U čemu je Hrvatska još uopće suverena: u kihanju, seksualnim aktivnostima, pučkim kuhinjama?!

Pin It

U čemu je još Hrvatska suverena? U proizvodnji i potrošnji toaletnog papira? U useknjivanju? U kihanju? U skupljanju žira za pošumljavanje? U seksualnim aktivnostima? U korištenju pučkih kuhinja? Tko zna je li i u tome. Nemamo financijsku suverenost, najvećim gospodarskim sustavima upravljaju stranci, opseg svih bitnih proizvodnji određuje Bruxelles, a sada čitamo naslov “12 zahtjeva MMF-a Hrvatskoj.

Traže: porez na nekretnine, skuplje dopunsko, manji javni dug...” A traže i smanjivanje “ionako visoke mase plaća” i broja zaposlenih u javnom sektoru, zatim ukidanje izuzeća u dopunskom zdravstvenom osiguranju za “invalide, učenike, studente, nezaposlene, socijalne slučajeve...” itd. Svjetske institucije o kojima ovisimo kao da su na naredbe, ucjene, zahtjeve... navikli hrvatski političari poslije Tuđmana, od Račana i Mesića do Sanadera, J. Kosor, Milanovića i sadašnje vlasti. Surađivali smo s Haagom više nego što se to od nas tražilo, slali smo im kamione dokumenata među kojima i one koji su desetljećima trebali biti u tajnosti, puzali smo pred EU i inozemnim profiterima budzašto prodajući nacionalna bogatstva, ukratko, Hrvatska je postala najveća europska radodajka, što zacijelo znaju i u čemu imaju iskustva i u MMF-u pa je skidaju dogola.

Nedjelja 29. listopada

Nevjerojatan odnos naše vlasti prema Kataloniji Čitam kako hrvatska Vlada, odnosno Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, u priopćenju komentira stanje u Španjolskoj. Čitam i ne mogu doći k sebi od tog neprijateljstva prema Kataloniji koja je na početku kalvarije slične onoj kakvu je Hrvatska prošla devedesetih godina prošloga stoljeća. Pogotovo je šokantna rečenica: “Hrvatska smatra da proglašenje katalonske neovisnosti nije u skladu sa španjolskim Ustavom.” Pa i najgori fašistički i komunistički režimi imali su ustav! Svojedobno je zastupnik Branimir Bunjac u Saboru rekao Plenkoviću kako je “čvrsto uvjeren” da je premijer “samo jedan bruxelleski projekt i ništa drugo”. Neuobičajeno rasrđen, Plenković mu je uzvratio: “Vi meni sporite legitimitet hrvatskih birača i usuđujete se proglasiti me nečijim projektom!” Imaju li sada Vlada i njezin predsjednik “legitimitet hrvatskih birača” s ovim stavom o Kataloniji, što bi rekli kad bi se provela anketa u kojoj bi se, prema evidentnom raspoloženju građana, velika većina Hrvata izjasnila za katalonsku neovisnost kao što se na početku devedesetih na referendumu izjasnila za neovisnu Hrvatsku. Što ni najmanje nije bio “bruxelleski projekt” kao što je službena Hrvatska danas.

Ponedjeljak 30. listopada

Popularan, bio i ratnik, ali za medije ipak ne postoji Među pjevačima je najpopularniji, gotovo mu je svaka pjesma vrhunska, antologijska, proslavio se i kao ratnik u obrani domovine, ali za hrvatske medije Marko Perković Thompson uglavnom ne postoji. Spomenu ga tek kad je svjedok na nekom suđenju ili kad ga Božinovićevi policajci zbog pozdrava “za dom spremni” prijave sudu. Pa ipak, uz nebrojene obožavatelje i posjetitelje njegovih koncerata, “spašavaju” ga druge poznate osobe koje ga rado slušaju ili kojima je sa svojim domoljubnim skladbama poticaj, kao što su nogometni reprezentativci. Najnoviji primjer: boksač teške kategorije Filip Hrgović, uspješan kao amater, a sada spektakularnim pobjedama nastavlja pronositi ime Hrvatske na početku profesionalne karijere, kaže: “Ja sam domoljub i volim Hrvatsku, a volim i Thompsona, slušam ga cijeli život. Ta pjesma (Geni kameni, op. M. I.) ima snažne riječi, motivira me. Posebno mi se sviđa stih ‘...gdje god da te život nosi, uvik moraš znati ko si’...”. Svijet poslije totalitarnih režima, osim jadne Hrvatske, ne poznaje takav slučaj. Thompson je emigrant u vlastitoj zemlji, represivne vlasti, sada na čelu s Pupovčevim HDZ-om, huškaju na njega njegove suborce iz policije, između njega i njegove publike u javnosti se ziđu zidovi i postavlja bodljikava žica... MILAN IVKOŠIĆ Smanjuju proračunski deficit, javni dug, a najviše broj stanovnika

Utorak 31. listopada

Što znači čekanje ‘Božjeg vremena’ za Stepinca Čvrsto su obećavali da proglašenje Stepinca svecem neće ništa omesti, pa ni rad katoličko-pravoslavne komisije koju je nametnuo Vatikan. Komisija je rad završila u srpnju ove godine, ali još se ne zna hoće li i kad će Stepinac biti kanoniziran. Sada je državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin na Bozanićev poziv posjetio Hrvatsku i kao da djeci nosi bombone donio je obilje lauda hrvatskom narodu i Stepincu, ali je na pitanje o kanonizaciji odgovorio: “Božje vrijeme je savršeno, stoga pričekajmo Božje vrijeme.” To je samo potvrdilo uvjerenja koja se objavljuju već više godina da bi papa u Hrvatskoj toliko očekivan događaj mogao odgađati unedogled. A da ga odgađa i sto godina, s Kaptola bi nas uvjeravali kako je nesklonost Vatikana Hrvatima zapravo dobra. Zašto? Pa zato što i ta nesklonost učvršćuje našu ropsku odanost papi. Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. nikad ne bi palo na pamet da bilo što o Stepincu pitaju Srpsku pravoslavnu crkvu pa je očito sadašnji papa sam ili pod nečijim utjecajem odlučio da se čuje mišljenje te crkve koja je prije desetak godina svetima proglasila dva četnička koljača iz Drugog svjetskog rata. Jesu li ti “sveci” južnoameričkom ljevičaru Bergogliu, to jest papi Franji, bili kriterij po kojem će odlučivati i o Stepinčevoj svetosti?

Srijeda 1. studenoga

Postoji li uopće istinski život poslije mladosti? Moje rodno selo Zmijavci u Imotskoj krajini, kao i svako drugo, ima svog sveca, svoj vjerski blagdan, a to su Svi sveti koje danas slavimo. Kad kome iz moga kraja spomeneš neko selo, sugovornik ga obično poistovjećuje s njegovim svecem. Runovići – Gospa od Karmela, Kamenmost – sveti Luka, Vinjani – sveti Ante... U mome selu, naravno, i crkva nosi ime Svih svetih, a i danas kad u nju uđem ili kraj nje prođem, bude se uspomene iz djetinjstva, vraća mi se Bog mladosti, ponovno oblačim ruho ministranta koje sam u crkvi Svih svetih oblačio nekoliko godina, a najviše u vrijeme legendarnog fra Vjeke Vrčića. Što god više čovjek stari, sve se više pita postoji li uopće istinski ljudski život poslije djetinjstva i mladosti, poslije vremena u kojem su se u čovjeku sjedinjavali Bog i njegova nevinost, nije li sve poslije pretvaranje, gluma, licemjerje, oživljavanje najgorih ljudskih osobina u borbi za život, za opstanak? Usudio bih se reći, vraćajući se u vrijeme djetinjstva i mladosti vraćamo se u svoju svetost, kad smo i najviše zaslužili da nas se poslije smrti slavi na blagdan Svih svetih. MILAN IVKOŠIĆ Hoće li Ustavni sud Tuđmana i njegov stav o NDH proglasiti neustavnim?

Četvrtak 2. studenoga

Euro samo za taštu identifikaciju elita s EU Evo vica. “Čuj”, kaže prijatelj prijatelju, “ne želim se više ovako zvati, neću više biti Joko Kilavac, idem sutra matičaru, hoću promjenu.” Sretnu se opet sutradan, a prijatelj pita: “I, kako se sada zoveš?” Slijedi trijumfalan odgovor: “Odsad sam Rafael Kilavac!” Tako je i s hrvatskom vlasti, trijumfalno najavljuje promjenu novca, uvest će euro umjesto kune, ali ostat će kilavac. Unatoč tome što se Vlada neprekidno hvali povećanjem, rastom ili smanjenjem ovoga ili onoga, Hrvatska je u najnovijem godišnjem izvješću Svjetske banke na ljestvici regulative poslovanja nazadovala četiri mjesta, sa 39. pala je na 43. Najveće pogoršanje je bilo u području najpresudnijem za gospodarstvo, za stvaranje novca, kako god se zvao – u pokretanju poslova. Prije mjesec dana objavljena je i svjetska ljestvica konkurentnosti u kojoj stagniramo pa smo na 74. mjestu, a na gotovo svim ljestvicama EU na posljednjem smo ili pretposljednjem mjestu. Pa što će nam u takvom stanju euro? Za šminku, za taštu identifikaciju elita s Europom i Europskom unijom, za lažno dokazivanje da smo u društvu moćnih premda smo sve slabiji.

Petak 3. studenoga

Državni su i ulični terorizam od iste ‘građe’ Način na koji je terorist kamionetom i pištoljem napao nevine ljude u New Yorku te ih osmero ubio, a mnoge ozlijedio, kao i mnogi slični prije, nema nikakva vjerskog, političkog ili bilo kakva drugog opravdanja, nema nikakva razloga, u njemu nema ni svrhe ni stila, nego je čisti zločinački primitivizam. Ali to ne govori samo o prirodi zločinstva nego i svijeta u kojem se događa, svijeta u kojem su se moralni, politički i društveni kriteriji strmoglavili baš kao i u terorizmu. Nije li u američko-britanskoj okupaciji Iraka, kako su ustanovili američki liječnici, smrtno stradalo milijun nevinih ljudi, a ta okupacija bila je jednako bez ikakva opravdanja, legitimiteta i legalnosti, bez svrhe i razloga? I nije li madridsko preuzimanje vlasti u Kataloniji teror bez opravdanja, ugnjetavanje jednog naroda i gušenje njegove volje? I nije li terorizam izvlačenje milijardi eura profita iz zemalja koje Zapad drži u neokolonijalnom ropstvu? Apsurdi terora država nad nevinima prenose se na apsurde terorizma u kojem ginu njihovi nevini građani. Državni i ulični terorizam od iste su moralne “građe”, što na svoj način, ne izričito, prepoznaje u svojim osudama jednog i drugog još jedino Katolička crkva.

Milan Ivkošić/VL