Hrvatska nema jaja, a pijetla kokoši više ne zanimaju

Pin It

Dakle, nikakvih zajamčenih mjesta u Saboru ne može i ne smije biti jer je svako političko jamstvo temeljeno na nekakvoj etničkoj pripadnosti u suprotnosti s Ustavom RH, ali i s temeljnim civilizacijskim principom o jednakosti svih ljudi, a što je polazište i uvjet svakog demokratskog političkog sustava

Što bi se u Hrvatskoj trebalo učiniti da Hrvatska ponovo postane država hrvatskoga naroda, ako to uopće nekoga još zanima?

Nije teško uprijeti prstom i pokazati koji su to glavni problemi u Hrvatskoj.

Međutim pitanje svih pitanja koje se nameće nakon čitanja ove analize glasi: a tko bi to danas u Hrvatskoj uopće mogao i htio provesti ovakve promjene u djelo? Koji je to politički subjekt, stranka ili inicijativa? Koja je to kritična masa ljudi, društveno gibanje, proces, pokret ili sveukupna politička klima koja bi pokrenula te promjene?

Zapravo odgovor na to pitanje bi se dobio tek nakon što bi se izvršile ove promjene. Odnosno politički subjekt za izvođenje ovih promjena bi nastao tek nakon što bi ove promjene postale stvarnost, tj. ove promjene bi stvorile uvjete za pojavljivanje takvog političkog subjekta. Drugim riječima dolazi se do onog paradoksa je li prije kokoš ili jaje. Zato je Hrvatska danas u problemu kako doći do jaja kad nema kokoš, niti kako doći do kokoši kad nema jaja.

Čini se da je to dio mentalne strukture hrvatskog naroda koji može puno trpjeti i primati udarce sve dok voda ne dođe do grla ili možda obrva. Osamdesetih je tu vodu podignuo Slobodan Milošević i ma koliko to zvučalo paradoksalno Hrvatska bi mogla bar jednu ulicu nazvati po njemu jer da nije bilo Miloševića i njegove sulude velikosrpske avanture, Hrvatska bi vjerojatno još i danas životarila u velikoj jugoslavenskoj federativnoj iluziji bratstva i jedinstva.

No dobro. Učinimo još jedan potez utopijskog novinarstva dijagnostičko-terapijske metodologije. Dakle, trenutno u Hrvatskoj postoji nekoliko toljaga koje služe kao instrumenti za razgradnju hrvatske državnosti. To su izborni zakon, medijska scena, nevladin sektor i naslijeđene posljedice antihrvatskih režima dvadesetoga stoljeća.

Hrvatski izborni zakon

Hrvatski izborni zakon je jedna nakaradna tvorevina svojevrsne kolonijalne legislative principijelno identična onoj koja je postojala za vrijeme apartheida u Južnoj Africi do 1993. godine. Sadašnji izborni zakon generira i potiče razne oblike separatizma, diskriminacije i unutarnje agresije.

Zbog toga u Hrvatskoj posljednjih petnaestak godina na vlasti imamo redovito šarolike koalicijske sustave koji su ideološki i svjetonazorski međusobno suprotstavljeni pa tako i neučinkoviti u prostoru izvršne vlasti. Stoga je prijeko potrebno ukinuti sadašnjih 12 izbornih jedinica i uvesti jednu izbornu jedinicu u kojoj bi se nalazili svi hrvatski građani s jednakim pasivnim i aktivnim izbornim pravom.

U toj jednoj izbornoj jedinici bi morali biti jednako zastupljeni Hrvati iz Hrvatske, BiH, dijaspore, pripadnici etničkih zajednica tzv. nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali i onih 4 milijuna Hrvata u inozemstvu koji nemaju hrvatsko državljanstvo, a što bi im moralo biti omogućeno pojednostavljivanjem i ubrzavanjem procedure stjecanja istog.

Dakle, nikakvih zajamčenih mjesta u Saboru ne može i ne smije biti jer je svako političko jamstvo temeljeno na nekakvoj etničkoj pripadnosti u suprotnosti s Ustavom RH, ali i s temeljnim civilizacijskim principom o jednakosti svih ljudi, a što je polazište i uvjet svakog demokratskog političkog sustava.

Princip pozitivne diskriminacije je uvijek diskriminacija pa i kad se koristio kod donošenja zakona o osam zajamčenih saborskih mandata za tzv. nacionalne manjine, te je kao takav u suprotnosti s načelima modernoga svijeta.

Medijska scena

Medijska scena u Hrvatskoj ne odgovara svjetonazorskim i ideološkim presjecima hrvatskoga društva, nego je po svojoj kadrovskoj i uređivačkoj strukturi potpuno anacionalna, većinskim djelom ispunjena jugoslavenskom nostalgijom i potrebom lažnoga prikazivanja hrvatske povijesti i sadašnjosti u jasno izraženoj borbi za svoju zajamčenu berićetnu budućnost prema potrebi i u nekoj novoj višenacionalnoj državnoj asocijaciji.

Snažni jugoslavenski i velikosrpski elementi dominiraju hrvatskom medijskom scenom skriveni i podržavani u vlasničkim strukturama ili zabetonirani kadrovskim križaljkama, a koje su opet posljedica nedorečenih zakonskih rješenja ili njihove krive primjene.

Činjenica jest da se tzv. desne vladajuće opcije uvijek nalaze između medijskog čekića i nakovanja. Kod svakog iole ozbiljnijeg pokušaja promijene postojećeg stanja izloženi su žestokoj agresiji upravo tih i takvih medijskih toljaga u Hrvatskoj, u koordinaciji s dijelom nevladinog sektora, a što onda uvijek rezultira odustajanjem od bilo kakve promijene i to na sramotu takve vlasti te veliko razočarenje građana koji su ih izabrali.

Na taj se način gradi princip vladajućeg dualizma jer se takve vlasti uvijek pokušavaju dodvoriti takvim medijima naivno vjerujući kako će tako i za te medije postati legitimna vlast, a što se de facto nikada do sada nije dogodilo. Tako se dolazi do paradoksa da su u Hrvatskoj neki medijski moguli, moćniji od samog predsjednika vlade ili ministara.

Takvu je situaciju moguće, ali i prijeko potrebno promijeniti zakonskim rješenjima, ali i operativnim odlukama kojima bi se prestalo financirati sve one medije koji nisu u skladu s tradicijom i interesima hrvatskog naroda bez obzira radi li se o HRT-u, HINI, tjedniku Novosti ili nekom od brojnih portala koji na svojim stranicama objavljuju gomilu neistina ili jeftine političke promidžbe nekih starih propalih političkih ideja nedavnih agresora ili se bave institucionaliziranjem i afirmiranjem nečega što pripada perverznom razbijanju društvene čestice – obitelji.

Potrebno je vratiti stopu PDV-a za medijske izdavače na onu razinu kakva je bila prije Sanaderovog neuspjelog dodvoravanja ondašnjim medijima i naposljetku početi financijski pomagati one medije koji imaju jasnu suverenističku uređivačku koncepciju Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda.

Nevladin sektor – maligni društveni karcinom

Nevladin sektor u Hrvatskoj je jedna suptilna subverzivna podvala razgradnje nacionalnog bića i države. U taj nevladin sektor su smještene razne inicijative koje nemaju ni približno zajednički nazivnik. Upravo takvo stanje stvari ima funkciju kamuflaže ili prikrivanja onog subverzivnog nevladinog sektora od onih inicijativa koje imaju jasnu društvenu korist i potrebu.

Ono što je potrebno jest ukinuti financiranje svih nevladinih udruga koje svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne vrijednosti kako moralne tako i ustavne, na kojima je stvorena hrvatska država. Tu spadaju i sve te nevladine udruge koje su okupljene oko inicijative ‘platforma 112’ u kojima skupina političkih nehrvata raskalašeno živi obilato financirana sljepilom hrvatske nazovi državne politike koja pokušava poslušnički, štreberski zadovoljiti neke nepostojeće demokratske standarde, u potpunosti na teret vlastite opstojnosti u trendu destrukcije svega onoga što se stvorilo pobjedom u Domovinskom ratu.

Taj dio nevladinog sektora je maligni društveni karcinom koji je uštekan na nacionalni krvožilni sustav i obilato siše hranjive sokove te je svakim danom sve veći pa postepeno, uporno i učinkovito deformira hrvatsku državu do neprepoznatljivosti.

Takav jedan amoralan društveni trend sa svojim balkanskim kulturološkim hibridima truje identitet prosječnog hrvatskog čovjeka pretvarajući ga u ambivalentnu, plašljivu pa i kvarnu osobnost stjerajući ga u male oaze njegovih mišjih rupa u kojima oduška pronalazi devijantnim ponašanjima, političkim i kulturnim getoiziranjem u nekakvim samozavaravajućim manifestacijama nacionalnih istina i tradicija, ili, a što je možda i najpogubnije sve više masovnim bijegom mlađeg, radno sposobnog dijela domovinom i domoljubnom idejom razočaranih pojedinaca u neke bogate europske destinacije gdje pristaju biti sluge za šaku eura ili dolara.

Antihrvatski režimi

Posljedice antihrvatskih režima dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj su toliko stravične da ponekad izgleda kao da je u Domovinskom ratu pobijedio netko drugi.

Svi oni izrabljivači, milicijski pendrekaši, komunistički prevaranti, politički ubojice, kolonizatori, agresori i osvajači, krvnici i pljačkaši, odnosno njihovi nasljednici, djeca i unuci, koji su većim dijelom dvadesetog stoljeća u jugoslavenskim državnim asocijacijama nanijeli teške udarce političkom, materijalnom i vitalnom obliku opstojnosti hrvatskoga naroda i danas djeluju i rade nešto drugačijim metodama isto ono što su radili prije 26 godina.

Svi ti antihrvatski režimi izvršili su stravičan genocid, aristocid i brutalnu pljačku nad hrvatskim narodom potpuno u maniri neprijateljske okupacije koja klasičnom kolonizatorskom politikom eksploatira porobljeni narod.

Stoga je potrebno raskrinkati sve povijesne laži koje na jednoj strani opterećuju hrvatski narod nekakvim izmišljenim krivnjama, a na drugoj nude politiku novokomponiranog antifašizma kao neprocjenjivi, presudni politički kapital.

Upotrebna vrijednost takve političke podvale jest prestrojavanje tih tzv. antifašističkih snaga s pozicije poraženih u Domovinskom ratu na stranu pobjednika, a vremenom im se pribavlja status jedinih civilizacijski dostojnih pobjednika i to diskvalificiranjem i kriminaliziranjem stvarnih pobjednika lažnim fašističkim kvalifikacijama.

Radi se o vrlo opasnom procesu ponovne okupacije Hrvatske koji se odvija postepeno i koji je već prilično odmaknuo prema postizanju punoga cilja. Potrebno je zakonskim rješenjima inkriminirati sve političke i društvene inicijative koje imaju pravno sljedništvo iz prethodnih političkih jugoslavenskih struktura. Također osporiti legalnost stečenih materijalnih dobara koje su prenijeli nakon promjene državnih sustava, ali i ono što je temeljem toga u međuvremenu stečeno.

Ukoliko ste imali strpljenja i ipak čitanjem stigli do ovog završetka teksta, to onda znači da ste i vi dio te hrvatske utopije, te iluzije o onoj Platonovoj savršenoj državi, koja je u hrvatskoj derivaciji nadahnjivala mnoge hrvatske naraštaje sve do ovih dana, točnije do posljednjeg nedavno tragično ispaljenog suicidnog metka i, čini se, potpuno izgubila svoju draž, iz razloga što ovakvi i slični tekstovi trenutno u Hrvatskoj imaju jednaku specifičnu težinu kao primjerice opus djela znanstvenog fantastičara Julesa Verna. Izgleda da ulazimo u novo doba koje relativizira i potpuno naglavačke izokreće vrijednosti kako smo ih poimali kroz povijest.

Nisam ovdje spominjao velike bitke koje se trenutno vode u Hrvatskoj pod egidama Agrokora, imenovanja uprave HEP-a, tko će preuzeti plinski biznis u preostalim neriješenim frakcijama i neke druge slične naravi. U tim se bitkama, naime, odlučuje o tome tko će biti vlasnik Hrvatske pa onda ove priče tko će i kako upravljati državom postaju prilično irelevantne.

Marko Jurič / Projekt Velebit/kamenjar.com