Todorić umjesto Todorića

Pin It

Novi gospodar Hrvatske: Schwarz je dobio milijardu eura iz javnih fondova za širenje na Hrvatsku

Hrvatska nakon pada Todorića više neće biti u rukama 200 bogatih hrvatskih obitelji, nego 20 najbogatijih obitelji svijeta. Dok Konzum tone i gomila gubitke – prošlog kvartala je Ramljak prijavio oko 200 milijuna kuna gubitka Konzuma u prvih osam mjeseci ove godine, prije poreza i kamata koji će taj iznos podići na puno više, i masovno zatvara dućane, poslovno carstvo Dietera Schwarza se rapidno širi na Hrvatsku.

Lidl ima gotovo sto dućana, Kaufland oko 40, a svi su sagrađeni u zadnjih desetak godina. Istovremeno, Konzum će ove godine zatvoriti stotinjak dućana, a vjerojatno će morati u konačnici zatvoriti bar pola njih, koliko ih posluje s gubitkom, i time pasti daleko iza Schwarz grupe koja je po ukupnim prihodima već davno prestigla Konzum. Gornji dio tržišta polako preuzima Spar, dok donjim dijelom caruju Lidl, kao lanac diskontnih dućana s nebrandiranom i pretežno nekvalitetnom robom (ali tek nešto malo jeftinijom od one prvorazredne!) i Kaufland.

No tko je Dieter Schwarz, po mnogima najgori poslodavac u Europi? To zapravo nitko ne zna. Zna se da je rođen 1939., da ima dvoje djece, i da je na čelu Lidla i Kauflanda od 1977. godine kad je posao – tada je lanac, osnovan 1930., imao tridesetak manjih dućana – naslijedio od oca. Toliko je tajnovit da postoji samo nekolicina njegovih fotografija. 2009., njegovo je bogastvo procijenjeno na deset milijardi eura; dvije godine kasnije, na 12., a 2014. na oko dvadeset milijardi eura, što ga čini pet puta bogatijim od Donalda Trumpa, a Todorić spram njegovog bogatstva djeluje kao prosjak. Na popisu najbogatijih ljudi svijeta je 23., a smatraju ga najbogatijim Nijemcem. Promet njegovih dućana prelazi sto milijardi dolara godišnje.

Za njim i njegovom Schwarz grupom se vuku brojni skandali. Kompanija, osnovana još 1930. od strane Dieterovog oca, imala je kad ju je on preuzeo tridesetak dućana. Danas, imaju oko 350.000 zaposlenih i preko deset tisuća dućana, od toga u Hrvatskoj oko devedeset, i stalno otvaraju nove. 2008, magazin Stern otkrio je kako Lidl špijunira zaposlene, uključujući to da prati koliko puta odlaze na WC i koliko vremena tamo provode, no gore od toga – bilježili su sve detalje o privatnom životu svojih zaposlenika, uključujući ljubavni život, seksualne veze, stanje osobnih financija, pa i to kad zaposlenicama dolazi menstrualni ciklus. Lidl se ispričao, priznao takvu praksu, i obećao da to ubuduće više neće raditi.

Afera je pokvarila inače očajan image Lidla i Schwarza kao poslodavca, no još gore je bilo otkriće iz iste godine da je Lidlov dućan u Švedskoj namjerno trovao beskućnike trujući hranu u kontejnerima u koje su bacali ono što se ne bi prodalo. I za to je Lidl uputio ispriku. 2005., Greenpeace je otkrio da povrće i voće u Lidlu sadrži ekstremno visoke količine pesticida.

Ove godine kontroverzu je prouzročilo skidanje slika križeva s fotografije pravoslavne crkve u Santorniju na pakiranjima grčkih jogurta, ali najviše kontroverzi je podigla “crna knjiga” iz 2004, s podnaslovom “Strah na radnome mjestu”. Izdao ju je sindikat – Lidl inače ne dozvoljava sindikalno organiziranje u svojim dućanima, zbog čega su u Italiji osuđeni, jer je tamo takva praksa nezakonita – a u njoj su opisani radni uvjeti nedostojni čovjeka, neuvažavanje prava, samovolja nadređenih, no ponajviše praksa zapošljavanja na nepuno radno vrijeme ili na vrlo mali broj sati.

Strategija se zasniva na bezočnom izrabljivanju – Lidl je jeftin, prodaje robu u pola cijene, ali drugu polovicu zaradi na štednji na račun dobavljača i radne snage u dućanima. Ona je svedena na apsolutni minimum i koristi je se do apsolutnog maksimuma (dok je Todorićeva strategija bila nešto drukčija, puno praznog hoda i previše radne snage za dani opseg posla, uz male plaće). Lidl često nudi ugovore na samo 10 ili 20 sati tjedno, što je nedovoljno za preživljavanje – ali postoji mogućnost da radnice rade i puno radno vrijeme pod tim ugovorima, pod uvjetom da nikad ne pitaju za bilo kakva svoja prava, budu na raspolaganju 0-24 sedam dana u tjednu ako je potrebno, i pod uvjetom da to Lidlu, naravno, taj čas odgovara. Stvar je jednostavna, ugovor ne jamči puno radno vrijeme, sve preko ugovora je stvar dobre volje poslodavca, tako da su radnici stalno pod ucjenom.

A iste godine kad je izdana “Crna knjiga”, 2004, počinje i financiranje Lidla novcem poreznih obveznika. I to za širenje na tržišta poput Hrvatske. Prema dokumentima IFC-a, slabo poznate ali iznimno snažne i utjecajne podružnice Svjetske banke koja ulaže javni novac u privatne korporacije, te godine su dobili prvih 100 milijuna dolara, unatoč teškim optužbama za kršenje radničkih prava. 2009, Kaufland dobiva 75 milijuna za ekspanziju na Rumunjsku i Bugarsku koje su se tada pridružile EU, a 2011 66 milijuna za Lidl u Rumunjskoj, a 2013, kad Hrvatska ulazi u EU, više od 105 milijuna za širenje na našu zemlju. Ukupno, Svjetska banka je dala oko 400 milijuna dolara, a Europska banka za obnovu i razvoj još preko 500 milijuna vlastitog novca, i uz to dodatnih 200 koje su išle preko nje od komercijalnih banaka, prema podacima Guardiana: kako je koja država postala članicom EU, tako je Lidl dobio kredit bez kamata da proširi posao na tu zemlju i uništi lokalne proizvođače i trgovce.

Dok u Hrvatskoj postoji uvjerenje da su Hrvatske vlade pomagale Todoriću, taj Todorić od 2000. ne može u Hrvatskoj dobiti kredit – a kod EBRD, Europske banke za obnovu i razvoj, je kredite dobivao po lihvarskih 9% kamata. Dok mi istražujemo tko je dozvolio Todoriću da postane tako velik, zaboravljamo da mu nismo pomogli da postane dovoljno velik: Agrokro je bio jedina hrvatska tvrtka u bilo kom segmentu privrede koja je mogla donekle konkurirati na tržištima izvan Hrvatske, makar samo i istočnima.

Istovremeno, Lidl je od te iste banke kredite dobivao – po 1%! Dakle, kako je prije dvije godine u svom tekstu napisao londnoski The Guardian – “Lanac supermarketa u vlasništvu najbogatije njemačke obitelji dobivao je od svjetske banke novac kako bi se proširio na istočnu Europu”.

I to ne malo novca – prema Guardianu, radi se o gotovo milijardu dolara, preko 900 milijuna iz fondova za javni razvoj! Kompanije u vlasništvu Dietera Schwarza su taj novac dobile od malo poznate podružnice Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj. Dok mi istražujemo tko je iz Hrvatske banke za obnovu i razvoj posuđivao Todoriću novac po 4-5% kamata, nikog nije briga zašto je njemački tajknu mogao dobiti kredite po 1% iz novca poreznih obveznika, za širenje posla na Hrvatsku, a hrvatski tajknu nije mogao dobiti ispod 9% za to da se obrani od napada stranih lanaca u samoj Hrvatskoj! Ono što je u konačnici dotuklo Agrokor je, jednostavno, jeftinija konkurencija: Ali ta konkurencija je od države imala sve moguće pogodnosti, dok su domaće firme očito bile reketarene!

Cinizam je da javne institucije, financirane novcem poreznih obveznika, imaju eksplicitan mandat da potiču razvoj lokalnih poslova u zemljama u kojima troše svoj novac. Svjetska banka uz to ima još i specifičan mandat da smanji siromaštvo u svijetu. Banka je rekla da će financiranje Lidla i Kauflanda novcem poreznih obveznika, uz kamatu manju od stope inflacije, pomoći kompanijama u širenju na središnju i istočnu Europu, stvaranju psolova, otvaranju novih tržišta za lokalne proizvođače i, najbolje od svega, “osigurati kvalitetnu i cijenom pristupačnu hranu” siromašnim potrošačima u time zemljama.

To je zastrašujuć cinizam – Lidl nudi sve prije nego “kvalitetnu” hranu, u biti prodaje bofl koji jedva zadovoljava minimum sanitarnih i drugih zakonskih uvjeta da bi se uopće mogao prodavati kao hrana namijenjena ljudima, trećerazrednu robu po cijeni nešto nižoj od one po kojoj je Konzum prodavao prvorazredne brandirane proizvode. A brandirani proizvodi u Lidlu ionako nisu ništa jeftiniji nego drugdje, ponekad su i skuplji, iako su troškovi dućana osjetno manji – jer u Lidlu nitko ne slaže robu na police, nema posebnih prodavača za kruh, rezanje suhog mesa, prodaje svježeg mesa, i tako dalje. Tako da Lidl tu štedi jako puno na radnoj snazi, što znači da će širenjem Lidla i neminovnim odumiranjem Konzuma, koji jednostavno nije konkurentan stranim lancima – premalen je, naime – jako puno radne snage, suprotno tvrdnjama svjetske banke, ostati bez posla. A cilj je očito suprotan od deklariranog – ne pomoći domaćim proizvođačima da preko Lidla dođu na strana tržišta, jer Lidl ionako nema ni 20% domaćih proizvoda u ponudi, nego uništiti prehrambenu industriju u Hrvatskoj.

Lidl je beskrajno učinkovit, plaća za razliku od Todorića dobavljače na vrijeme, ali diktira im cijene – oni koji ne mogu isporučiti robu po cijeni koju Lidl nudi, a koja je vrlo, vrlo niska, i količini koju traži, nemaju što tražiti na policama. Kod Todorića je pak praksa bila neplaćanje po godinu dana, ali su cijene uglavnom diktirali domaći dobavljači. Ukratko, od domaćih dobavljača, preuzimanjem tržišta od strane Lidla i Kauflanda, opstat će samo oni koji mogu ponuditi jeftiniju robu od one koju Lidl nabavlja drugdje u EU, Rumunjskoj, Bugarskoj, i diljem svijeta. Takvih zapravo nema.

Najmutmije od svega: Prihodi Kauflanda rasli su iz godine u godinu, no oni su svake godine prijavljivali gubitak. Lidl je nakon prvi put ostvarene skromne dobiti u 2013. iduće godine zaradio 108 milijuna kuna – a toliko je te godine iznosila i dobit četiri puta većeg Konzuma! Po revidiranim Ramljakovim podacima, doduše, Konzum nije imao dobiti.

IFC je branila svoja ulaganja u Schwarz grupu, rekavši kako je ekspanzija na istok “stvorila nove kanale lokalnim farmerima da plasiraju svoje proizvode, a potrošači su dobili pristupačniji i raznovrsniji izbor visoko kvalitetnih prehrambenih proizvoda”. Stvarno, treba imati džon obraz da bi se hranu iz Lidla nazvalo “visoko kvalitetnom” a izbor “raznovrsnim”!

Gilles Mettetal, načelnik za agro-biznis EBRDa, kaže pak: “Za narod je to dobro, promijenilo im je život”. Ddoako je kako je Lidl “model koji prije nije postojao, koji cilja na niže socijalne kategorije, na siromašnije, nudeći im proizvode koje si inače ne bi mogli priuštiti”. “To je kredit koji sam im ja dao. Da, oni su bili komercijalno agresivna grupa, ali oni omogućavaju ljudima pristup proizvodima kojima inače ne bi imali pristupa”.

No, Luiz Vieira, kooridnator Bretton Woods projekta, NGO-a koji nadzire i kritizira rad Svjetske banke, kaže: “Ideja da je injekcija kapitala u multinacionalne korporacije nešto što vodi dobrome, što vodi održivom razvoju, se u proteklih 20 godina uvijek pokazala pogrešnom”. Viera tvrdi da banke moraju dokazati da financiranje Lidla i Kauflanda vodi ičem dobrom. “To su javne institucije, koje rade s javnim novcem”. Usto, ne treba zaboraviti: To je i hrvatski novac, novac hrvatskih poreznih obveznika, koji je u europskim fondovima u koje mi uplaćujemo, a tim novcem se financiralo uništenje Agrokora i domaće maloprodaje i poljoprivrede!

IFC i EBRD navodno nadziru svoja ulaganja, no nemaju podataka koliko je psolova stvoreno ulaganjima u Lidl i Kaufland u zemljama u kojima su se proširili, ni podataka kako je to stvarno utjecalo na lokalne proizvođače i farmere. Odnosno, kažu da je to osjetljiva informacija i stoga povjerljiva. Lidl pak kaže da su kod njih plaće “osjetno veće” nego kod drugih lanaca u zemljama poput Hrvatske i Poljske.

No profesor ekonomije na sveučilištu u Varšavi Jan Czarzasty kaže da je količina javnog, državnog novca kojeg je dobila Schwarz grupa šokanatan. “Gdje god su otvorili nove dućane, na površinu izbijaju podaci o lošim radnim uvjetima; zadovoljstvo zaposlenika je generalno jako nisko, izgleda da je to dio poslovne strategije Lidla”.

Czarzasty kaže kako je strategija Lidla stalno traženje novih lokacija i širenje, “sistematsko penetriranje u sve manja i manja mjesta, manje gradiće i sela”, čime se vrši pritisak na tradicionalne trgovce i čime se iz temelja mijenja ruralna ekonomija. “To je nova verzija “učinka Walmarta… možda su stvorili nove poslove, no koliko? I koliko je poslova na drugoj strani izgubljeno zbog njih? Mi to ne znamo”, kaže on.

A odgovor možda ima Ion Garalin, 67-godišnji prodavač povrća s “placa” u zapadnom Bukureštu koji je tamo prodavao preko 20 godina, i koji kaže da je Lidl samo pogoršao tešku situaciju. “Oni namjerno otvaraju dućane neposredno pokraj tržnica poput ove”, rekao je za Guardian. “Žive su nas pojeli”.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr