Hrvatska strahota

Pin It

Ove godine će Ured premijera (Plenkovića) potrošiti rekordnih 12,5 milijuna kuna, četiri milijuna kuna više nego što je trošak planiran lani. Možda se četiri milijuna ne čini previše, no da bi ih zaradio, radniku s prosječnom plaćom od 6.000 kn trebalo bi 55 godina. Glavninu novca Plenković će potrošiti na zaposlene, čak 8,1 milijun kn, što je značajan porast u odnosu na prethodnike.

Kada sam se na ovome mjestu prije koji tjedan bavio brojem službenih automobila u Republici Hrvatskoj, načeo sam kao i sada temu koja ne obrađuje izjave političara u hrvatskoj, etno-biznismena u hrvatskoj, mutikaša u Hrvatskoj ili onih zaduženih kao po službenoj dužnosti da nam bacaju pijesak u oči. I znao sam dakako da sam dotakao, kako se to banalno kaže, samo vrh ledene sante.

Prije današnje teme nekoliko sam dana čekao i pretraživao portale, tzv. mainstream medije i one druge. Prvo što sam ustanovio jest to da je ovaj moj današnji povod tj. naslov - nestao, barem ga ja nisam uspio ponovno pronaći, zatim da tu temu nije prenio ni jedan drugi kanal. Ni elektronski niti tiskani. A zatim se pokazalo i ono najteže: demantij se jednostavno nije dogodio ma koliko ja na njega čekao. To me ponukalo da ga ovim tekstom zatražim ponovno jer je ovo tema svih hrvatskih tema. Ne, nije problem ni u Orjuni, ni u jugo-nostalgičarima, ni u masonima, ni u velikosrbima, nije riječ niti o bjelosvjetskom imperijalizmu. Riječ je o hrvatskoj strahoti ni po čemu novoj, ako vas to može utješiti zajedno sa mnom. Citiram iz jednog poznatog medija, autora Ivana Pandžića:

„Ured premijera ima zaseban proračun (...) Iz njega odlazi novac i na reprezentaciju premijera. A (g. Andrej) Plenković će ove godine potrošiti četiri i pol puta više nego što je trošila Jadranka Kosor u istu svrhu. Plenković je premašio za 4 milijuna i Zorana Milanovića. Osim toga, troškovi prijevoza avionom bit veći nego u vrijeme Milanovića i kratkotrajnog mandata Tihomira Oreškovića“.

Kako demantija kažem nema, a čini se izvorni tekst je nestao s medijske pozornice, netko se za oba postupka izgleda pobrinuo. Nažalost time je i pokazao da je dobar dio ove teme istinit. Kada sam pisao o 3,8 milijuna kn za službena vozila koja se kupuju iz državnoga proračuna svake četiri godine, ili se reprogramiraju ti krediti ili se pod leasing uzimaju sva vraćena vozila, riječ je bila o tisućama korisnika tih vozila. Ovdje je riječ samo o uredu predsjednika Vlade i potrošnji o kojoj odlučuje jedan jedini čovjek.

Dok se hrvatska rodoljubna javnost istinski bori protiv specijalnog, psihološkog i medijskog rata, onog asimetričnog,  koji nam je već godinama nad glavama, ovdje imamo primjer kako se iznutra uništava Hrvatska, kako se nekim šupljim izjavama vodi borba za veći BDP, kako se predsjednik Vlade hvali najboljom turističkom godinom ikad, kao da je to plod njegovih mjera i rada, kao da je osobno zaslužan za tu koincidenciju neprilika u širem Mediteranu i islamskim zemljama, zbog čega smo slučajno ove godine imali jednu od najboljih turističkih žetvi. Mislim da ne treba nikome crtati kako ta masa često naglašavanog prihoda zatim nije ni stvarna ni uprihođena. Ona nije zbir s kojim u cijelosti možemo raspolagati, niti računati u državnom proračunu.

Ove smo godine nažalost imali i rekordnu požarnu sezonu, rekordnu štetu na poljima od suše i tuče, rekordnu godinu po iseljavanju iz domovine, rekordnu godinu po poplavama i bujicama... U priobalju! Kako dakle možemo biti zadovoljni rekordnom turističkom sezonom? Gasili smo požare i u onom siromašnom i beznačajnom, vojno jadnom i neopremljenom Izraelu. Na poklon iz bogate Hrvatske. Da-da, i dobili pohvale, molim lijepo. Što bi Izrael bez nas. A kako tek možemo biti ponosni i zadovoljni kad čitamo da nam predsjednik Vlade, koji je to tek godinu dana, troši milijune kuna više nego svi njegovi prethodnici? Izgleda hrvatsko gospodarstvo i recesija nisu ni kriterij niti ograničenje koliko političari u Hrvatskoj realno mogu trošiti. Oni su kriterij sami sebi a nama nude poreze. Na nekretnine recimo.

Sluđivanje građana

Mada nikome nije jasno kad (i) taj porez dođe na dnevni red (a s ovakvom potrošnjom predsjednika Vlade doći će vrlo brzo) kako ćemo svi biti zahvaćeni istim zakonom? Kako će porez na nekretnine, a koji bi imao biti isti kao i komunalna naknada, plaćati primjerice vikendaši koji ne plaćaju komunalnu naknadu? Kako će porez na nekretnine plaćati svi jednako (a što je preduvjet važenja svakog zakona i funkcioniranja svake pravne države) ako velika većina korisnika zemljišta i vikendica, a vjerojatno i stanova te sporne nekretnine koje su osnovica za porez, nije upisala na svoje ime? Nego ih je naslijedila ili ih odavno koristi. Porez državi platili nisu, gruntovno se upisali nisu. Kako će oni plaćati porez na drugu, treću i inu nekretninu? Kakva će to komunalna naknada biti i na čije ime?

O kakvom je sluđivanju građana riječ najbolje ću opisati ako podsjetim na američki kolaps u prošlom desetljeću.  Bio je to kolaps nekretnina. Zbog ne plaćanja kredita, banke su bile prisiljene rasprodavati, aktivirati brojne hipoteke nad nekretninama, a po kreditima za koje su one bile jamstvo. Da li je ta američka lavina i recesija bila mala? Je li ona nama nepoznata? Je li se ona odrazila samo na SAD? I čemu su se dosjetili mudri političari u Hrvatskoj,  točnije krezovi koji troše kao afrički diktatori? Unatoč tome što se ni europsko, ni naše, ni američko tržište još nije do kraja oporavilo. Unatoč tome što je u Hrvatskoj cijena nekretnina izrazito pala, unatoč recesiji i propadanju tvrtki, velikom broju nezaposlenih te blokiranih i onih koji rade, a ne primaju plaću ili koji primaju tzv. sirotinjsku mirovinu te se prodaje sve živo što se prodati može... političari u Hrvatskoj traže bilo kakve načine da pokrenu lavinu opće rasprodaje nekretnina! Porezom na nekretnine oni misle da će stvoriti prihod!

Namjernim ponavljanjem mjera koje izravno vode u već viđenu krizu, onu nastalu u SAD kao niz iznenadnih i neočekivanih bankarskih lavina, teških i pogubnih valova krize, oni misle da će smanjiti dugove države i potaknuti hrvatsko gospodarstvo. Toliku količinu gluposti može istovariti samo netko tko ima velikih problema s time da skrije od javnosti koliko političari u Hrvatskoj stvarno gutaju para. I to nakon nepravednog izbornog sustava, nakon suludo velikog broja jedinica lokalne uprave, unatoč najmanje za trećinu prevelikog broja ministarstava i najmanje za polovinu prevelikog broja saborskih zastupnika... Ali gramzivost da bi se redovito samo-podmazivala pretpostavlja stalno rasipanje i trošenje na veliko. Kako nitko od političara u hrvatskoj ne želi shvatiti da smo mi mala prezadužena država, rasipa se toliko da bi to bilo primijećeno i u najvećim i najjačim europskim državama.

Pauperizirat će preko noći širok sloj svog stanovništva

Već sada je to opća (posljedična) pojava: rasprodaja nekretnina bud zašto. Svih, osim onih na moru, kojima kupci mogu doći i dolaze s velikog europskog tržišta. Što će se dakle dogoditi kad stotine tisuća građana ne budu u stanju plaćati dodatni porez na nekretnine? Te će nekretnine žurno prodavati ili vlasnici (prvo-kažnjeni bi tće oni koji su se gruntovno uredno upisali i platili porez na promet državi) ili sama država. U oba slučaja, već po sadašnjim iznosima, očito je da će to biti rasprodaja po nikakvoj cijeni. U oba slučaja očito je već godinama da kupaca nema,  čak ni po tim nikakvim cijenama. Što će dakle Hrvatska Vlada tim porezom postići: pauperizirat će preko noći širok sloj svog stanovništva rekviriranjem i učiniti ih još nezadovoljnijima i još slabije pokretnijima. To će za sobom povući i pad prodaje automobila i pad kupnje novih i pad ukupne potrošnje jer je zaista prevelik trošak danas imati auto samo zato da ga se koristi jedinopo gradu. U toj situaciji, u kojoj se porez sprema, samo se još traži „pravi“ trenutak za njega, više je nego suludo praviti se da američko iskustvo nismo vidjeli, čuli niti osjetili. Praviti se da je 90 % hrvatskih nekretnina uredno registrirano kada je veliko pitanje je li taj broj jedva i 40 %? Stoga novi porezi, pogotovo ovako širokoga zahvata, mogu jedino produbiti i produžiti krizu u Hrvatskoj i još nam jednom pokazati koliko bahate i rastrošne političare imamo te koliko su savršeno neosjetljivi ne samo spram nas, nego i spram naše djece i ukupne hrvatske budućnosti.

Da je riječ upravo o takvim političarima potvrđuje nam i ovaj nedemantiran odlomak navedenog autora: „Ove godine će Ured premijera (Plenkovića) potrošiti rekordnih 12,5 milijuna kuna, četiri milijuna kuna više nego što je trošak planiran lani. Možda se četiri milijuna ne čini previše, no da bi ih zaradio, radniku s prosječnom plaćom od 6.000 kn trebalo bi 55 godina. Glavninu novca Plenković će potrošiti na zaposlene, čak 8,1 milijun kn, što je značajan porast u odnosu na prethodnike. Primjerice, čak 1,9 milijun kn više u odnosu na Oreškovića.“ A kako bi bilo da u odnosu na prošlu, ove godine plaće svima narastu za astronomskih 30 %? I pola od tog iznosa izazvalo bi revoluciju oduševljenja.

Kad se čovjek suoči s ovim brojkama postane svjestan koliko su političari operirani od ljudskosti. No, pretražujući za ovu temu naišao sam još na nešto. Upisao sam u tražilicu, samo jednog novinskog portala, ime predsjednika hrvatske Vlade. Izlistao samo ništa manje od 116 stranica s po deset naslova na svakoj i tada se zaustavio. Naime, u samo godinu dana, samo u jednim novinama tiskano je i izbačeno na portal više od 1.160 naslova o Andreju Plenkoviću! Samo jedne novine..., a kažem, nisam imao energije pretraživati do kraja... Tako se kroz medije narodu pere mozak, tako se nameću teme koje nisu teme, a prešućuje se ono osnovno: „ove ću vam godine potrošiti iz proračuna samo za svoj ured više od 12 milijuna kuna, najviše do sada!“ S takvim obrazom, možemo dakle sljedeće godine očekivati još više i više. Tome služe mediji da se razglaba o traženju ostavke za ministra Marića, da se razglaba o Agrokoru, da se maše porezom na nekretnine, degradacijom školstva i obrazovanja kroz nekakav kurikul, da se zabavlja puk porezom na cigarete i alkohol i kockanje i korištenje mobitela. Zato nas iritiraju „Novosti“. Da se ne bi pisalo da će samo ured premijera Vlade zdrobiti više od 12 milijuna, a gdje je Sabor, gdje su jedinice lokalne samouprave? Kako Hrvatska može napredovati s ovakvim mlinskim kamenjem oko vrata? Pravo je pitanje kako smo još uopće živi? Kako dišemo?

„Na kraju 2015. bilo je 35 zaposlenih u Uredu premijera, od čega 19 na neodređeno. Sad je zaposleno 28 osoba, od čega 22 na neodređeno - odgovaraju iz Vlade (...). I svi ostali troškovi, osim onih za plaće zaposlenih, nabujali su u Uredu Plenkovića“, piše dalje Ivan Pandžić. Podijelite sami 12.5 milijuna s tih 28 zaposlenih...

Stranačka podobnost i stranačko uhljebljivanje

Stranačka podobnost i stranačko uhljebljivanje opći je i najmnoštveniji problem hrvatske politike te glavni razlog  zašto imamo toliko općina, toliko jedinica lokalne samouprave i zašto se nitko u ta stranačka gnijezda ne usudi dirati. U konačnici to obične stanovnike dovodi do siromaštva i dugova, a državu izjeda i urušava iznutra. Naravno da je izravna posljedica trula i prezadužena gospodarstva - iseljavanje. Ali politika u Hrvatskoj uopće i ne pokušava naći čak ni obično kompromisno rješenje, a nekmoli cjelovito. Mjera državne štednje nema a to bi imala biti prva reforma i reforma-majka svih reformi. No njihovi su mozgovi koncentrirani na dvije stvari: na trajanje njihovog mandata te na takvo i toliko zaglupljivanje naroda da on ne gleda na to gdje i u kojim ponorima nestaju milijuni već da se bavi time jesu li Pupovac ili Boris Svrtan dali sramniju javnu izjavu.

„U Vladi se pravdaju da je ove godine predviđena obnova dvorane Ban Jelačić u kojoj se održavaju sjednice Vlade. To će koštati 2,3 milijuna bez PDV-a, što je diglo proračun Ureda. Napominju da dvorana cjelovito nije obnovljena još od 1995.“ Ma nemojte, kakav izgovor! A kakva je to dvorana s tridesetak mjesta u koju će se ulupati čak 2.875.000 kn s PDV-om? Zdravo sumnjam da ona ima 250 m2, ali ako ima, „uređenje“ svakog četvornog metra stajat će 11.500 kn! Citiram dalje: “Plenkovićev ured troši i 1,4 milijuna za razne vanjske usluge, bili to savjeti, studije i sl. Iz Vlade nisu odgovorili što je iza tog troška, ali činjenica je da je Milanović u zadnjoj godini mandata trošio upola manje za vanjske usluge. Bivša HDZ-ova premijerka Kosor začuđena je ovakvim rastom troškova Ureda premijera, prvo za Milanovića, a onda i u vrijeme Plenkovića.“

U Hrvatskoj osim gomile ministarstava i lokalnih jedinica i mamutskog voznoga parka i troškova Vlade i Sabora i državnih institucija postoji još jedna pomama, jedna infekcija, jedna moda: angažiranja plaćenih savjetnika. Umjesto da se kandidat za neko mjesto, pa tako i predsjednik Vlade sa svojim suradnicima, osjeća spreman i potkovan, on kao tabula rasa pere ruke i pita/plaća savjetnike. Ne postoji institut volontiranja ili konzultiranja stručnjaka, a čini se da nedostaje i znanja. Jer ako se uz svako pa i uz obično direktorsko mjesto vezuje jato plaćenih savjetnika onda svi možemo biti direktori. Svi možemo biti predsjednici Vlade. Kad nam nešto nije jasno – platit ćemo savjetnike! Postavlja se pitanje zašto onda direktori i predsjednici vlada primaju plaće, neka onda vladaju oni koji savjetuju i znaju. To bi nas stajalo kud i kamo manje, a odluke bi se donosile mnogo brže. Ne bi bilo budalaština poput ovih s porezom na nekretnine i porezom na razgovore s mobitela.

Neshvatljive relacije, ali u Hrvatskoj očito moguće

Iako je u mnogim stvarima bivša predsjednica Vlade Kosor donosila sporne odluke i vukla neprihvatljive poteze (pogotovo nakon što je izgubila vlast) u nekim su je potezima mediji stalno, a nepravedno ismijavali. Kojima? Evo citata iz istog članka: „Na razini svih ministarstava u pola godine uštedjeli smo milijun kuna. To treba netko zaraditi da bismo mi mogli trošiti. Samo na uredskome materijalu uštedjeli smo oko 35 milijuna kuna. Uvela sam i da svi plaćaju svoju kavu, sve je to ono što se čini sitnicama, ali se može uštedjeti - objašnjava Kosor. Nakon dolaska Milanovića trošak Ureda premijera narastao je 2012. na 7,8 milijuna kuna. Dvije godine su i oni povećavali trošak, na 9,1 milijun, a onda su u predizbornoj godini opet štedjeli.“

Iz ovoga je vidljivo da se samo na uredskome materijalu može uštedjeti suma novca dovoljna za trogodišnji rad cjelokupnog Ureda predsjednika Vlade Plenkovića! To su neshvatljive relacije, ali u Hrvatskoj očito moguće. Neodgovorna i bahata vlast opasna je za svaku državu ne samo zbog strahovitog troška već zbog toga što se tako stvaraju presedani koje onda zloporabi ukupna hijerarhija od državnoga vrha na niže. Zato se u svijetu novinari prvi i prvo uhvate za svaki dolar ili euro koji političari potroše, a nisu ga iskazali ili su ga zloporabili za osobne svrhe ili se upustili u trošak koji nije primjeren, nije opravdan. Novinari u Hrvatskoj očito ne smiju pitati za te osnovne stvari. Nisu naši novinari ništa manje ljubopitljivi ili inovativni po tom pitanju, ali ih netko guši. Stvarno tko?

Na društvenim mrežama komentatori navode primjere skandinavskih zemalja za čije je vozne parkove mala Hrvatska pravi bogati Kuvajt. Usporedimo se samo s Danskom, Finskom ili Norveškom, bogatim zemljama koje sve imaju manje od 6 milijuna stanovnika, dakle nalik Hrvatskoj. No nema u nas posla koji je tako dobro plaćen kao politika. Ni u jednome nema toliko neodgovornosti i trošenja novca poreznih obveznika kao u politici. Nema zato Hrvatskoj izlaza ni iz jedne krize koja ju snažno rastače iz godine u godinu iz desetljeća u desetljeće od demografije, školstva, znanosti i gospodarstva. Nema tih reformi ili poreza koji će nam pomoći tako dugo dok imamo ovakav politički sustav koji omogućuje političarima da se nekažnjeno razmašu u punoj svojoj bahatosti. Sve je zato teže vjerovati u Hrvatsku kako ističe i u nju zanosno vjeruje predsjednica RH.

Za kraj, malo optimizma, može se kad se hoće: evo primjera dobrog i sposobnog gazde, ukratko odgovornog (bez obzira što je taj gospodin teški hrvatski izuzetak): g. Branko Roglić je vlasnik „Orbica“, najveće distributerske tvrtke u regiji koja na tržište plasira Marlboro, Milku, Griotte, i druge prestižne brandove od parfema do drugih proizvoda. Posluje u 16 zemalja. U Roglićevu poslovnu carstvu zaposleno je 2.800 ljudi a godišnji promet je oko 800 milijuna eura. Vlasnik je i dvaju hotela, petnaestak starih dalmatinskih kuća koje je obnovio i sada ih iznajmljuje, posjeduje i charter tvrtku s flotom od tridesetak brodova. Roglić sam vozi svoj auto, nema vozača i kaže da kontrolira sve: „Ne može se nitko razmetati dok se ja tako ponašam. Mi nismo Njemačka ni Amerika, već siromašna i mala zemlja. Pogledajte odakle su došli naši pradjedovi, djedovi i očevi. Iz potleušica, a mi bismo sad htjeli jahte i crvene tepihe.“

Tako se zaposlenicima (i ne samo njima) daje osobni primjer. I to u privatnome poduzeću u kojem bi vlasnik inače mogao raditi što želi (da je gramziv)..., ali Vlada RH nije privatna prćija Andreju Plenkoviću. Zato g. Rogiću duboki naklon, Bog mu dao dug život i daljnje stabilne, poslovne uspjehe!

Javor Novak/hkv.hr