ISTRA - Za istinu (ne)spremni 2.dio

Pin It

Image result for miletić jakovčić

Stazićev referendum za Istru i svojevrsno izdvajanje – bogati su i mogu sami – potezanje je vraga za rep i priziva ono Zlatićevo upozorenje da nitko u 21. stoljeću ne će ići tenkovima da to ostvari, ali će pumpati kapital (talijanske penzije, radna snaga, prodaja zemljišta i nekretnina…) i podržavati politički žar preko Padanije ili neke druge euroregije 

Mons. Milanović najzaslužniji

Mons. Milanović je znao značaj svih faktora u povezivanju do konačnog cilja. Zbog toga je bio u nemilosti tršćanskog nadbiskupa, zbog kojega nikada i nije postao biskupom. Molotov, ministar vanjskih poslova SSSR-a, nas je tu večer sazvao i pitao: "Kako vi ocjenjujete ako bi išli na referendum u Istri, Trstu i Slovenskom primorju i bi li taj referendum dobili?" Kardelj me pogleda i upita: "Što ti misliš da li bi dobili. Ti si iz tih krajeva?" Nije mi bilo lako jer sam znao što to znači, a imao sam na umu da je tamo i 30 tisuća Talijana koji su bili u NOB-u. No, prije dolaska u Pariz bio sam u Istri i osjetio sam kako Istrani dišu. Ja sam odgovorio da mislim da bi. Na to će Kardelj: "Daješ glavu za to?" Rekao sam: "Dajem glavu!"

„Amerika je predlagala liniju koja je išla sve do Labina, uključujući i njega, i to davala Italiji. Ona se slagala, što je interesantno s povijesnih pozicija s prijedlogom Wilsona iz 1919. na Mirovnoj konferenciji, također u Parizu, kada je on napustio konferenciju i predložio sličnu granicu s Italijom, ne slažući se s Londonskim paktom kojim je Italija dobila teritorije naseljene Hrvatima i Slovencima ako pristupi silama Antante. To su Amerikanci ponovo izvukli. Englezi su predložili liniju po pola. S time da Pula ostane Italiji, a Francuzi su predložili da granica ide tako da Bujština pripadne Italiji, a sve ostalo Jugoslaviji. Tu se vidi francuska sklonost Jugoslaviji. Četvrta linija je bila ruska. Oni su i za čitavu Furlaniju, koja ima poseban jezik i dijalekt, tražili da pripadne Jugoslaviji. Naravno, to je bio blef za kartaškim stolom. Te linije Zapadnih sila stalno egzistiraju i ne znamo tko će ih jednog dana ponovo povući na svjetlo dana. Zato Istra itekako treba biti oprezna…“ - u tom intervjuu govori Zlatić.

„Nije bilo lako, ali sam snažno osjećao da su šanse na našoj strani. Bilo je samo pitanje kako će to u konačnici izgledati. Šahovski rečeno imali smo pozicijsku prednost u partiji s Talijanima. Mi smo postigli stvarno maksimum: Slovenija je dobila Slovensko primorje a Hrvatska Bujštinu i gotovo cijelu hrvatsku Istru, otočje i Zadar. Dakle, partija je naša, ali ide se dalje. Odlučivali su ministri vanjskih poslova: SAD je predstavljao Bevan (?), SSSR Molotov, V. Britaniju Ernest Bevin i Francusku Bideaut (?) a dolazi u pogledu Istre do značajnih razmimoilaženja. Italiju je zastupao demokršćanin de Gasperi, predsjednik Vlade, Tito nije htio ići pa je na čelu jugoslavenske delegacije bio Kardelj, koji je znao pokoju riječ engleskog, a ostali članovi; Savica Kosanović, Ljubo Leontić i ja smo znali tako-tako pokoju riječ, ja sam dobro govorio njemački i ruski. U delegaciji je bilo i mnogo stručnjaka, kao prof. Roglić, Mijo Mirković je bio ekspert i savjetnik za ekonomiju i poljoprivredu i još neki... Oni su se bavili općim pitanjima, jer je to ipak bilo prije svega političko pitanje. Bilo je vruće za pregovaračkim stolom. Ja sam bio odabran prije svega jer sam bio Istranin, ali i kao član Politbiroa i Prezidijuma.

"Mi smo Hrvati i hoćemo Jugoslaviju!"

Prvi put u životu doživio sam kako izgleda jedinstvo naroda i to u Istri kada je međunarodna komisija četiriju velikih sila došla u obilazak, a ja sam bio određen u ime CKH i KPJ da organiziram prijem i budem domaćin. Čitavu stvar u Istri postavili smo na potpuno nacionalnoj osnovi. Još sada piše u Prapoću, odakle potječu inače Zlatići: "Mi smo Hrvati i hoćemo Jugoslaviju!" – zaključuje on. Istrani su mu to uzvratili već 30. studenoga 1947. izabravši ga u Sabor da ih predstavlja i zastupa s punim povjerenjem. 

Referirajući se na ove činjenice, a usprkos tome što sam o dr. Vjerku Zlatiću pisao i 1997. i 2006., ostao sam zaprepašten da nakon svega ostaje velika rupa i praznina između njega i njegova djela i suboraca u Istri i danas kada s toliko strasti brane Tita i njegov režim i ostatke ostataka bivše države, a s nimalo interesa ne reagiraju na ono što je dr. Zlatić još 1993. najavio oko Osimskog sporazuma koji je 1975. potpisan (tu daje svako priznanje Titu) ali i podsjeća da nikada u talijanskom parlamentu nije ratificiran i da je to opasnost za Istru koja bi se opet mogla naći na nečijem zelenom stolu, kao što su to '90. ponudili Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević, a evo i u Saboru 5. listopada 2017. i Nenad Stazić iz SDP-ove klupe koja je ostala nijema na ovu ponudu „istarskog – katalonskog odcjepljenja“ - kao i istarskih antifašista i čuvara revolucije. Dr. Zlatić je tada upozorio i da je Sloveniji konačan cilj Savudrija, očito vođen iskustvima pregovarača i unutar partijskim odnosima Tita - Kardelja – Hebranga - Đilasa.

Skandalozno EU-ovo traženje "poštivanja španjolskog ustava"

Konačno smo opet na početku, referendum da ili ne, kada, kako i zašto. Mnogi će se sjetiti da se on itekako spominjao u IDS-ovoj ideološkoj borbi za autonomiju, posebnost pa decentralizaciju, a nisu se pak ni previše ograđivali ni od onih zadrtih autonomaša koji bi šeko (domaći izraz za ODMAH) Učku zatvorili pod parolom: Istra može sama! (Dovoljno se sjetiti Rovinjske deklaracije, ili Paulettine Istra zemlja, Loredane Bogliun i njenog Histrianitatisa sve do Venecije). Apsurd je da u trenutku kada slavimo (ako se ne lažemo), obilježavamo, podsjećamo se na žrtve i uloge o sjedinjenju, dolaze istovremeno i ponude o odcjepljenju. I to iz najvišeg hrvatskog predstavničkog tijela Sabora, dok iz španjolskog parlamenta dolaze prijetnje Kataloniji pa čak i vojnom silom što im Ustav omogućuje. Ima li reakcija? Nema, naravno, osim IDS-ove interpelacije i lova na vještice o ustaškoj ikonografiji koja potpiruje fašizaciju. Nema čak ni od potpredsjednika Sabora Furija Radina, Istrana, manjinca, a borcima i antifašistima se i dalje fućka. Tek zatečen stav bosa i gazde Ivana Jakovčića iz Bruxellesa, kojemu Stazićev glas iz Sabora stiže u trenutku kada komentira katalonsko pitanje u kojemu podržava stav EU-a o poštivanju španjolskog ustava. Dakle, kaže on - nema odvajanja ali može biti razgovora o labavoj suradnji. Pritom misli na Kataloniju.

Najstariji hrvatski spomenici, groblja i kosti čuvaju se na tlu Istre

Ipak je Stazićevu ponudu ocijenio nesmotrenom, ali i kao dobar povod za decentralizaciju države - što je nota bene i sama predsjednica Grabar-Kitarović pod onim zvižducima spomenula kao nužnost u budućnosti Hrvatske – ali se od zvižduka nije čulo. Osim što je geografski Istra poluotok i time sam po sebi zadan prostor, ukoliko se držimo samo ovog hrvatskog i najveće njenog dijela, pitanje je po čemu je ona posebna i polaže pravo na svoju samostalnost? Ne postoji ni jedan argument. Ona je kolijevka hrvatske pismenosti, kulture, književnosti, a zapravo – kako je to u prigodi 50. obljetnice sjedinjenja 1993. tada predsjednik Matice hrvatske i liberal Vlado Gotovac rekao – bez nje nema ni potpune hrvatske istine ni i povijesti. Najstariji hrvatski spomenici, starohrvatska groblje i kosti čuvaju se na tlu Istre još od 6. i 7. stoljeća (Žminj, Buzet…), hrvatski živalj je najbrojniji kroz sva mijena koja su Istrom prolazila i baš ta činjenica bila je presudna i one '47. kada velike sile nisu mogle pred time zatvoriti oči.

Jezik Istre je hrvatski, uz talijanski i istroromanski i venetski koji još žive na poluotoku, ali u daleko manjoj uporabi, pa je čak i onaj malagman čakavsko-talijansko-romanskog prevladavajuće čakavski, a svakako možda i hrvatski najizvornije sačuvan na Marulićevoj ostavštini. Dakle, gdje su Stazić, kao i prije njega njegovi uzori Ćosić i Milošević još na početku „jogurt revolucije“ u Novom Sadu s kraja '80-ih (kada su nudili Hrvatskoj dvije autonomije – Istru i SAO Krajinu s balvanima, a Italiji čak povrat Istre), vidjeli tu klicu neovisnosti, pa čak i pod cijenu nekadašnjeg jugoslavenskog nadzora i nad slovenskim dijelom Istre. Samo u jednoj mogućnosti, koju su već pokušali isprobati Bossi i Sjeverna liga u Julijskoj krajini u tzv. Padaniji. Treba se opet podsjetiti na dr. Savu Zlatića i njegovo pregovaračko iskustvo iz Pariza kada je SSSR (Molotov) upravo zatražio (više kao blef nego ozbiljno) Julijsku krajinu Jugoslaviji, jer su partizani prvi ušli u Trst, a taj dio i tako ima povijesno svoju specifičnost, poseban jezik i zapravo je produžetak Poluotoka. 

Autonomaška "velika Istra"

Tu obnovu „velike Istre“ i danas mnogi „tvrdi IDS-ovci“ kao kartu drže na svojim zidovima kao san kojega bi trebalo ostvariti. No, za Hrvate to je opet ono utapljanje u „nadmoćnu kulturu i jezik“, većinu u kojoj mogu opet biti samo Slavi iliti Šćavi, bez obzira na europsko jedinstvo bez granica - dok prvi migranti s Istoka ne nagrnu na staru kurvu Europu koja nikada nije bila sposobna brinuti o sebi, napuštajući svoje kršćanske korijene i identitet a zamagljujući se svim i svačime - po onome mi smo veći katolici od pape i još veći humanisti od Majke Tereze (i komunisti do Tite).

Stazićev referendum za Istru i svojevrsno izdvajanje – bogati su i mogu sami – potezanje je vraga za rep i priziva ono Zlatićevo upozorenje da nitko u 21. stoljeću ne će ići tenkovima da to ostvari, ali će pumpati kapital (talijanske penzije, radna snaga, prodaja zemljišta i nekretnina…) i podržavati politički žar preko Padanije ili neke druge euroregije – ta mantra se stalno ponavlja i njome se prijeti političkom Zagrebu i nudi Rimu – kako bi onda na stol stavili referendum za novo sjedinjenje, ali sada s nekim drugim – konfederativno ili federativno.

Još je jedan apsurd ovdje važan i to pomalo smiješan. Za Hrvatsku na tom i takvom mogućem putu istarskog odcjepljenja osigurač igla u toj bombi je Slovenija i njena politika borbe za svaku metar i tako malog državnog teritorija. Istra kakvu neki sanjaju i priželjkuju (tre quori) bez slovenskog dijela nije ni moguća ni izvediva niti bi bila cjelovita. To u Deželi ne prolazi. A kako bi sadašnjih 200.000 žitelja u ovom hrvatskom dijelu živjelo na golom turizmu vidjelo se u ratnim '90-ima kada je zavladalo zatišje, prazni hoteli i plaže a ljudi bez posla i prihoda. Zar je u današnjoj globalnoj i teroriziranoj stvarnosti potrebno i da jedna jača petarda pukne na Poluotoku pa da od sada bahate Istre – koja može sama – ponovo postane sirotica. Čak ni to se ne mora dogoditi, dovoljno je da najveći turistički (privatni) koncerni svoja sjedišta premjeste u neke druge sredine (kao banke u Kataloniji), ili kao što je TDR dobio engleskog vlasnika, što bi to Istru držalo predvodnicom Hrvatske koja joj je jedini garant očuvanja svega ovoga s čime danas raspolaže i što su generacije svojim trudom, dalekovidnošću, borbom i ne šuteći postigli sjedinjujući se s ostalom hrvatskom braćom. 

Problem je samo što su ti odgovorni i vidoviti oci platili cijenu svoje nepokolebljivosti, zbog koje su i tako dugo opstali na ovim prostorima, a istarsko svećenstvo očito i nakon svega ima posla da i dalje bude taj lučonoša i pastir koji će bdjeti nad svojim stadom da ne zaluta u bespućima povijesti koja traje. Od 15 uvaženih znanstvenika, od akademika Strčića, do dr. Tvrtka Jakovine, kao uvodničara, nitko ni riječju nije spomenuo dr. Zlatića a svi su govorili o značaju, ulozi i sudionicima Pariške konferencije!!!? Slučajno ili namjerno? Odgovor se može naslutiti ili potražiti u Parku velikana u Pazinu, uz Spomen dom u kojemu su mnoga spomen-obilježja, a čak i neke apsurdne, ali apomen-obilježja, ulice, trga dr. Savi Vjerku Zlatiću ni traga. Sve ovo su čuli opetovano i predsjednik boraca Istre Tomo Ravnić, kao i predsjednik antifašista Pazina – ma što to značilo - IDS-ov čelnik za poljoprivredu Milan Antolović. Hoće li poduzeti nešto da isprave ovu nepravdu? Sumnjam.

Bilješka: 

1. Hrvatski: Pulj 

Mate Ćurić - hrvatski-fokus.hr