Nema slobode dok ne zbacimo hipoteke iz beogradske tvornice laži

Pin It

U potrazi za spomenutim državničkim refleksom koji bi vrisnuo na tu sramotu, ne nalazimo ga, na žalost, ni kod premijera Andreja Plenkovića ni kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ne zato što bi njihova reakcija zaustavila ili promijenila ovakvu militantnu i divlju Srbiju, nego zato što bi pokazali da se Hrvatska konačno oslobodila političkoga i mentalnoga ropstva koji joj nametnut davno i održava se i danas kao da i nismo napustili Jugoslaviju prije 27 godina

Hrvatski narod i nabijanje kompleksa

To što su joj prije desetak dana zviždali na svečanoj sjednici Istarske županije, nije trebalo ni najvećim političkim analfabetima biti nikakvo iznenađenje. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović najvećim dijelom sama je kriva jer je to propust tajnih službi za koje je ona odgovorna. Da su se te službe imalo angažirale na pripremi Predsjedničina posjeta Pazinu, lako su mogle doznati da čelni ljudi IDS-a i Istarske županije pripremaju predstavu u kojoj važnu ulogu imaju organizirano dovezeni članova društva „J. B. Tito“ iz Fažane. To su apologeti jugoslavenskoga masovnog ubojice, pojedinci koji iz dna duše mrze i Hrvatsku i katoličko svećenstvo i predsjednicu RH, valjda i sve što počinje sa slovom „h“. Jednostavno, nije trebala ići na sjednicu pa bi taj događaj ostao ono što i jest – primitivni politikantski dernek provincijalnih likova zaodjevenih u lažno ruho multikulturalizma s kojim se stalno diče.

Ishodište zvižduka predsjednici u Pazinu isto je ono odakle svako malo stižu neprijateljske izjave srbijanskoga ministra obrane Aleksandra Vulina, ili čelnika srpske zajednice u RH Milorada Pupovca. Sada je Vulin nazočio ustoličenju novoga episkopa i, dakako, i ovaj put iskoristio prigodu da podijeli Hrvatskoj lekcije iz povijesti. Rekao je da nema istine o nedavnome, kako je rekao, građanskome ratu, odnosno da Hrvatska ima svoju, a Srbija svoju istinu. Kada je prije par godina prilikom komemoracije nad Šaranovom jamom na Velebitu sipao mržnju protiv Hrvatske nazivajući kardinala Stepinca ustaškim vikarom i zločincem, naivno smo se ponadali da će Hrvatska jednom imati toliko samopoštovanja i da će proglasiti toga provokatora personom non grata. Kao što vidimo, on je i dalje rado viđen gost koji se osjeća superiornije u Hrvatskoj od domaćina. Prije par godina kod Jadovnoga, tadašnji ministar kulture Berislav Šipuš čak ga je podupirao govoreći da on stoji nad kostima čak 40 tisuća srpskih žrtava, premda je Šaranova jama, .istraženo je, prazna. Time je Šipuš pokazao koliko je čovjek otupjele savjesti jer tako brutalno lagati protiv svoga naroda morbidno je i bolesno.

Hrvatska nema rezolutnoga državničkoga refleksa

Hrvatski je žalostan problem što nema rezolutnoga državničkoga refleksa koji bi zaustavljao huškačku velikosrpsku kampanju koja dolazi iz beogradske centrale, koju kontrolira srbijanski vrh, počevši od Aleksandra Vučića preko nižerangiranih ministara i dužnosnika pa sve do njihova izaslanika i eksponenta u Hrvatskoj dr. Milorada Pupovca. Koliko je Hrvatska u inferiornom moralno-političkom položaju u odnosu na Srbiju, najvidljivije je iz nedavnih događaja. Pod pritiskom beogradske politike, naravno i uz maksimalnu logistiku privrženih joj medija u Hrvatskoj, Hrvatska je morala ukloniti spomen-ploču jedanaestorici poginulih branitelja u Jasenovcu. Prije toga, Srbija je podigla spomenik poginulim pripadnicima svoje vojske koji su izginuli u okupaciji Vukovara, dakle agresorima, a poslije toga, podigla je još jedan spomenik Milanu Tepešu,majoru JNA, koji je u Bjelovaru eksplozijom 170 tona dinamita skrivio smrt jedanaest hrvatskih branitelja. Dakle agresorska Srbija diktira napadnutoj Hrvatskoj smije li, gdje i kakve spomenike imati, dok sama podiže spomenike teroristima, ubojicama i agresorima.

U potrazi za spomenutim državničkim refleksom koji bi vrisnuo na tu sramotu, ne nalazimo ga, na žalost, ni kod premijera Andreja Plenkovića ni kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ne zato što bi njihova reakcija zaustavila ili promijenila ovakvu militantnu i divlju Srbiju, nego zato što bi pokazali da se Hrvatska konačno oslobodila političkoga i mentalnoga ropstva koji joj nametnut davno i održava se i danas kao da i nismo napustili Jugoslaviju prije 27 godina.

Hrvatima je nabijen kompleks vječne krivnje

Problem je dubinski i zapravo tragičan za Hrvatsku. Nakon 2000. godine, nesposobne i izdajničke vlasti na Pantovčaku i u Banskim dvorima vratile su u cijelosti jugokomunističku, zapravo velikosrpsku političku hermeneutiku prema kojoj Hrvatska mora biti u trajno poniženome i podređenome položaju, a hrvatski dužnosnici, da bi im se uopće dalo da progovore o zločinima i nepravdama prema Hrvatima, moraju se prvo redovito ispričavati za uvijek iste i znanstveno nedokazane zločine koje su navodno počinili Hrvati. Drugim riječima, od nas se traži da najprije dokažemo da smo ljudi, a onda će nam dopustiti da progovorimo o Bleiburgu, križnim putovima i srbijanskoj agresiji iz 90-ih, traži se da pristanemo na strašne laži o Jasenovcu koje su smišljene u Beogradu uz uvjet da pritom ne pitamo za dokaze.

Hrvatima je nabijen kompleks vječne krivnje za nedokazane zločine i taj kompleks dominira u identitetu vlastodržaca te akutno inhibira svaki njihov suverenistički refleks. Posljedice su umobolne: čak i u Hrvatskoj, a ne samo u Srbiji, podižu se spomenici četnicima, koljačima Hrvata, (Srb), a uklanjanju se spomenici braniteljima kojima su ti četnici iskopali oči (Jasenovac). Koliko je snažan taj kompleks, vidjelo se prije desetak dana u slučaju košarkaškoga kluba Cedevite. Srbi su zapazili da je slovo „U“ u prezimenima nekih igrača na dresovima pomalo ušato i navodno podsjeća ih na ustaško slovo „U“. Vlasnik kluba, poduzetnik Emil Tedeschi, brže-bolje izdao je pokajničko priopćenje u kojemu je poručio da će promijeniti dresove igračima i izmijeniti oblik slova u njihovim prezimenima. Kad bi imao mrvicu nacionalnoga digniteta, Tedeschi bi se, da parafraziramo Heraklita, objesio od srama, ali on je ništarija i u svome sramnome refleksu ne vidi nikakav moralni prijepor pa u biti i nema velike političke razlike između njega i Vulina.

Problem je, međutim, što je takav kompleks dominantno obilježje i identiteta osoba na vlasti, kao i onih koji aspiriraju da tu vlast preuzmu. Svi oni jesu izašli iz Jugoslavije, ali nije Jugoslavija iz njih, premda toga možda nisu ni svjesni. Esencijalno je sljedeće: sve dok Hrvatska i mentalno ne napusti Srbiju, odnosno Jugoslaviju, ne će biti cjelovite slobode, a mentalno napuštanje počinje radikalnim odbacivanjem svih hipoteka kojima nas drže u stanju ropstva. Dok se hrvatski vodeći političari klanjaju nepostojećim ili nedokazanim srpskim žrtvama i dok moraju uklanjati spomen-obilježja vlastitim junacima, nema nade da će osloboditi toga ropstva.

Ivica MarijačićHrvatski tjednik/hkv.hr