Tomislav Karamarko bio je u pravu

Pin It

Image result for TOMISLAV KARAMARKO

Protivnicima najviše je smetalo Karamarkovo hrvatstvo

Ovih dana bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko posredno se rehabilitira od mnogih teških optužbi zbog kojih je između ostalog i dao ostavku i na mjesto prvog potpredsjednika Vlade i na mjesto predsjednika HDZ-a. Želim čitatelje podsjetiti na strašnu harangu protiv Tomislava Karamarka zbog toga što se zalagao da se ne ide u tužbe protiv MOL-a nego da se ide pregovarati i nagoditi.

Zbog toga su ga proglasili čak i veleizdajnikom. Tvrdilo se kako sigurno dobivamo te tužbe. Sada se pokazuje da je Tomislav Karamarko bio u pravu i da bi Hrvatska uštedjela znatan novac da ga je poslušala.

Trebalo bi sada prolistati medije iz toga vremena i dokumentirano utvrditi koji su to političari krivi što je Hrvatska izgubila veliki novac podižući neutemeljene arbitražne sporove s Mađarima i MOL-om. Dakle, Karamarko je bio izložen pravom linču zato što se usudio biti razuman i što se suprotstavio olakim tužbama protiv Mađara i MOL-a. Zato su ga optužili za veleizdaju jer su tvrdili da on zbog supruge, koja je radila kod Joze Petrovića, a koji je radio i sa MOL-om i sa Inom, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa pogoduje i Mađarima i Rusima. Lažno su Tomislava Karamarka optužili za teški sukob interesa zbog njegove supruge i njene suradnje s Jozom Petrovićem. Činjenice dokazuju da tu nije bilo nikakvog sukoba interesa. Međutim, Karamarko je u medijskom i političkom linču presuđen prije suđenja, presuđeno mu je bez dokazane krivnje.

Nije Karamarko bio izložen linču samo zbog MOL-a, Rusa, Mađara i zastupanja razumnih stavova nego je bio žestoko optužen kao navodni desničar pa čak i ustaša i fašist. Danas, kada je to vrijeme prošlo, smatrao sam svojom moralnom obvezom pišući o hrvatstvu i antihrvatstvu hrvatskih političara opisati i hrvatstvo Tomislava Karamarka. To sam i učinio u knjizi koja je upravo izašla iz tiska pod naslovom "Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo" u kojem opisujem i hrvatstvo i antihrvatstvo hrvatskih političara. U toj knjizi nastojao sam opisati na objektivan način i hrvatstvo Tomislava Karamarka. Mislim da će biti korisno za čitatelje portala www.nacionalno.hr ali i za širu hrvatsku javnost da objavim taj dio svoje knjige u kojem pišem o hrvatstvu Tomislava Karamarka. To sam opisao u poglavlju pod naslovom  "Antitotalitaristički manifest Tomislava Karamarka".

Antitotalitaristički manifest Tomislava Karamarka 

U aleji hrvatskih političara krajem XX. stoljeća i prvih desetljeća XXI. stoljeća značajno mjesto pripada Tomislavu Karamarku. Ušao je u politiku kao student, kao katolik, kao kritičar komunizma zbog kojeg su ga udbaši od početka progonili. Kao vrlo mladi čovjek bio je jedan od utemeljitelja HDZ-a, dakle izvorni je tuđmanist, ali je kasnije doslovno bio izbrisan iz HDZ-a da bi ga ponovno Jadranka Kosor, ne samo upisala u HDZ, nego ga i kooptirala u Predsjedništvo HDZ-a u vrijeme pada Sanadera i opasnosti da HDZ bude optužen kao kriminalna organizacija i da nestane s hrvatske političke scene.

Životni put Tomislava Karamarka bio je težak i vrlo proturječan. Imao je brojne padove i ponovne uspone a bio je na različitim dužnostima. U mladosti u devedesetim godinama bio je šef kabineta nekoliko hrvatskih predsjednika, Vlade i Sabora. Zatim je nestao iz politike i HDZ-a da bi se nakon nekoliko godina vratio u politiku kao savjetnik Stjepana Mesića, tadašnjeg predsjednika Republike, i kao šef njegove uspješne izborne kampanje. Nakon dolaska na vlast sukobljuje se politički s Mesićem i napušta ga. Ponovno se vraća u politiku nakon pobjede HDZ-a i Ive Sanadera, te postaje najprije šef tajnih službi a zatim i ministar unutarnjih poslova u Sanaderovoj vladi. U to vrijeme nije bio formalni član HDZ-a.

Prije nego se vratio u HDZ i postao član Predsjedništva u vrijeme vladavine Jadranke Kosor, Karamarko stiče veliku popularnost antitotalitarističkim manifestom odnosno koncepcijom da je nužna idejna borba protiv ostataka svih totalitarnih sustava. Posebno ističe borbu protiv komunističkog mentaliteta i potrebu da se utvrdi istina o komunističkim zločinima te da se počne s procesuiranjem pojedinih istaknutih komunista za koje postoje dokaze da su učinili zločine.

Prekretnica u njegovom životu bilo je podizanje optužnice protiv pokojnog Josipa Boljkovca, istaknutog udbaša iz 1945., čovjeka kojeg se argumentirano optuživalo za mnoge zločine koji su pod njegovim vodstvom učinjeni. Karamarko je pripremio optužnicu i uhitio Boljkovca, što je izazvalo veliki šok u hrvatskom društvu jer je Boljkovac devedesetih godina bio bliski suradnik Franje Tuđmana, između ostalog bio je prvi ministar unutarnjih poslova u Hrvatskoj vladi. Bivši čelnici Udbe Josip Manolić, Josip Boljkovac, Josip Perković bili su ključni ljudi u Tuđmanovom timu koji su organizirali represivni aparat u novoj hrvatskoj državi. Zato je optužnica protiv Boljkovca dočekana na nož i to od strane moćnih udbaških snaga koje su se infiltrirale u hrvatsku državu i koje mu nikada nisu oprostili niti će mu to oprostiti. Većina medija koji su pod kontrolom tih snaga, ne organizacijski nego idejno, krenula je u pravi linč protiv Tomislava Karamarka.

Stvarali su negativnu sliku o njemu i proglašavali su ga najnepopularnijim hrvatskim političarom, unatoč tomu što je nekoliko puta uzastopce kao predsjednik HDZ-a pobjeđivao na izborima. Nema nikakve dvojbe da se radilo o vrlo organiziranom progonu za njih opasnog političara, hrabrog, koji se usudio ne samo govoriti o potrebi obračuna s komunističkim totalitarizmom nego i poduzimati konkretne mjere. Tomislav Karamarko kao političar smatrao je da u hrvatskom društvu treba napisati istinitu povijest i onemogućiti da se pod antifašizmom i njegovim zaslugama rehabilitira crveni antifašizam kojim se skriva isti na o komunističkim zločinima. Karamarko je povjesničar po profesiji kao i dr. Franjo Tuđman. Možda je to razlog zašto Tomislav Karamarko više i dublje razumije povijesne procese. Karamarko shvaća da prošlost bitno određuje sadašnjost i budućnost odnosno da je borba za prošlost uvijek i borba za budućnost. 

Kao što je Franjo Tuđman bio svjestan da bez borbe za istinu i raskrinkavanja komunističkih mitova ne može uspjeti u stvaranju suverene demokratske Hrvatske, tako je i Karamarko svjestan da bez raskrinkavanja ideologije, ali i prakse koja stalno godinama, desetljećima lažno optužuje hrvatski narod, da je ne samo fašistički nego da je i genocidan, ne može uspjeti u stvaranju moderne i demokratske Hrvatske. 

Kada je postao predsjednik HDZ-a Karamarko je formulirao novu političku strategiju borbe za istinu i obračuna s ostatcima svih totalitarizmima. Ta njegova strategija bila je na neki način i nužna samoobrana HDZ-a, jer su Kukuriku koalicija i tadašnji predsjednik Josipović i nevladine udruge stalno podmetale fašizaciju hrvatskog društva, jer su plašili hrvatski narod da će HDZ ako pobijedi na izborima nametnuti ustašku politiku, ali ne samo politiku nego i ustašku represiju. A Stjepan Mesić je javno govorio da će HDZ uskoro stvoriti ustaške logore u Hrvatskoj. 

Strategija optuživanja HDZ-a i Tomislava Karamarka kao predsjednika HDZ-a, bila je vrlo jasna: svako hrvatsko domoljublje, svaki zahtjev za istinom o komunističkim zločinima proglasiti fašizacijom Hrvatske. Svaki dan u medijima Karamarko je optuživan da je on na čelu toga pokreta, odatle je i nastala strategija Zorana Milanovića izražena zlokobnom rečenicom “mi ili oni”. Stvarala se atmosfera da je Tomislav Karamarko opasni „ustaša“, „desničar“, ne demokrat i najveća opasnost za demokraciju u Hrvatskoj. Karamarko je na te optužbe mirno odgovarao, jačao HDZ i pobjeđivao na niz izbora. A pobjeđivao je i zbog toga što je formulirao jasnu političku strategiju i udruživanja domoljubnih snaga. Navest ću jedan malo šiti citat koji pokazuje kako je Tomislav Karamarko vrlo precizno definirao političko stanje u Hrvatskoj. 

„U našoj današnjoj Hrvatskoj postoji strahovito mentalno opterećenje komunističkom prošlošću, i to je jedan od najvećih i najsloženijih problema s kojima se mi danas suočavamo. Toj komunističkoj indoktrinaciji, tom pogrješnom i nakaradnom tumačenju novije povijesti i općih društvenih vrijednosti, morat ćemo se suprotstaviti kudikamo osmišljenije, na više razina ili ‘fronti’. Lustracija nije suđenje nekome ili zatvaranje, nego temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnoga vrijednosnog sustava, a naposljetku i provođenje rezolucije Europske komisije koje osuđuju sve totalitarizme“. 

Nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima kao kandidata HDZ-a, uz veliko i osobno angažiranje Tomislava Karamarka kao predsjednika HDZ-a, a osobito nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović makla poprsje Josipa Broza Tita iz Predsjedničkih dvora titoističke snage i mentalni komunisti i mnogi koji zauzimaju ključne pozicije u hrvatskom društvu odlučili su se na likvidaciju Tomislava Karamarka kao hrvatskog političara, vjerujući da ako njega sruše da su onda srušili i njegovu strategiju nužnosti obračuna s komunističkim mentalitetom i težnjom za obnovom jugoslavenstva i novih oblika integracije na Balkanu. Zato je nastupila prava sotonizacija neviđenih razmjera protiv Tomislava Karamarka. Najviše ih je pogodila jasnoća Karamarkovih stavova, a osobito rečenica koju je stalno ponavljao: “Ja sam antifašist, ali svi smo mi i antikomunisti i antitotalitaristi i naša je obveza da stvorimo društvo koje će biti emancipirano od svake politike bilo kojeg totalitarizma.” Karamarko je vrlo otvoreno govorio da ne postoji ni jedan država u Europi koja nema jasan stav o svojoj komunističkoj prošlosti pa je dodao da će morati i Hrvatska zauzeti jasan stav. Karamarko je stalno ponavljao da je ne samo antikomunist nego i antifašist i da je njegova i HDZ-ova platforma antitotalitaristička 

S obzirom na političko stanje u Hrvatskoj, s obzirom da se 70 godina NDH sotonizira i da nema nikakvih organiziranih ustaških snaga, Tomislav Karamarko je smatrao da HDZ mora težište svoje političke borbe prenijeti na raskrinkavanje titoizma i mentalnog komunizma i jugoslavenstva kao nove opasnosti za hrvatsku samostalnost. Tomislav Karamarko kao povjesničar ismijavao je strategiju mentalnih komunista koji su tvrdili da je Tito najbolje što je hrvatski narod imao, koji su lažno tvrdili da je hrvatska država stvorena 1945, a da je devedesetih to samo još jedanput obranjena od velikosrpske agresije. Sa svojim antitotalitarističkim domoljubnim programom Karamarko obnovio je i učvrstio HDZ kao najjaču stranku. Pobjeđivao je i na lokalnim i na parlamentarnim izborima te je formirao Vladu u kojoj je čelno mjesto dao neovisnom stručnjaku Tihomiru Oreškoviću, a saborsku većinu je uspostavio s Mostom nezavisnih lista.

Dolazi do tajnog saveza Kukuriku koalicije i Mosta s ciljem da se Karamarko diskreditira i kao političar i kao osoba i da ga se zauvijek ukloni iz političkog života. S time se ostvaruje dugoročni plan u kojem je Karamarko označen kao ključna osoba koja može provesti političku lustraciju, provesti pomirbu hrvatskog naroda ali na istini. U toj borbi protiv Karamarka značajnu ulogu odigrali su ne samo mediji i oporbeni političari, nego i neki političari unutar HDZ-a. Po mom mišljenju, ključni čovjek rušenja Karamarkove političke strategije bio je Drago Prgomet, povratnik iz Mosta i nedavni kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba. Drago Prgomet je otišao iz HDZ-a s osvetničkim planom rušenja Karamarka, kojeg je vrlo uspješno provodio. 

On je bio najveći kritičar antitotalitarističke i domoljubne strategije HDZ-a. On je tvrdio da Karamarko vodi ekstremnu politiku te se u svojoj kritici sasma približio onim snagama koje su tvrdile da je HDZ ekstremistička stranka, čak i proustaška, a ne samo desna stranka. S obzirom da sam tada javno polemizirao s Prgometom, a on mi je i odgovorio, imam moralno pravo neke stvari napisati ponovno i nakon što se Drago Prgomet, ne samo vratio u vrh HDZ-a nego i postao kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba. 

Pred prošle izbore napisao sam javno da Tomislav Karamarko i HDZ ne smiju odustati od svoje retorike i politike s kojom su pobjeđivali na izborima. Na toj strategiji inzistirao sam i u svojim tekstovima ali i u razgovorima u četiri oka s novim predsjednikom HDZ-a Andrejom Plenkovićem. Pisao sam, između ostaloga, da Drago Prgomet žestokom kritikom Karamarka i HDZ-a pred izbore pomaže Zoranu Milanoviću, jer domoljubnu politiku proglašava ekstremnom politikom. Posebno sam kritizirao Prgometovu izjavu da “retorika Tomislava Karamarka može osigurati još jedan mandat Zoranu Milanoviću”, iako je Milanovićeva Vlada ne samo neuspješna nego i prava katastrofa. Dakle, Drago Prgomet je preuzeo optužbe i retoriku lijevih političara i komentatora koji cijelo vrijeme svako izražavanje domoljublja u HDZ-u proglašavaju ekstremizmom, desničarenjem pa i ustaštvom. 

Predložio sam da HDZ odbaci kritike Drage Prgometra, koji traži promjenu HDZ-ove politike, te sam to argumentirao zašto bi odustajanje od te politike prije izbora značilo gubitak izbora. Javno mi je odgovorio Drago Prgomet te je i mene proglasio desničarom i ekstremistom. Napisao je da ga kod mene ništa nije razočaralo odnosno da bih “mogao eventualno razmišljati o razlozima preobraćenja jednog istaknutog komunista u perjanicu ekstremnog dijela desničarske misli u Hrvata.” Proglasio me ekstremnim desničarom! 

Ne bih se obazirao na ovo da Drago Prgomet i nije učinio veliku štetu HDZ-u kao kandidat HDZ-a za gradonačelnika Grada Zagreba. On je bez ikakvih argumenata, a na štetu HDZ-a, optužio Brunu Esih, neovisnu kandidatkinju za gradonačelnika, da je produkt Tomislava Karamarka i njegove politike koju je, kako se hvalio Prgomet, odbacio prije dvije godine. Prije svega osobno poznajem i oca Brune Esih i nju i tvrdim da su optužbe da je eksponent Tomislava Karamarka potpuno neutemeljene. Ona je samostalna političarka i nije ničiji produkt i niti spada u bilo kakvu grupu. Ona javno, odlučno i čvrsto zastupa domoljubnu politiku kao i mnogi drugi u HDZ-u, uključujući i bivšeg predsjednika Karamarka koji je s tom politikom pobjeđivao na više izbora. Bruna Esih nema nikakve obveze prema HDZ-u i imala je pravo kandidirati se kao neovisni kandidat za gradonačelnika iako je ušla kao neovisni zastupnik u Sabor na listi HDZ-a. 

Točno je da je pitanje bi li ušla u Sabor da nije bila na listi HDZ-a. Ali je isto tako točno pitanje bi li HDZ pobijedio na ovim izborima da nije na listi imao istaknute domoljubne političare koji su dobili mnogo glasova i bez čijih glasova HDZ ne bi bio pobjednik na prošlim parlamentarnim izborima. Kritika Brune Esih i kritike Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača, Steve Culeja i generala Željka Glasnovića, koji je otišao u neovisne, kritika je ne samo njih osobno nego i domoljubne političke koncepcije koja mora imati mjesto u HDZ-u kao legitimna koncepcija. Radi se o domoljubnoj politici koja je uvijek bila bitna u strategiji HDZ-a i zato napadi na tu politiku nastavak su specijalnog rata protiv HDZ-a i štete HDZ-u i kod znatnoj broja birača koji su uvijek glasovali za HDZ stvara nezadovoljstvo.

Dakle, dolazim do ključnog pitanja, smije li se HDZ odreći Karamarkove antitotalitarističke domoljubne politike? Smije li se ta politika proglasiti ekstremnom? Smije li se HDZ odreći Tomislava Karamarka, jednog broja svojih političara, pa i Brune Esih kao neovisne zastupnice, zbog njihovih političkih stavova koji imaju veliku podršku u narodu?

Tomislav Karamarko se korektno ponaša i ništa ne radi protiv novog vodstva HDZ-a. Ali ovo vodstvo HDZ-a mora dobro razmisliti hoće li se odreći domoljubne politike koja je uvijek bila čvrst orijentir zbog kojeg su ljudi glasovali za HDZ. Siguran sam da Tomislav Kramarko i Bruna Esih, i drugi koji su se afirmirali na istoj ili sličnoj domoljubnoj retorici i politici, ne predstavljaju nikakvu urotničku grupu i da ne rade protiv HDZ-a nego da su i dalje važni čimbenici i u budućoj pobjedi HDZ-a. Zato optuživanje tih ljudi, da rade protiv HDZ-a, nije dobro i može naštetiti HDZ-u. Jedino ispravno rješenje je da nakon izbora, s obzirom da je Bruna Esih i emocionalno i politički pripada Tuđmanovom izvornom HDZ-u, i Bruna Esih i HDZ naprave poslijeizbornu koaliciju u ostvarivanju većine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Jer tko bude imao većinu u Gradskoj skupštini taj će ustvari upravljati Zagrebom, bez obzira tko je gradonačelnik. Koaliciju između HDZ-a i Brune Esih uvjet je za pobjedu domoljubne političke opcije koja će konačno ukinuti Trg maršala Tita.[1] 

Ne znam kakva će biti politička sudbina Tomislava Karamarka i hoće li se vratiti u politiku i na koji način. Međutim, bez obzira na to što će raditi u budućnosti - hoće li se vratiti u profesionalnu politiku - smatrao sam svojom obvezom, kada pišem o hrvatskim političarima s kraja XX. i početkom XXI. stoljeća, da napišem ove riječi i o Tomislavu Karamarku. Iako vjerujem da njegov politički život nije završen, čak i pod pretpostavkom da je njegova politička karijera završena, i na temelju onog što je dosad učinio, u hrvatskoj politici, svakako zaslužuje da ga se uvrsti u aleju značajnih domoljubnih hrvatskih političara.[2]

Bilješke: 

1. Danas šest mjeseci nakon što sam napisao ovaj tekst- Sve se dogodilo kako sam predvidio!

2. Izvod iz knjige Zdravko Tomac: "Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo", Zagreb, Tkanica, Zagreb, 2017., str. 364.-371. 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac - hrvatski-fokus.hr