Ako bi Vlada smijenila povjerenika, ima pravo Agrokoru naplatiti dug od milijardu dolara!

Pin It

Toliko o gromoglasno najavljenom planu Plenkovića da kupi INA-u od Mađara. Ali, od njega smo već navikli da svaki neuspjeh svoje vlade predstavlja kao grandiozni uspjeh. Pa sad očekujem priču kako je INA-u kupujemo od Rosnefta novcem od otetih ruskih para uloženih i Agrokor dok Putin čupa kosu koju nema od muke u Moskvi. Da Pernar vodi državu, ne bi moglo biti puno gore nego što jest.

Dragovoljac hibridnog rata

Bojazan koju sam izrazio još kad se radilo na rušenju Karamarka zbog njegovih veza s Rusima – što je tada javnosti pravdano nepostojećim sukobom interesa – je bila da će sve to skupa završiti za Hrvate kao i četrdeset i prve, slanjem trupa na Staljingrad za ljubav naših “saveznika”.

A sad već nismo daleko od toga. Vrhovni premijer Plenković kaže da su nas Rusi hibridno, propagandno i na druge načine napali pa se moramo braniti, i zatražio je pomoć naših eurosaveznika. To je, za sad, kulminacija sukoba koji je dobio zamah još simboličnog 10. travnja ove godine, kad je donesen neustavni i nesuvisli zakon kojim je našim “prijateljima i saveznicima” lešinarima omogućen ekstraprofit na račun ponajviše domaćih dobavljača i porezenih obveznika. Rusi će se ionako naplatiti na sudu u Londonu.

A kad su isplivali konkretniji podaci o tome da je povjerenik hrvatske vlade u Agrokoru zapravo povjerenik lešinarskog fonda koji ga jedini ima pravo smijeniti – u protivnom, ako bi Vlada smijenila povjerenika, ima pravo Agrokoru trenutno poslati na naplatu dug od milijardu dolara! – vrhovni premijer DNRH (Demokratske narodne republike Hrvatske) je one koji su se drznuli lihvarski ugovor javno propitivati proglasio narodnim neprijateljima, akterima hibridnog rata kojeg Rusi vode protiv DNRH.

Kada je rekao kako se moramo suprotstaviti toj zloj ruskoj propagandi po kojoj on i njegova vlada pogoduju lešinarskim fondovima i kako u Hrvatskoj postoje brojni akteri hibridnog rata, odmah mi je bilo jasno da sam, htio ili ne, postao hibridni neprijatelj, Putinov sluga i Todorićev plaćenik. Kako je pred godinu dana Europarlament donio rezoluciju da hibridni rat protiv eurodemokracije zajednički vode Rusija i ISIL, očekujem da ću uskoro postati i ISIL-ov terorist.

Ta ratnohuškačka paranoja možda još nije desegla razinu Sjeverne Koreje, pa ni do razinu antiruske paranoje koja postoji u današnjoj Americi, gdje “liberali” (novogovorni eufemizam za fašiste) pokušavaju srušiti demokratski izabrano vodstvo vlastite zemlje jer je navodno izdajničko i šuruje s neprijateljima, Rusima, ali je na najboljem putu. Svaki totalitarizam treba vanjskog neprijatelja kako bi na paranoji gradio svoj utjecaj i ukidao slobode, samo što nitko nikad nije objasnio zašto su Rusi neprijatelj zapada, a Saudijska Arabija, za koju je nedavno otkriveno da stoji iza napada 9/11, objavom dokumenata do tada zapečačenih oznakom državne tajne i dostupnih samo Kongresu i Senatu, saveznik i prijatelj. Hoću reći, neprijatelj je ponekad stvaran, a ponekad čista fikcija.

Ovdje je čista fikcija: Rusi, jasno, imaju svoje političke interese ovdje, kao i SAD, ali to niti jedne ne čini automatski ni našim saveznicima ni neprijateljima. Hibridni rat kojeg spominje Plenković? To je imbecilna retorika, hibridni i propagandni rat se vodi protiv država koje nešto znače i nešto predstavljaju, ne protiv vazalnih gubernija i satrapija. Trenutno se takav rat vodi od strane Zapada upravo protiv Rusije, a uz nju i Mađarske i Poljske. Uključuje sankcije, propagandno djelovanje, ekonomski pritisak, dosta toga. Ali ne, takav se rat sasvim sigurno ne vodi protiv Hrvatske. Ovdje je ionako obično dovoljan jedan telefonski poziv iz Buzina da premijer kaže “razumem, staraćuse” i postroji svoju vladu.

Udvostručenje negativne dobiti

I prošlog tjedna se sve manje-više vrtilo oko Lex Agrokora. S jedne strane, Ramljak prodaje bureke o velikim uspjesima socijalističke privrede, prepisane valjda iz Vjesnika iz 1986. te demagogiju u stilu Branka Mikulića. Obećava udvostručenje dobiti Agrokora do 2020. ili 2021. Istovremeno, tvrdi da Agrokor već odavno posluje s ogromnim gubitkom, a gubitak – odnosno, kako političari to vole reći “negativna dobit”, je nesporan i za ovu godinu. I ne samo to, nego dok je prijašnjih godina Agrokor ako ništa ostvarivao operativnu dobit koju bi onda pojele kamate, ove godine Konzum bilježi, vjerojatno prvi put, i čisti operativni gubitak. Tako da priče o udvostručenju dobiti djeluju kao priče iz socijalizma o izvršenju plana. Planirala bi se dobit izvan svake ekonomske realnosti, a kasnije bi se objašnjavalo kako se planovi ipak ostvaruju. Jer gubici nisu veći od planiranih.

A sad još i zapošljavaju nove ljude u Konzumu, valjda da stečaj protekne glamuroznije. U redu, neću pitati kojeg smisla ima na velika zvona oglašavati to da Konzum zapošljava nove djelatnike a istovremeno zatvarati preko sto dućana. A trebalo bi k tome zatvoriti još oko 200 neprofitabilnih ako se želi spasiti kompaniju i svesti broj dućana na tristotinjak. Vjerojatno je smisao prije svega propagandni, kako bi se dokazalo da Agrokor još nije propao i da se restrukturiranje stvarno i provodi: obećavaju se “brojne pogodnosti” poput Božićnice, koja je inače u Agrokoru 700 kuna. Stvarno, tko ne bi poželio zaposliti se u propaloj korporaciji koju vodi država – ili, točnije, lihvarski fond – i koja će vjerojatno u likvidaciju odmah po isteku zakona donesenog samo za nju?

Žižekova osovina zla

Hrvatska je dio antisemitske osovine zla, nešto poput Sila osovine iz Drugog svjetskog rata. I to zajedno s Mađarskom, Poljskom, od nedavna i Austrijom. To su zemlje koje se protive europskih vrijednostima, i u osnovi su antisemitske jer ne žele biti preplavljene imigrantima i ne vole Sorosa.

To je sažetak najnovijeg intelektualnog masturbiranja Slavoja Žižeka, filozofa koji je nekoć, ako ne već naročito pametan, znao ponekad bar biti zabavan. Odakle sve to Žižeku? Jer, ovo da je Hrvatska pod Plenkovićem nekakav dio neke antieuropske osovine povezane s Putinom i Orbanom i kod ljudi poput Stazića ili Pernara može izazvati samo podrugljivi osmjeh. Srećom po Žižeka da je to napisao za londonski Independent, a tamo su upućeni u stvarno stanje stvari u zemljama poput Mađarske i Hrvatske koliko i ja u odnose u vladi Gambije.

Najbolji vic je što kao krunski dokaz antisemitizma tih zemalja Žižek navodi njihovu nespremnost da prihvate imigrante iz islamskog svijeta. A upravo ti imigranti redom mrze Židove i uglavnom ne bi imali ništa protiv da ih se sve potrpa u peć u Aushwitzu.

“Ako netko u toj seobi vidi neku tajnu urotu, onda je za pretpostaviti kako misle da Židovi stoje iza svega”, piše Žižek. Pa, nije neka tajna da iza seobe Afrike u Europu stoji Soros i od njega financirani NGO-i, i da je Soros Židov. Ta urota nije naročito tajna, dobro je dokumentirano kako se financira imigrante i potiče ih da odu u Njemačku i Švedsku preko Sorosevih NGO-a.

No VKV filozof tu upada, očito namjerno, u očitu logičku pogrešku: “Recimo u tekstu … smo mogli pročitati: ‘George Soros je jedan od najopasnijih ljudi našeg vremena’, odgovoran za ‘invaziju negroidnih i semitskih hordi, a samim time i za sumrak u EU… on je smrtonosni neprijatelj zapadne civilizacije, nacionalne države i bijelog, europskog čoveka’. Njegov cilj je izgradnja ‘dugine koalicije koja se sastoji od društveno marginaliziranih skupina kao što su pederi, feministi, muslimani i kulturni marksisti koji mrze raditi’, koji bi zatim izvršili ‘dekonstrukciju nacionalne države i pretvorili EU u multikulturalnu distopiju Ujedinjenih Država Europe,” citira Žižek medije u Sloveniji.

“Događa se odvratna fantazija koja spaja antisemitizam i islamofobiju te nas suočava s paradoksom cionističkog antisemitizma”, kaže. “Sjetite se Andersa Breivika, norveškog masovnog ubojice antiimigrantskog stava: on je bio antisemit, ali i pro-izraelski nastrojen, budući da je država Izrael prva linija obrane protiv muslimanske ekspanzije – on čak želi da ponovo izgradi Hram Jeruzalema. Njegov stav je da su Židovi O.K, ali samo dok ih nema previše.”

“Ubrzo nakon što je u govoru napao Soroša, Orban je posjetio Netanyahua, a ubrzo su pronašli zajednički jezik: napad na Soroša je u redu ako podržite Izrael. Netanyahuov pakt s cionističkim antisemitima jedan je od najnižih i najtužnijih trenutaka njegove karijere,” piše Žižek u kolumni za Independent.

Previše bi bilo nabrajati sve nebuloze u tom tekstu, ali Žižek zaključuje: “Populisti popunjavaju prazninu koju je otvorila europska neoliberalna tehnokracija, tako da samo nova ljevičarska vizija može spasiti Europu od vanjskih, ali posebno od unutrašnjih neprijatelja”.

Spomenuta logička pogreška je očita: Poistovjetiti Sorosa na bilo koji način sa Židovima je generalizacija ravna onoj da su svi muslimani teroristi, protiv koje se Žižek u tekstu bori. Dakle, on sam sebi skače u usta, nema tu nikakvog paradoksa ni cionističkog antisemitizma, jer biti protiv Sorosa ne znači biti antisemit. Prihvatiti logiku Žižeka bi značilo da se niti jednog Židova ne smije kritizirati temeljem njegovih postupaka, jer ako to radite onda ste antisemit. Slijedom njegove vlastite logike, Žižek bi bio rasist.

To je tipičan ljevičarski spin: Sorosa u Izraelu ne vole jer su valjda i tamo antisemiti! A ne slučajno zato jer je Soros izdao Židove i državu Izrael, financirajući NGO-e koji žele zatrpati i Izrael imigrantima koji taj isti Izrael žele gurnuti u more! Po Žižeku, dakle, autentični predstavnik židovstva nije država Izrael, nego Soros!

Nagurati u isti koš Orbana, kršćanstvo, tradicionalizam, Breivika. Sorosa i antisemitizam je suludo, a svu tu vlastitu papazjaniju koristiti kao dokaz antisemitizma u Hrvata je još luđe. Zašto građani Europe ne bi smjeli težiti pravednoj i slobodnoj Europi? Kakvoj bi trebali težiti, koja je to nova vizija koju Žižek spominje, a ne definira? Islamistička? Soroseva? Komunistička? I u čemu je problem da netko ne želi previše Židova, muslimana, Japanaca, bilo čega i koga u svojoj zemlji? I Žižeku su Hrvati u redu, zar ne, samo ih ne želi previše u Hrvatskoj, kao ni previše bijelaca u Europi. Žižek bi, kao filozof, trebao znati da je osjećaj za mjeru bilo ključna stvar kod antičkih Grka. I da od previše bilo čega boli glava.

INA-MOL, 258. epizoda

Hrvatska je izgubila još jednu epizodu trakavice INA-MOL. Švicarskog Savezni vrhovni suda je odbio zahtjev RH za poništajem arbitražne odluke UNCITRAL-a, kojom su svi zahtjevi Hrvatske po svim točkama jednoglasno odbijeni od strane arbitara.

“U svojem obrazloženju odluke, švicarski Savezni vrhovni sud nije se upuštao u ocjenu biti zahtjeva Republike Hrvatske.

Sud se, umjesto toga, pozvao na dijelove ugovora između Republike Hrvatske i MOL-a o upravljanju INA-om – za koje je Republika Hrvatska zahtijevala poništaj smatrajući da su rezultat koruptivnih aktivnosti – kojima je mogućnost naknadnog pobijanja eventualnih arbitražnih odluka bila isključena”, cendra Vlada u svom priopćenju, a onda na kraju ipak nekako uspijeva procijediti kroz zube da priznaje, valjda, rezultate arbitraže i da će se to provesti.

O kakvim se, zapravo, pravima radi? Nikakvim, ako ćemo iskreno, običaj je u svijetu da, ako država i ima udio u nekoj kompaniji, ona njome nikad i nipošto ne upravlja, već to prepušta privatnom partneru. Njemačka se sigurno ne miješa u upravljanje VW-om, da je to radila sad bi ona bila odgovorna za dieselgate, recimo! Postoje i drugi razlozi zašto je tome tako.

No iz nekog nedokučivog razloga RH je pod Milanovićem odlučila da će inzistirati na tome da ona ima pravo voditi INA-u, ne Mađari. Koji imaju više dionica od nas. I koji sigurno nisu uložili milijarde i milijarde u kupovinu kompanije da bi njome onda upravljali kronično korumpirani hrvatski političari, kojima ionako nije do dobiti nego više do drugih stvari, “strateški važnih” za državu, poput iznosa njihovog mita.

A kad je prije devet mjeseci vrhovni premijer Plenković odlučio da se ide u spor, rekao je kako se radi o “vrlo dobro potkrijepljenim argumentima za poništaj arbitraže, prije svega procesno-pravnim razlozima i nadamo se da će, u postupku koji slijedi i trajat će nekoliko mjeseci, tih nekoliko navedenih razloga, švicarski Savezni sud, na odgovarajući način sagledati”.

Kad su ga pitali koji su to procesni razlozi, odgovorio je neodređeno, i dodao kako se radi o “detaljima koji u ovome trenutku nisu bitni za javnost”. Očito, ti detalji nisu bili bitni ni za švicarksi sud. Bilo bi čudno da je drukčije: Uostalom, nitko normalan nije vjerovao u uspjeh tog spora.

A Mađari su u međuvremenu digli ruke od Hrvatske, i odlučili prodati svoj udio, jer im se sve skupa baš i nije previše isplatilo. Razumna odluka.

Hibridni neprijatelj uzvraća udarac

Problem je nastao kad je ruska naftna kompanija Rosneft najavila da je ona zainteresirana za otkup dionica INA-e. S onih nekoliko postotaka koje već imaju, imali bi preko 50% dionica ako otkupe cijeli udio Mađara.

Odakle najednom interes Rusa za kupovinu INA-e nakon što smo ih brutalno izvarali preko Lex Agrokora i još im se nasmijali u brk? Ne samo da smo im poništili potraživanja od preko milijardu eura, praktički bez da smo trepnuli, nego smo njihov novac proslijedili američkom lešinarskom fondu! Koja je logika ulagati u zemlju koja vas otvoreno proziva kao hibridnog neprijatelja, i koja donosi zakone s one strane pameti kako bi vas spriječila da uđete u svoje vlasništvo, u kojoj ste nepoželjni i gdje je pravna sigurnost nula?

Režimski mediji su shizofreno ovih dana u istim vijestima prvo javljali kako je premudri Ramljak otpilio Ruse, otresao ih kao seljak bale – tako treba s fašistima i četnicima iz Moskve, a onda slavodobitno kako ćemo s njima proći bolje nego s Mađarima jer će sigurno zadržati obje rafinerije (usput, ona u Sisku zapravo odavno već ne radi, iz očitog razloga što ju je nemoguće učiniti profitabilnom uz bilo kakva ulaganja).

Očito, cijeli plan po kojem Ruse treba držati podalje od Hrvatske i po kojem ne smiju ući u Agrokor s tim pada u vodu. Da ne govorim o tome da bi osveta Rusa za pljačku preko Lex Agrokora i za Plenkovićevo decidirano svrstavanje uz neprijatelje Rusije mogla doći i puno prije nego se itko to bojao.

Probajte zamisliti što sve može značiti rusko vlasništvo nad INA-om u kontekstu priče oko Agrokora, i koje mogućnosti pritiska na hrvatsku vladu to Rusima otvara. A to nisu Mađari koji će šutke prijeći preko toga da ih hrvatska vlada ošteti za teške milijarde jednim kretenskim potezom Vesne Pusić, zbog kojeg je INA ostala bez polja u Siriji.

Toliko o gromoglasno najavljenom planu Plenkovića da kupi INA-u od Mađara. Ali, od njega smo već navikli da svaki neuspjeh svoje vlade predstavlja kao grandiozni uspjeh. Pa sad očekujem priču kako je INA-u kupujemo od Rosnefta novcem od otetih ruskih para uloženih i Agrokor dok Putin čupa kosu koju nema od muke u Moskvi. Da Pernar vodi državu, ne bi moglo biti puno gore nego što jest.

Nije pedofil nego gay

Liberalni mediji, uključujući naše, me uvijek oduševe nevjerojatnim kapacitetom za spinove. Jedan od zabavnijih je prošlotjedni, kad je razotkriveno da je Kevin Spacey, inače odličan glumac, možda malkice pedofil. I da je seksualno zlostavljao dječake. Doduše, već je otprije poznato da u Hollywoodu nema nikog tko nije gay, seksualni predator, ili pedofil. Osim možda Lassie, Flippera i R2D2 iz Ratova zvijezda. Doduše, ni to nije sigurno, priča se da je R2D2 na snimanju silovao Commodore Amigu nakon kokainske seanse s Amy Fisher.

Da je Spacey svećenik, bio bi to za medije još jedan dokaz kako RKC treba raspustiti i zabraniti, jer u njoj ima pedofila (a slijedom liberalne logike, zabrani li se crkva pedofila više neće biti). No Spacey je holivudski glumac, dakle dolazi iz samog epicentra liberalne vjere. Iz gradića nastanjenog pretežno neukim, neškolovanim, poluobrazovanim, drogi i alkoholu sklonim besposličarima i dokoličarima koji zarađuju teške milijune dolara temeljem uglavnom toga što su uspjeli svoj lik i ime prodati kao brend tulavim obožavateljima.

No ovako je to za naše medije bio radostan događaj, čin iskupljenja: Spacey je hrabro istupio, izašao iz ormara kao gay, kažu mediji! Silovanje maloljetnika? Ispričao se, bio je pijan. A onda su odmah našli i pravog krivca, njegovog oca koji je bio, navodno, alkoholičar i zlostavljač i obožavatelj Adolfa Hitlera.

Tako da, ako je nekog silovanja i bilo, kriv je Adolf Hitler i nacisti, desničari, Trump, i svi ostali. Spacey je ovdje tragični heroj, bar bi se tako dalo zaključiti iz pisanja hrvatskih “liberalnih” tiskovina. Da stvar bude još manje podnošljiva, svi imaju istu priču, pa ispada da prepisuju s Huffposta i Salona.

Blagdansko radno vrijeme

Vratimo se na trenutak do trgovačkih lanaca. Za Sisvete, katolički i državni blagdan, Konzumovi dućani u Zagrebu, osim nekih najmanjih, rade. Neki čak i do 21 sat navečer. Sad više nema mrskog izrabljivača radničke klase Todorića da se njemu postavi pitanje zašto je tome tako. Pa bi pitanje trebalo postaviti nekom drugom, onom tko danas upravlja kompanijom. Vladi, bar formalno. Ali to pitanje neće postaviti nitko: Da je Todorić još na čelu tvrtke, postavio bi ga svatko.

Istina, možete reći da je legalno i legitimno da trgovački lanci rade nedjeljom i blagdanima. No Intersparove trgovine u Zagrebu su na Sisvete većinom ostale zatvorene, iako u drugim gradovima uglavnom rade. Za očekivati bi bilo da državna uprava u Agrokoru poštuje državni praznik više nego privatni vlasnik lanca dućana iz Austrije. Ali to očito nije slučaj.

Nekako je postalo uobičajeno u Hrvatskoj da se ni ne postavlja pitanje radnog vremena trgovina i koječega drugog na državne praznike, jer smo postali prekomotni. Od socijalizma, kad subotom iza podneva više nisu radile ni trafike, kad je nabava svježeg kruha nedjeljom bila nemoguća misija i kad su pušači o vikendu morali razmišljati unaprijed, do danas kad smo navikli da sve radi 0-24 sedam dana u tjednu prošli smo dug put, samo možda ne u pravom smjeru.

Takav trend doduše postoji i na zapadu, no u Austriji, Francuskoj i u puno drugih zemalja ćete vikendom jako teško naći dućan koji radi. Čak i sred ljeta, čak i u turističkim središtima. A i radnim danom, nije baš da dućani većinom rade do 10-11 navečer kao kod nas. Naša komocija, navika da šoping obavljamo bilo kad bi nam se svima mogla obiti o glavu, jer se trend rada nedjeljom i prazinkom s trgovina i tehničkih službi u kojima su dežurstva nužna sve više širi i na sve ostale profesije.

Kriviti zapravo ne možete trgovačke lance: Da Hrvati većim dijelom poštuju praznike, i nedjelje, drugih ljudi, onih koji rade u trgovinama i na sličnim mjestima, da ne idu nedjeljom i praznikom u kupovinu, trgovačkim lancima se ne bi isplatilo raditi. Ovako, ne poštujući tuđe blagdane i nedjelje, samo je pitanje vremena kad ćemo se dovesti u situaciju da moramo svi raditi vikendima.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr