O nasilju na ženama i zašto ne smijemo ratificirati Istanbulsku konvenciju

Pin It

U današnjem svijetu, nekako sam dojma kako je najvažnije, barem nam tako predstavljaju “mainstream” mediji, poštovati različitosti. Najvažnije što možemo učiniti kako bismo doprinijeli svijetu jest da suzbijamo diskriminaciju i s tim se, naravno, do neke mjere mogu složiti. Ipak situacija na tom polju, vrlo je šizofrena.

Dok je s jedne strane potpuno nekorektno osobi tamne boje kože reći da je “crnac” kao da njegova boja kože uistinu nije crna, već kao da to nužno mora imati negativan predznak. Slična je situacija kada nekoga od pripadnika populacije Roma, netko tko ne spada u romsku populaciju, nazove “ciganom” kao da riječ “cigan” u sebi nosi negativan predznak, kao da u našem narodu stoljećima taj termin nije prisutan kako u stotinama tradicionalnih, ali i modernih, pjesama i kao da pripadnici populacije Roma međusobno jedni druge vrlo često ne zovu upravo “ciganima”. Međutim, naši vrli mediji i razne udruge koje navodno promiču ljudska prava i prava ugroženih, a često služe samo crpljenju novca iz državnog proračuna i obračunu s neistomišljenicima od takvih situacija prave probleme epskih razmjera, naravno, samo kada to njima ide u prilog.

U jeku rasprave o ratifikaciji Istanbulske konvencije mediji već danima bruje o obiteljskom nasilju župana požeško-slavonskog, Alojza Tomaševića (HDZ). Moram priznati kako me to pomalo smeta. Naravno da osuđujem njegovo nasilje nad suprugom i zbog takvog, sramotnog čina, Tomašević uistinu zaslužuje biti primjereno kažnjen, no smeta me selektivnost hrvatskih medija. Dok sada na sva zvona šire optužbe na račun Tomaševića (ponovno napominjem, to čine opravdano), prisjetimo se slučaja bivšeg ministra iz SDP-ove vlade, Borisa Lalovca. Njegova supruga, Tončika Lalovac, protiv bivšeg ministra financija podnijela je prijavu zbog obiteljskog nasilja prije više od godine dana i do danas, nikome ništa. Prijava stoji u nekoj od ladica naših revnih i ažurnih službi i o tome se ne govori. No, nikada se o tome, osim u nekolicini medija koji, budimo realni, nemaju upliv u “mainstream” medijski prostor, nije govorilo. Lalovac se oglasio šturim priopćenjem kako to nije istina, iako su fotografije ozljeda njegove supruge javno dostupne, kao i audio zapis njihove svađe koja je kulminirala psovkama i udarcima od strane bivšeg ministra (SDP), od strane svoje partije nije dobio nikakve sankcije i cijela se priča gurnula pod tepih.

Smatram kako je upravo takva selektivnost medija jedan od gorućih problema u našem društvu. Imamo sličnu situaciju u kojoj su se našla dva poprilično visoko rangirana političara, no jednoga se razapinje, dok se drugi za isto zlodjelo izvukao nekažnjeno. Tako su, po tko zna koji put, mediji kojima su puna usta borbe za ravnopravnost, zaštite slabijih i svega što s tim u paketu ide, pokazali svu puninu svoje diskriminatornosti. Ne žele oni osuditi nasilje nad ženama, obiteljsko nasilje, ne, njima to nije važno, važno im je osuditi svog političkog protivnika. Apeliram sada na sve, ustanimo zajedno u borbi protiv obiteljskog nasilja za koje svatko, ali svatko mora odgovarati! Pokažite kako se uistinu zalažete za slobodu i toleranciju i ponovno pokrenite pitanje obiteljskog nasilja kako bivšeg ministra Lalovca, tako i svih ostalih neriješenih sličnih slučajeva kojih, nažalost, ima napretek.

Najnoviji slučaj obiteljskog nasilja određeni krugovi bliski rodnoj ideologiji koriste kako bi sa svih strana vršili pritisak u svrhu žurne ratifikacije Istanbulske konvencije. Prije nekoliko dana na nacionalnoj televiziji gledao sam neku vrstu sučeljavanja jednog plahog, pomalo bojažljivog gospodina drhtavog glasa iz udruge Vigilare koja se protivi ratiifikaciji ove kontroverzne konvencije i jedne gospođe ili gospođice iz udruge B.a.b.e (op.a. ispričavam se ako sam pogriješio udrugu, no ipak teško razlikujem te sve kvazitolerantne udruge, sve nekako djeluju isto tako da ide isprika ako sam pogriješio udrugu), gdje je spomenuta gospođa ili gospođica kroz cijelu raspravu grubo, bahato, nekulturno upadala gospodinu u riječ, nije dala da se odgovori na njene argumente i u onim rijetkim trenucima dok je uistinu slušala što gospodin govori, lice joj je djelovalo nekako smrknuto i puno mržnje, kao da je spremna na fizički obračun svakog trenutka.

U tom se studiju ogledala slika cjelokupnog hrvatskog društva, slika šutljive većine, odgojene na tradicijskim vrijednostima vjere, domoljublja, obitelji, čovjekoljublja i one glasne manjine koja se busa u prsa borbom za ravnopravnost, za ljudska prava, dok istovremeno udaraju uvredama najniže vrste po svim neistomišljenicima, te uporno pokušavaju i počesto uspijevaju, nametnuti svoje mišljenje šutljivoj većini. Upravo je tako i u slučaju ove konvencije.

No, zašto sam toliki protvnik ove konvencije za koju govore kako sprječava nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje? Zato što tome nije tako! Borba protiv nasilja samo je paravan za ono što je uistinu bit ove konvencije, a to je uvođenje, na mala vrata, rodne ideologije.  Ako Istanbulska konvencija bude ratificirana na razini EU, prvi će put u međunarodno pravo biti uvedena definicija roda i rodnog identiteta, kao instituta neovisna o spolu. Ova definicija roda negira prirodne razlike između žena i muškaraca, odvaja pojam roda i spola te slabi zaštitu žena izloženih nasilju. Na ovaj način borba protiv nasilja nad ženama se grubo instrumentalizira i politizira za nametanje nekakve kvaziideologije, pune nepostojećih, pseudojezičnih, gotovo paranormalnih konstrukcija. Pokušat ću ukratko objasniti što bi uvođenje rodne ideologije značilo:

Djeca od 12 godina starosti imala bi pravo sama odlučiti o promjeni spola.

Po uzoru na neke “napredne” zemlje, svatko bi se mogao izraziti kao muškarac u tijelu žene ili žena u tijelu muškarca. Samim tim, “žena u tijelu muškarca” imao bi pravo npr. na oblačenje u ženskim svlačionicama!?

Uvođenjem rodne ideologije, uvode se i tzv. “rodno neutralni pojmovi”, tako recimo više ne bi postojali pojmovi otac i majka, već roditelj 1 i roditelj 2, gospodin i gospođa zamijenili bi se pojmom osoba itd.

Neke od ovih stvari, npr. slobodno izražavanje kao žena zarobljena u tijelu muškarca otvaraju prostor za grubu zloupotrebu te institucije. Svaki voajer mogao bi se sjetiti kako je upravo on žena u tijelu muškarca i imati slobodan pristup ženskim svlačionicama. Napominjem kako su neke zemlje u svijetu ovu praksu već uvele.

Nisam siguran zašto neki borci za različitost uporno žele ubiti te različitosti. Ne bi li pojmovi roditelj 1 i roditelj 2 upravo doveli do nove diskriminacije? Kako odrediti tko je pod brojem 1, a tko pod brojem 2 i vrijedi li broj 1 više od broja 2? Nije li sva ljepota naših života upravo u različitostima? Riječi otac i majka u sebi nikako ne nose spolnu diskriminaciju već tisuće ljepota. Otac u sebi nosi snagu, brigu za obitelj, odlučnost, dok majka u sebi nosi brigu, nježnost, plahost, ljepotu…Zašto bi pojmovi gospođa ili gospođica, kao oznake ženskog roda i spola bile diskriminatorne za pripadnice ovog, kako se često u javnosti može čuti, slabijeg spola. Ne volim upotrebljavati pojam slabiji spol, te predlažem učestaliju upotrebu pojma “nježniji spol”. Žene, iako često fizički slabije od muškaraca, u sebi i dalje nose čvrstinu i snagu. One su vrlo često kompleksnije i potpunije osobe od muškaraca i u sebi nose mnoge emocije za kakve mi muškarci, ili barem mnogi od nas, jednostavno nismo sposobni. Samo majka može dati najviše ljubavi svome djetetu, a sve ostalo samo su nadopune. Snaga žena je upravo u njihovoj emotivnosti i nježnosti. Često u prvi plan pogrešno guramo fizičku snagu dok zanemarujemo ono bitno.

Smatram kako nikakve konvencije, a poglavito konvencije ovakvoga tipa ne mogu doprinijeti suzbijanju obiteljskog nasilja ili diskriminacije žena. Ukoliko netko smatra da je žena manje sposobna za neki posao od muškarca (op.a. koji ne uključuje fizičku snagu ili težak fizički rad, za koji su muškarci u mnogo slučajeva biološki i fiziološki sposobniji), tada je to problem njegova kućnog odgoja, problem njegova upitnog morala i vrlo vjerojatno problem predrasuda. Ne smijemo negirati različitosti, već ih moramo njegovati. Za nas muškarce, žene bi morale biti najveće blago. Postoji li veći blagoslov od skladnog suživota žene i muškarca koji su stvoreni upravo tako da se savršeno skladno nadopunjuju i u blagostanju podižu obitelj. Na nama je da postavimo temelje našeg društva čvrsto ukorijenjene u tradicijskim vrijednostima našeg naroda. Pustimo predrasude, bilo spolne ili fizičke koje nam mediji nameću, dok se navodno protiv istih bore i prestanimo promovirati devijantna ponašanja kao društveno prihvatljiva. Budimo odgovorni prema sebi i prema drugima.

Mišljenja sam kako mi muškarci moramo biti nositelji borbe protiv obiteljskog nasilja. Među sobom postavimo nove standarde. Moj je prijedlog kako se muškarac koji digne ruku na svoju suprugu, djevojku, majku, više ne smije nazivati muškarcem, da se ne smije više nazivati Hrvatom! Jer riječ Hrvat u sebi nosi, barem po mom mišljenju, poštenje, čast, ponos, ljubav, a svaki onaj “muškarac” što zlostavlja svoje supruge i obitelji zasigurno nema ni trunke poštenja, časti, ponosa ni ljubavi! Muškarci koji sate i sate svakodnevno provode opijajući se, kockajući ili na sličan način neodgovorni su i prema sebi i prema obiteljima koje zbog njih ispaštaju. Osvijestimo u sebi ljubav prema svojim obiteljima, prema svojim suprugama i čuvajmo ih kao najveće blago svijeta, jer to uistinu i jest najveće bogatstvo. Možda ja i jesam staromodan i svjestan sam kako živimo u svijetu trčanja za profitom i materijalnim dobrima, no što sve to znači bez ljubavi? Bez ljubavi kakvu mogu pružiti samo obitelji. Stoga žene, ljubite svoje muškarce! Muškarci ljubite svoje žene, poštujte ih i čuvajte! Nitko nije ovome svijetu Bogom dan da bi se prema drugoj osobi mogao odnositi kao prema svome vlasništvu. Od istog smo Boga stvoreni i rođeni smo jednako vrijedni, a našim djelima podižemo ili snižavamo tu vrijednost. Podižimo obitelji u ljubavi i zajedništvu i zajedno dignimo glas za zaštitu žena, protiv nasilja, ali i protiv Istanbulske konvencije jer takve su konstrukcije za društva današnjeg svijeta uistinu pogubne!

Autor: Max Križanić/priznajem.hr