraciji – sloboda hrvatskoj naciji“. Takav Vojko Obersnel obnaša dužnost predsjednika Udruge gradova Republike Hrvatske, ideološki i dalje ostao dosljedan Jugoslaven.

Nino Pavić – Bivši Šuvarov proteže Nino Pavić bio je u Vjesniku zbog preoštrih napada na hrvatski nacionalizam stavljen po strani. Slom Jugoslavije i stvaranje hrvatske države dočekao je s „gaćama na štapu“, ali je ubrzo, povezavši se s Miroslavom Kutlom koji u početku vladavine HDZ-a zagospodario hrvatskim medijskim prostorom, počeo njegov uspješni „come back“. Postao je sa svojim „Europa Press Holdingom“ u koji je financijski ušao i njemački Westdeutsche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ) pravi medijski mogul i uspio je plivati u političkim vodama bez obzira koja stranka bila na vlasti. Posljednja akvizicija bila mu je „Slobodna Dalmacija“ koju mu je pod sumnjivim okolnostima prodao Ivo Sanader. Kriza na novinskom tržištu i golema milijunska dugovanja EPH dovela su konačno do predstečajne nagodbe pri kojoj je Nino Pavić zadržao samo 5 posto udjela u vlasništvu, a Hypo Grupa je svojih 90 posto prodala tvrtci Hanza Press kojoj je vlasnik zagrebački odvjetnik Marijan Hanžeković. U izdanjima EPH-a, posebice u „Jutarnjem listu“ uporno se i sustavno zagovarala regionalna politika na svim razinama.

Jaroslav Pecnik – Kao dijete partizana koji je oslobađao Osijek pa iz stana izbacio obitelj osječkog liječnika dr. Enderlea Jaroslav Pecnik imao je u komunističkoj Jugoslaviji utaban put u "društveno-političkim organizacijama", obavljajući razne funkcije, baštineći "tekovine revolucije koja traje". Danas kao član Pusićkinog HNS-a otvoreno Hrvatima osporava pravo na samostalnost i državu riječima kako je Hrvatska "mala i beznačajna državica u kojoj živi zatucan narod", što u emisiji Gorana Flaudera širi sa ekrana Osječke televizije u vlasništvu moćnog HDZ-ovca Željka Biloša. Takav Jaroslav Pecnik na posljednjim saborskim izborima ušao je u Hrvatski sabor na listi koalicije Hrvatska raste u 4. izbornoj jedinici, osvojivši 3.673 preferencijalna glasa.

Drago Pilsel – Rođen je 1962. u Buenos Airesu u obitelji hrvatskih i njemačkih iseljenika. Studirao je u Argentini i Brazilu, a filozofiju i teologiju u Argentini i u Hrvatskoj. Diplomirao je i magistrirao na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku. U Hrvatsku se preselio u svibnju 1989. kao pripadnik franjevačkog reda. Bogosloviju je napustio koncem listopada 1991. nakon pogibije mlađega brata, pripadnika ZNG-a, da bi tada i sam pristupio toj postrojbi. Sudionik je Domovinskog rata i zbog toga odlikovan. Nakon toga posvetio se novinarstvu, surađujući u brojnim medijima ne samo u Hrvatskoj, i djelovao u nevladinim udrugama Postao je jedan od najžešćih kritičara Tuđmanove vlasti, baveći se hrvatskim zločinima u velikosrpskoj agresiji. Istupio je iz Hrvatskog helsinškog odbora, optužujući Ivana Zvonimira Čička za pronevjeru. Izbačen je iz Hrvatskog društva katoličkih novinara 2002. godine zbog višestrukih napada na Katoličku crkvu i biskupe. Bio je u pobjedničkom timu Ive Josipovića, ali ga se predsjednik ubrzo oslobodio. Između ostalog član je predsjedništva Saveza antifašista Republike Hrvatske. Sada je glavni urednik i kolumnist portala Autograf. hr, te surađuje s brojnim drugim medijima.

Mladen Pleše – Dok je bio urednik unutarnje rubrike u „Vjesniku“ kolala je dosjetka da cijela obitelj Mladena Pleše radi za Udbu, osim mame koja svima njima kuha. Na posljednjem kongresu SKH-a 1989. godine uoči raspada Jugoslavije Mladen Pleše je kao urednik unutarnje političke rubrike „Vjesnika“ otvoreno zagovarao da predsjednik hrvatske partije bude, umjesto izabranog Ivice Račana, dr. Ivo Družić koji se već bio dogovorio s Miloševićem da JNA skrši demokratske procese u Hrvatskoj. Poslije „Vjesnika“ jedno je vrijeme bio angažiran kod Borisa Vukobrata koji je iz Pariza kovao plan za novu Jugoslaviju, a onda se opet vratio novinarstvu priključivši se Nini Paviću u EPH, gdje je obavljao razne uredničke dužnosti pri čemu je ostao vjeran jugoslavenstvu u novim okolnostima, dok ga nije otpustio novi vlasnik Marijan Hanžeković.

Branimir Pofuk – Ovaj bivši sjemeništarac posvetio se studiju muzikologije, ali je istodobno stjecao i novinarsko iskustvo počevši od Radija 101, a potom pišući za novine, prije svega u „Slobodnoj Dalmaciji“. Na početku rata bio je i dio ekipe ratne radijske ispostave Radija 101 na bojišnici u Sunji. Ali je već od 1991. godine pa do 1996. radio je za američku agenciju Associated Press. Kao glazbeni urednik sudjelovao je u pokretanju Hrvatskog katoličkog radija, a potom je od prvog broja radio za „Jutarnji list“, prešavši kasnije u „Večernji list“ gdje je jedan od vodećih komentatora na novojugoslavenskoj liniji, naročito na kulturnom povezivanju u Mesićevom 'regionu'.

Žarko Puhovski – Profesor na Filozofskom fakultetu s bogatom antihrvatskom biografijom prije i poslije raspada Jugoslavije. Opće je poznata stvar da je bio partijski agent provokator u vrijeme Hrvatskog proljeća, i jedan od glavnih svjedoka optužbe protiv Dražena Budiše, pa je za nagradu zaposlen na katedri za filozofiju na Filozofskom fakultetu, iako filozofiju nikada nije studirao. Kao svjedok na Haaškom tribunalu praktički je podržao lažne podatke četnika Save Štrpca i njegovog „Veritasa“ o ubijenim srpskim civilima u vojnoredarstvenoj operaciji „Oluja“. Uoči raspada Jugoslavije bio je jedan je od utemeljitelja UJDI-a (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu). Kao osoba od posebnog povjerenja Saveza komunista kasnije je postao čelnik Sorosove zaklade "Otvoreno društvo", a nakon toga i Hrvatskog helsinškog odbora. Kao predsjednik Hrvatskog helšinskog odbora glavna mu je preokupacija bila da predstavi hrvatsku odgovornost za srpske žrtve u Domovinskom ratu. U razdoblju detuđmanizacije Puhovski je godinama bio jedan od glavnih kolumnista Večernjeg lista, a nakon promjene vlasničkih struktura u Europapress holdingu postao je potpredsjednik Nadzornog odbora u Jutarnjem listu.

Milorad Pupovac – Otkako je Hrvatska postala samostalna samoproglašeni lider srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac ustrajno i uspješno ne samo da zagovara neko novo jugoslavenstvo, nego se uporno bori za vraćanje statusa srpske manjine kakav su Srbi imali zahvaljujući nacionalnoj izdaji hrvatskih komunista za vrijeme komunističke Jugoslavije. Kao takav Milorad Pupovac je deklarirani lider pete kolone u Hrvatskoj kojoj je krajnji cilj proglasiti državu nasljednicom NDH. Iako je za njega na posljednjim saborskim izborima glasovalo samo 11 posto od oko 130.000 glasača sa liste srpske nacionalne manjine, zahvaljujući medijima a prije svega HTV-u na kojem su vodeće uredničke funkcije pod ravnateljem Goranom Radmanom imali znatno veći broj etničkih Srba nego što je njihov udio u stanovništvu, Milorad Pupovac vješto ucjenjivački koristi ne samo zagarantirana svoja tri nego svih osam manjinskih zastupnika da ucjenjuje izbornu pobjedničku stranku, To mu je omogućio ne samo Ivica Račan nego još više Ivo Sanader. Za takvog Milorada Pupovca koji je dosad bio ni manje ni više nego predsjednik Saborskog odbora za vanjsku politiku Oluja je etničko čišćenje, Domovinski rat je građanski rat u kojemu su nastradali jedino Srbi, a za Srbe u Hrvatskoj glavni grad je Beograd.

Vesna Pusić – Nesvršena gimnazijalka u zagrebačkoj gimnaziji s dopunskim svjedodžbama koje je stekla u Sjedinjenim Državama dogurala je do ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske, ali bi joj po djelovanju protiv hrvatskih nacionalnih i državnih interesa bolje pristajao naziv „gospođa ministarka“. Jedna je od glavnih zagovornica novojugoslavenske politike na ovim prostorima i bila je spremna Srbiji oprostiti sve obveze proistekle iz Domovinskog rata, osim problema nestalih. Uz predsjednika Josipovića bila je najglasniji zagovornik odustajanja Hrvatske od tužbe za genocid protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde. Poznata je po izjavi da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu te po nizu postupaka kojima je sramotno i kapitulantski izlazila u susret težnjama Srbije na putu za članstvo u Europskoj uniji. Konačno je pri kraju ministarske karijere shvatila da gubi stečenu poziciju, pa je koristeći novac poreznih obveznika putovala u razne dijelove svijeta da uz prešutnu potporu Velike Britanije lobira za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U konkurenciji mnogo ozbiljnijih kandidatkinja nema nikakve šanse.

Zoran Pusić - Rođen 1944. u Zagrebu danas radi kao profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i volontira u Građanskom odboru za ljudska prava. Zadnjih 20 godina sudjeluje u izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj i regiji, u pokretanju brojnih građanskih inicijativa: od vraćanja imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, osnivanja Demokratskog opozicijskog foruma, GONG-a, Igmanske inicijative, Documente, itd. Na stranicama Grafičkog fakulteta piše da je Zoran Pusić magistar matematičkih znanosti i da radi u svojstvu višeg predavača. Samoproglašeni borac za ljudska prava do 1991. predavao je matematiku na Visokoj tehničkoj školi JNA u Zagrebu.. Kao što je poznato, osnova za stjecanje magisterija i doktorata je znanstveni rad, a Zoran Pusić je u posljednjih 26 godina objavio samo jedan takav rad. Isto tako nigdje se ne mogu pronaći podatci kako je magistrirao s kojom temom i na kojoj ustanovi. To je ukratko profil samozvanog borca za ljudska prava i jednog od zagovornika novojugoslavenstva

Goran Radman – Rođen u miješanom braku u kojemu je otac bio oficir JNA Goran Radman je već time bio predodređen za blistavu komunističku karijeru. Diplomirao je na tadašnjem Fakultetu političkih nauka. Bio je zadnji predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, a 1984. godine primio je Titovu štafetu na stadionu JNA u Beogradu. Kao takav bio je idealan kadar za funkciju izvršnog sekretara CK SKH-a. S te funkcije 1987. godine postavljen je za generalnog direktora tadašnje TV Zagreb na prijedlog Radničkog savjeta kojemu je na čelu bila Mirjana Rakić. U novoj Hrvatskoj prešao je u privatni biznis, a od 1996. vodio je hrvatsku podružnicu Microsofta. Kao kandidat Ive Josipovića kojemu je za drugi mandat trebao njegov čovjek na HRT-u, 2012. izabran je za glavnog ravnatelja kuće. To je predložio tadašnji Odbor za medije Hrvatskoga sabora na čelu s Brankom Vukšićem, ali su tri člana HDZ-a glasovala protiv tog imenovanja. Hrvatski helsinški odbor kritizirao je njegovo imenovanje, budući da nije izvršena sigurnosna provjera, jer je ustanovljeno da je bio agent KOS-a. Njegov mandat na HRT-u obilježen je rigidnim jugoslavenstvom koje su provodili njegovi urednici i novinari i brojnim aferama, otpuštanjem nepoželjnih, ali i korupcijom, te sukobom interesa, te konačno potpisivanjem ugovora o suradnji s televizijom Srbije, kao najava stvaranja novog „Yutela“.

Marko Rakar - Vlasnik ljevičarsko-jugoslavenskog portala „Pollitika.com“ na kojemu prevladavaju zagovornici novog jugoslavenskog povezivanja i velikosrbi. Ovaj nesuđeni savjetnik predsjednika Josipovića čak je pravilima sudjelovanja na portalu na mala vrata uveo cenzuru, jer je omogućio dobro organiziranoj skupini jugonostalgičara da se izbriše svaki upis koji ne odgovara njihovoj političkoj opciji.

Mirjana Rakić – Kao Srpkinja iz Like na tadašnjoj TV Zagreb s kodnim imenom „Gizela“ bila je počišćena u Vrdoljakovoj „katedrali hrvatskog duha“, ali je po preporuci predsjednika Tuđmana vraćena 1992. godine Imala je privilegirani status, najveću plaću, putovala je svijetom, pratila Tuđmana, Šuška, Granića, dolazila u dodir s najvećim tajnama hrvatske politike. Pravu političku ćud pokazala je dolaskom na vlast Račanove koalicije kad je na čelu Informativnog programa HTV-a provela nemilosrdnu čistku svih novinara kod kojih se naslućivalo hrvatstvo. Smijenjeno je više od 40 urednika novinara, reportera i komentatora. Na njihovo mjesto dovela je Mislava Bagu, Zorana Šprajca, Stipu Alfiera, Danka Družijanića, Tihomira Ladišića, Aleksandra Stankovića, Sašu Kosanovića, Tatjanu Munižabu, Dragana Nikolića, Ivanu Veličković i druge koji su vladali i vladaju ekranima javne i komercijalnih televizija. Između ostalog ostala je upamćena po tome što je novinarkama tražila skidanje lanca s križićem pa se one ubrzo nestale s ekrana. Nakon mirovine instalirana je za predsjednicu utjecajnog Vijeća za elektroničke medije koje dodjeljuje televizijske i radijske koncesije, ali ju je novi ministar kulture Zlatan Hasanbegović smijenio kao i cijelo Vijeće.

Ivo Sanader – Pristupio je HDZ-u u Austriji 1990. godine, a zastupnik u Hrvatskome saboru postao je 1992. godine kad počinje njegova vrtoglava politička karijera. U njoj je obnašao ministarske funkcije a najduže u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je kao zamjenik ministra zaposlio Zorana Milanovića. Bio je jedno vrijeme predstojnik Ureda predsjednika Republike dok ga nije smijenio u komplotu Ivić Pašalić. Tada je imenovan veleposlanikom u Austriji, ali je Beč zbog njegovog kriminalnog dosjea odbio akreditiv, pa je opet bio zamjenik ministra do 2000. godine kad je postao predsjednik HDZ-a. Kao predsjednik HDZ-a uoči saborskih izbora 2003. godine kad je poražena Račanova koalicija Ivo Sanader je bio političkim rječnikom rečeno žestoki nacionalist. Održao je vatreni govor u obranu generala Norca na splitskoj Rivi. Kad je zasjeo na mjesto premijera vodio je u cijelosti pragmatičnu politiku koja je više odgovarala interesima međunarodne zajednice još uvijek zainteresirane za stvaranje nekakvog regionalnog okvira na prostoru bivše Jugoslavije, a osobito se isticao suradnjom s tužiteljstvom Haaškog tribunala u progonu hrvatskih generala. Bio je u dva navrata premijer sve dok nije bio prisiljen pod pritiskom međunarodnih čimbenika podnijeti ostavku. Protiv njega podignuto je nekoliko optužnica i jedna nepravomoćna presuda zbog čega je više godina proveo u Remetincu. Ivo Sanader je svojim korupcijskim djelovanjem značajno destabilizirao Hrvatsku.

Sanja Sarnavka – Još jedna aktivistica za ljudska prava iz miješanog braka. Sanja Sarnavka rođena je u Skoplju 1954. godine u obitelji vojnog lica. Po struci je profesorica komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti. Od 1996. godine uključila se u rad udruge za ženska ljudska prava B.a.B.e. i danas je predsjednica te udruge. Nju koristi prije svega za promociju svojih političkih stajališta ne samo u pitanju ženskih prava nego i u drugim pitanjima hrvatske politike, otkrivajući da se zalaže za nekakvu novu regionalnu liberalnu politiku. Oštra je kritičarka djelovanja Katoličke crkve u pitanjima braka i abortusa. Njezina pristranost osobito se pokazala u slučaju kad je prošle godine u Zagrebu napadnuta hrvatska aktivistica Ružica Čavar i to uoči Dana nenasilja nad ženama. Tom prigodom Sanja Sarnavka i njezina udruga ostale su nijeme, iako godišnje dobivaju nekoliko stotina tisuća kuna iz proračunskih izvora, odnosno od poreznih obveznika.

Aleksandar Stanković – Sa svojom gledanom emisijom „Nedjeljom u 2“ na HTV-u Aleksandar Stanković kao dijete iz miješanog braka prihvatio je jugoslavensku političku orijentaciju, te predstavlja jednog od udarnih eksponenata u zalaganju za novi tip „bratstva i jedinstva“ na prostoru Mesićevog 'regiona'. Zato u njegovoj kultnoj emisiji na HTV-u daje više nego što je to uopće potrebno prostora gostima iz Srbije. Hrvatski pretplatnici moraju gledati i slušati njegove sugovornike iz Beograda koji na ovaj ili onaj način prodaju maglu srbijanske politike u stilu „ko nas bre zavadi“. Takav je na primjer svojedobno bio nastup vodećeg Miloševićevog propagandista Aleksandra Tijanića protiv kojega su javnim prosvjedom ustale brojne političke i javne osobe. Stankovićev izbor javnih osoba s domaće scene preferira one koji se zalažu za regionalno povezivanje. Doduše, u emisiju poziva, naravno po svojoj političkoj selekciji, i osobe s desnice, ali mu je uvijek cilj da ih vođenjem emisije diskreditira na ovaj ili onaj način. U Srbiji ga smatraju najboljim promotorom Srbije usred Zagreba i Hrvatske.

Nenad Stazić – Rođen u Pakracu u miješanom braku, Nenad Stazić je završio studij filozofije i komparativne književnosti u Zagrebu, ali nikad nije radio kao profesor, jer se još kao student zaposlio na tadašnjem Radio Zagrebu na kojemu je bio dogurao do urednika unutarnje politike. Nakon što se 1997. učlanio u SDP, postao je zastupnik u Hrvatskome saboru 2000. godine, a u zadnjem sazivu bio je jedan od potpredsjednika Sabora. Jedan je od najžešćih kritičara predsjednika Tuđmana. Zastupnici HDZ-a su 2009. napuštali su saborsku vijećnicu kada je on govorio optužujući ga zbog govora mržnje, iznošenja neistina i netolerancije. Kao potpredsjednik Sabora u Poreču je 2013. protivnike uvođenja ćirilice u Vukovaru nazvao „nepismenim šovinističkim masama udruženim u kojekakve samozvane stožere“. Nenad Stazić je otvoreni zagovornik novojugoslavenstva, što je manifestirao između ostalog i potporom za ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu.

Hrvoje Šarinić – Hrvoje Šarinić bio je devet godina glavni savjetnik predsjednika Tuđmana, a pripadao je, po ocjeni samog Tuđmana, „pariškom krugu“ u kojemu su uz njega bili Branko Salaj i Mirko Galić, što implicira da su bili promicatelji francuske politike na ovom prostoru. Šarinić je ostavku podnio na mjesto šefa Ureda predsjednika Republike nakon što je u tih devet godina između ostalog bio premijer, glavni pregovarač sa Slobodanom Miloševićem, šef Ureda za nacionalnu sigurnost i drugih tijela. Bio je umiješan u skandale oko prodaje „Dalmacijacementa“ i pretvorbe „Slobodne Dalmacije“, te sklapanja nepovoljnog ugovora s jednom francuskom firmom za izgradnju Istarskog ipsilona. „New York Times“ je otkrio da se Hrvoje Šarinić mjesec dana prije „Oluje“ sastao u Beogradu sa Slobodanom Miloševićem gdje je navodno dogovoreno iseljavanje hrvatskih Srba iz tzv. Krajine kao jedan od uvjeta završetka rata, dok je drugi uvjet sadržan u Šarinićevoj izjavi po povratku iz Beograda „da je mala Velika Srbija preduvjet hrvatsko-srpskog sporazuma“. Kasnije se uključio u Demokratski centar Mate Granića, ali se ubrzo povukao iz dnevne politike.

Josip Šentija – Istaknuti intelektualac krležijanskog usmjerenja, što podrazumijeva hrvatski identitet unutar južnoslavenskih naroda. Kao novinar koji je stradao u Hrvatskom proljeću nakon toga je dugo godina radio u Leksikografskom zavodu. Na početku stvaranja hrvatske države. Tuđman mu je ponudio da bude ministar vanjskih poslova, ali je to odbio i zajedno s Vjekoslavom Krsnikom utemeljio novinsku agenciju HINA. Bio je član Tuđmanove delegacije u pregovorima sa Srbijom oko podjele Bosne i Hercegovine, ali se s njim kasnije razišao, protiveći se Tuđmanovoj politici prema susjednoj državi. U publicističkom radu ostao je vjeran svojoj poziciji u hrvatsko-srpskim odnosima. Između ostalog objavio je knjigu „Ako Hrvatske bude“, a nedavno je izjavio da je na samom početku djelovanja HINE namjeravao emitirati nekoliko ključnih tema o povijesnoj važnosti poziva Svetozara Pribićevića u kojemu poziva svoje sunarodnjake da se ne protive potrebi Hrvata za svojom državom.

Rade Šerbedžija - Istaknuti hrvatski glumac, ali prije svega politički Jugosloven. Nakon uspješne glumačke karijere u Hrvatskoj prije raspada Jugoslavije, 1991. godine odlazi u Srbiju gdje glumi glavnu ulogu u filmu Živojina Pavlovića „Dezerter“. Nakon toga živio je u Sloveniji, a potom u SAD-u gdje je u Hollywoodu ostvario zapaženu glumačku karijeru. Od 2010. godine živi u Rijeci, gdje je osmislio i pokrenuo novi poslijediplomski studij glume. Na Brijunima je uz svesrdnu pomoć Ministarstva kulture Kukuriku koalicije pokrenuo ljetni kazališni projekt „Ulysses“. Oženjen je za redateljicu Lenku Udovički kćerkom bivšeg jugoslavenskog diplomata. U javnim istupima nikako ne može prežaliti bivšu državu, a Hrvatsku koja financira njegove projekte prihvaća kao nužno zlo.

Zoran Šprajc – Pravim imenom Zoran Jovanović bio je jedan od glavnih zagovornika regionalne orijentacije dok je vodio udarni Dnevnik HTV-a. U tom kontekstu na udaru su mu bili branitelji i Domovinski rat, pa i sam Vukovar. U udarnom Dnevniku na samu obljetnicu pada Vukovara 2011. godine objavio je zajedno s reporterom Hrvojem Zovkom grubu montažu koja je trebala pokazati da je za pad Vukovara kriv predsjednik Tuđman i njegova politika. Programsko vijeće ga je smijenilo, ali se nakon toga pojavio na kabelskoj televiziji N1 iza koje stoji CNN kojoj je cilj promovirati politiku 'regiona'. Potom je prešao na nacionalni kanal RTL koji se već dosad afirmirao kao odlučni promotor regionalne politike i povezivanja na prostoru bivše Jugoslavije. Nedavno pri intervjuu s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem nakon pojave svastike na Hajdukovom igralištu. Ranko Ostojić je izjavio Zoranu Šprajcu da ne vjeruje da će policija otkriti počinitelje, što se uostalom i događa, ali ga Zoran Šprajc, da je pravi profesionalac nije pitao, kako ministar policije može unaprijed znati da počinitelji ne će biti otkriveni, drugim riječima u ovom slučaju izraziti sumnju i u samog ministra.

Vesna Teršelič – Slovenka rođena u Ljubljani opskurne biografije, budući da se ništa ne zna o njoj, obitelji, naobrazbi i dosadašnjem djelovanju, prije nego što se pojavila u Hrvatskoj. Američka pedijatrica hrvatskog podrijetla dr. Dalma Kalogjera bila je uputila pismo predsjedniku Sabora Josipu Leki sa zahtjevom da se ispita djelovanje Vesne Teršelič koja je navodno kći agenta Kominterne Josipa Kopiniča. Za svaku ozbiljnu državu ona bi bila predmet sigurnosne provjere, posebice jer se u širem smislu riječi kao dio unutarnje agresije kojom je Hrvatska izložena bavi subverzivnim radom. Njezina Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću u ime koje istupa, iako je predsjednik Zoran Pusić, dio je Kuće ljudskih prava koju sačinjavaju još B.a.B.e, Centar za mirovne studije i Građanski odbor za ljudska prava. Za vrijeme Domovinskoga rata bila je članica relativno malobrojne skupine intelektualaca okupljenih oko "Antiratne kampanje Zagreb". Njezin glavni angažman ima za cilj da se Domovinski rat proglasi građanskim ratom, a što se tiče žrtava bavi se pretežito srpskim žrtvama za vrijeme velikosrpske agresije. Djelovanje Documente obilato se financira iz domaćih i stranih izvora, pa je tako samo prošle godine na njihov račun sjelo 372.450 kuna. Documentu financiraju hrvatski porezni obveznici koji toga nisu svjesni preko Ministarstva zdravstva, Ministarstva obrazovanja, Ministarstva vanjskih poslova, ali i Ministarstva branitelja, te Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, ali i Privredna banka. Među stranim donatorima su veleposlanstva Finske, Kanade, Norveške, Švedske i SAD-a, čak i veleposlanstvo Nizozemske u Beogradu.

Zrinka Vrabec Mojzeš - Diplomirala je na Katedri za engleski jezik i književnost te na Katedri za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Fakultetu političkih znanosti, magistrirala je na temu „Javna diplomacija i mediji“. Počela je u redakciji kulture na tada novoosnovanom Omladinskom radiju 1984. godine da bi u radijskom novinarstvu bila urednica, voditeljica, producentica i reporterka. Nakon suradnje s TV Zagreb, kasnije HRT-om 2000. godine počela je voditi političko-satiričke emisije na Radiju 101. „Proslavila“ se kada je Račana proglasila mrtvim mjesec dana prije njegove smrti. Njezina politička orijentacija bila je zalaganje za regionalno povezivanje, pa je vrhunac karijere ostvarila kao savjetnica za „društvena pitanja“ kod bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića. Uoči njegovog odlaska Ivo Josipović je dodijelio odličje, ali nije jasno što je Zrinka Vrabec u pet godina mandata učinila na promicanju društvenih pitanja u Hrvatskoj. Danas je voditeljica talk showa „Na vrućem stolcu“ na Mreži TV.

Vjeran Zuppa – Vjeran Zuppa rođen u Splitu ugledni je hrvatske teatrolog i dramaturg. Bio je urednik više časopisa i tjednika, objavio je veći broj knjiga s područja književne teorije, preveo je niz njemačkih, talijanskih i francuskih teoretičara i pjesnikaki zajedno s Antom Stamaćem autor je antologije „Nova europska kritika“. Kao pripadnik intelektualnog kruga hrvatske ljevice koja je više pripadala jugoslavenskoj nego hrvatskoj ljevici, pa nije čudno i neočekivano da se u predizborno vrijeme opredijelio za Zorana Milanovića s procjenom da će glasovati za njega jer je „HDZ 'obespametio' Hrvatsku“. Po njegovoj ocjeni hrvatska je politička scena već dvadesetak i više godina scena kolektivnog samoosakaćivanja, što naravno uključuje odgovornost i SDP-a, pa je upitna njegova isključivost da je samo „HDZ 'obespametio' Hrvatsku“.

Naravno, popis nije kompletan. Nastavak slijedi!

 

Uz imena, autor je naveo i neke utjecajne organizacije novojugoslavenstva. Među njima su: Antifašistička liga, Gong. HAZU, HND HRT, Novi list, RTL, Slobodna Dalmacija, SDP, Srpsko narodno vijeće, Večernji list i druge. Autor zatim naglašava kako Hrvatskoj nisu problem Srbi, nego hrvatski Jugoslaveni koncentrirani u Zagrebu. „Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika“.

Ivica Luetić/hrvatski-fokus.hr