Zašto Hrvati odlaze, a pripadnici drugih naroda dolaze u Hrvatsku?

Pin It

Image result for hrvati odlazak iz države

Više nam ništa ne smeta i žmirimo na sve negativne pojave države u koju smo se uselili i otišli raditi jer smo si tako posložili u glavi. Hrvatska je sve najgore, a tamo negdje drugdje je sve najbolje. Ako je ovdje uistinu toliko loše zašto se u Hrvatsku doseljavaju emigranti i to ne samo onih iz siromašnih ili ratom zahvaćenih zemalja nego i Rusi, Englezi, Francuzi i Nijemci? 

Nedavno je objavljena informacija kako građevinski sektor pod hitno treba 10 000 kvalificiranih radnika. Većina školovanih majstora koji znaju posao otišli su u Njemačku i druge zemlje Europske unije. Neki su potegnuli i sve do Australije gdje školovan i stručan majstor može zaraditi i više od 500 australskih dolara na dan. Kao jedno od rješenja kadrovskih problema u građevini, ministar rada i socijalne skrbi Marko Pavić najavio je najam radne snage iz Bosne i Hercegovine.

Radnici iz BiH

To naravno nije nikakva novost. Radnici iz Bosne i Hercegovine već dugi niz godina dolaze u Hrvatsku i odrađuju sezonske poslove u građevini. Gazde im iznajmljuju stanove ili kuće u kojima žive. Tim ljudima hrvatske plaće nisu male te su sretni što imaju posao, barem na samo nekoliko mjeseci. Novinarka Maja Sever doživjela je prijetnje smrću radi priloga o emigrantu iz Afrike koji Hrvatsku promatra s očima punim optimizma. Iako s kolegicom ne dijelim političke stavove, nikako ne mogu shvatiti kakav je to grijeh počinila prema Domovini, kada nam je zapravo poručila da naša zemlja vrijedi mnogo više od pojednostavljene percepcije koju o njoj imamo.

Postoje ljudi, pa i čitavi narodi, kojima je Hrvatska ostvarenje svih ideala i snova. Naši problemi, od komunističkog naslijeđa do korumpiranih političkih elita i nefunkcionalne državne uprave čine im se mali, ili čak imaginarni, odnosno izmišljeni. Te prepreke koje svakako postoje svakog realnog optimistu ne izgledaju nepremostive. Problem je samo u tome što smo mi postali teški pesimisti i depresivci bez ikakve nade i vjere u bolju budućnost. Ta kolektivna atmosfera malodušja i rezignacije se odražava na mentalno stanje te duhovnu snagu i radni kapacitet svakog pojedinca.

Postoji li bolje sutra?

U psihološkom smislu najopasnija je početna točka koja se zasniva na uvjerenju kako je situacija katastrofalna (što je djelomično istina) i da se nikada neće popraviti. Nešto bolje stajalište od toga je kada imamo snage dijagnosticirati sve probleme države i društva, ali iz daljine i s jasnim odmakom, kao da nas se direktno ne tiču, niti na njih imamo ikakav utjecaj. Mnogi građani će tako navesti negativne pojave i u nastavku reći kako bi trebalo postupiti na ovaj ili onaj način, prebacujući odgovornost za djelovanje na neki treći, u stvari, nepostojeći faktor.

Dakle, naš se građanski aktivizam svodi na utvrđivanje očitog i beskrajno čekanje da netko drugi nešto oko toga poduzme. Takav pristup životu u Hrvatskoj lišava nas svake odgovornosti nad sudbinom zemlje, ali i nas samih kao pojedinačnih subjekata koji bi mogli unutar okvira vlastitih mogućnosti uvelike utjecati na širu zajednicu. Tu zadaću mi uvijek odbijamo prihvatiti i pravimo se da nemamo nikakve veze sa stanjem u kojem se Hrvatska nalazi. U naše ime odgovore zato traže drugi poput oporbe u aktualnoj aferi „Agrokor.“ Građanskog bunta i prosvjeda nema, što bi se moglo promijeniti jedino ako dođe do masovnih otkaza, ali i onda će prosvjedovati isključivo oni koji su ostali bez posla, što dovodi do zaključka kako nismo spremni jedni drugima pružiti ruke. Postali smo sebični i orijentirani na mikrosvjetove u kojima egzistiramo i životarimo.

Problemi u našim glavama

U Hrvatskoj ima mnogo problema, ali najveći problem je u našim glavama. Četrdeset i pet godina socijalizma ugradilo je u prirodu hrvatskog čovjeka i strah od samostalnog djelovanja i vladanja nad vlastitom sudbinom. Razvio se i negativan odnos prema Domovini, koju se potpuno krivo poistovjećuje s pojedincima i političarima što formalno predstavljaju državu. Također, nismo uspjeli usvojiti mobilnost i prilagodljivost kao jedne od glavnih odlika uspješnog kapitalističkog društva. Danas radiš jedno, sutra drugo. Mijenjaš poslove, radiš na sebi, školuješ se i prilagođavaš svijetu u kojem živiš, umjesto da očekuješ od svijeta da se prilagodi tebi. Jasno, čim prijeđemo granice i otisnemo se u bogatije i uređenije države, poraste nam radni elan i automatski se transformiramo u strpljive i marljive ljude, koji su voljni raditi i dva posla.

Više nam ništa ne smeta i žmirimo na sve negativne pojave države u koju smo se uselili i otišli raditi jer smo si tako posložili u glavi. Hrvatska je sve najgore, a tamo negdje drugdje je sve najbolje. Ako je ovdje uistinu toliko loše zašto se u Hrvatsku doseljavaju emigranti i to ne samo onih iz siromašnih ili ratom zahvaćenih zemalja nego i Rusi, Englezi, Francuzi i Nijemci? Zbog čega je Hrvatska svima njima toliko primamljiva, a nama toliko odbojna? Možda ipak nije problem u Hrvatskoj, nego u Hrvatima.

Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr