Rastakanje demokršćanstva i stvaranje “normalnih” katolika za potrebe usvajanja Istambulske konvencije

Pin It

Glasovi HDZ-ovih zastupnika u zagrebačkoj gradskoj skupštini bijahu presudni za usvajanje Programa rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. godinu, kojima je praktički program i sadržaj Istambulske konvencije uveden na mala vrata.

U Hrvatskoj je teško reći kad je nešto počelo budući ista lica, odnosno iste interesne skupine od osamostaljenja dominiraju javnim prostorom i promiču vrijednosti koje, najblaže rečeno, ne dijeli glavnina hrvatskoga puka. Ipak, u naizgled kaotičnoj hrvatskoj politici postoji dugoročno planiranje pa i ostvarivanje tih planova; u dirigiranom se kaosu najbolje snalazi – dirigent.

Sa Zapada, kojeg je Hrvatska oduvijek bila dio, iz kojeg je 1918. istrgnuta te mu se skoro stoljeće kasnije vratila, stiže bjesomučna “liberalizacija”, politička korektnost, rodna ideologija i ostale pomodne nastranosti. Zamislimo li Zapad kao ognjište Hrvata u duhovnom smislu, možemo reći da su Hrvati bili prisiljeni napustiti svoj dom, boraviti skoro stotinu godina u opanačkoj tamnici i izgnanstvu (jedna i druga Jugoslavija), te kad su se napokon vratili tamo odakle su potekli – zatekli su svoje ognjište izmijenjeno, opustošeno i unakaženo.

Ratnih ’90-ih godina bilo je prijekijih briga nego se pripremiti za dolazak globalnih protunaravnih trendova, stoga su Hrvati pravu priliku za obnovu, kako materijalnu tako i duhovnu, dobili tek 2000. godine. No, svi znamo tko je na vlast došao te godine, a također dobro znamo da je 2003. godine vlast preuzeo HDZ, i to HDZ koji s kršćanstvom, odnosno demokršćanstvom nije, između ostaloga, imao nikakve veze. Dakle, nakon osam godina lažnih demokršćana koji su proveli “sekularizaciju” HDZ-a t.j. glavnu su političku stranku pod kojom je suvremena Hrvatska stvarana, koja okuplja najveću glavninu puka, potpuno lišili tih vrijednosti koje bi trebala zastupati, nakon njih dolazi srbokomunistički (rigidno ateistički) SDP.

Međutim, za vrijeme te boljevičke vladavine Milanovića i Josipovića, umrtvljeni se, malodušni i rezignirani hrvatski puk počeo osvješćivati. To se najviše ogleda u nastanku udruge “U ime obitelji” što se mora isključivo tumačiti kao reakcija na “sekularizaciju” Hrvatske demokratske zajednice koja se odvijala od 2000. do, ugrubo, 2012. kad se HDZ sporo, ali postupno, počinje vraćati kršćanskim vrjednotama. Ako politička stranka, kao izraz svjetonazora i volje građana prestane zastupati vrijednosti svojih članova i pobornika, isti se okreću drugim načinima političkog djelovanja, a to je, osim unutar okvira političke stranke – putem udruga – što je jedna od sloboda i blagodati demokracije koju su u ratu izborili hrvatski branitelji.

Referendum o braku je p(r)okazao šutljivu i tihu hrvatsku većinu, unatoč silnim medijskim napadima, lažima i objedama, unatoč predsjedniku države i vlade, i takav se politički kapital lako dade zadržati; potrebna je samo dosljednost. Do promjena je došlo, i danas imamo to što imamo! Do tih je promjena došlo slijedom djelovanja Hrvata, ali Hrvata u kršćanskom smislu, kao naroda koji štiti i njeguje svoje kršćanske, katoličke vrijednosti.

Uslijedila je promjena političke paradigme, kako na državnoj, ali i svjetskoj razini; Hrvatska se otarasila neojugoslavenskih pritisaka, zaustavila stvaranje novih, “regijonskih” asocijacija i u pravom se smislu okrenula Zapadu, no ne Zapadu kakvog Hrvati poznavahu do 1918. godine, kršćanskom Zapadu, već jednom odduhovljenom, “agnostičkom”, ako ne i ateističkom Zapadu. Taj i takav Zapad sad vrši pritisak na Hrvate da prihvate sve spomenute suvremene nakaradnosti objedinjene, prije svega u Istambulskoj konvenciji, a u ime hrvatskog bi naroda, to trebao prihvatiti “novi”, preporođeni demokršćanski HDZ. No, kako to većina hrvatskoga puka nikad ne će prihvatiti, počinje druga “sekularizacija”, ovoga puta ne samo HDZ-a, već mnogo podmuklija i podlija operacija stvaranja “normalnih” katolika, t.j. onih koji će u ime većinskog (katoličkog) hrvatskog naroda prihvatiti, recimo, spomenutu Istambulsku konvenciju.

O snazi novonastalih katoličkih uduruga dovoljno govori činjenica da su predstavnici građanske inicijative ProLife.hr i Zaklade Vigilare predali Hrvatskom saboru 168.561 potpis građana kojim traže zakonsku zaštitu nerođenog života u RH te konkretno pomogne ženama koje žele roditi svoje dijete. Ista je Zaklada podnijela tužbu protiv Ive Josipovića. UiO je uspjela ishoditi reviziju presude protiv Filipa Lukasa, bivšeg čelnika Matice hrvatske od 1928.-1945. Uslijedit će i promjena izbornog zakonodavstva glede odabira nacionalnih manjina. Uglavnom, kršćanske su udruge na sebe preuzele ono, što iz određenih razloga politička vrhuška ne može, ne smije ili ne želi napraviti. Te udruge, koje će s vremenom postajati sve veće i sve snažnije, ne ovise o političkim ucjenama i trgovinama, ne sudjeluju u zakulisnim igrama, ne žele funkcije, fotelje i položaje, već odgovaraju isključivo svojim članovima i pobornicima, kako bi trebalo biti i s političkim strankama, ali nažalost, nije.

Svjesni te nove, zaista građanske moći i volje, duboka se država zajedno s interesnim skupinama (sa središtima unutar i izvan Hrvatske) već priprema i sprema protuudar. Nakon što su barbarski istupi Ive Josipovića spram većinskog katoličkog puka doživjeli debakl, nakon što su napisanije raznih imbexa zaradile tužbe, krenulo su u suptilnije, sustavnije rastakanje demokršćanstva. Pri tom se, ni manje ni više, „normalni“ katolici pozivaju na papu Franju.

Sjetimo se da je Zoran Milanović rekao: „To je SDP, to sam ja, Zoran Milanović u trećem licu, i tu su ljudi koji su moji suradnici. To je kršćanstvo, a ovo drugo je često najobičniji barbarizam i zanima me za koga bi glasao papa Franjo. Vjerojatno za nas. Očekujem uvjerljivu pobjedu lijevog centra. Kako kampanja ide dalje u biti smo mi centar, a ovi drugi su ekstremna desnica, ljudi koji su zatucani, propagiraju mržnju, nekršćanske vrijednosti, nedomoljubne vrijednosti. Zato sam uvjeren da bi pravi kršćani glasali za mene.“ (27. listopada 2015.)

To je kazao čovjek, čija je vlada je nakon referenduma o braku brže bolje donijela Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola. Inače, životno je partnerstvo, od stupanja na snagu tog Zakona (kolovoz 2014) do 31. 12. 2016. sklopilo 174 ljudi. SDP je početkom listopada 2017. godine osnovao udrugu „Kršćanski socijaldemokrati“. Pokrenuta je i smiješna peticija „Ne u moje ime“ koja je jedva skupila bijednih 3182 potpisa, a među potpisnicima su prije svega protestanti, ateisti i ljevičarski aktivisti, odnosno članovi SDP-a. Javnosti je predočeno kao da se najmanje pola milijuna ljudi potpisalo, a ne „šaka jada“.

Ivo Goldstein ne preže ni od poentiranja na mrtvom ocu te u „Globusu“ piše: „Zašto šutite, kardinale ... o povijesnim neistinama i mržnji što se šire iz Glasa Koncila, o biskupima koji pozdrav “za dom spremni” smatraju domoljubnim, o župniku kojega je obradovala smrt mojega oca? … Mnogi su komentatori bili zgroženi, mnogi su se ljudi, koji su se predstavljali kao istinski vjernici (!), također zgražali.“ Dakle i Goldstein mlađi se pridružio stvaranju „normalnih“ katolika.

Glasovi HDZ-ovih zastupnika u zagrebačkoj gradskoj skupštini bijahu presudni za usvajanje Programa rada Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba za 2018. godinu, kojima je praktički program i sadržaj Istambulske konvencije uveden na mala vrata. Sve u svemu, predstoji nam razdoblje u kojima će se vještački stvoriti „normalni“ katolici, kako bi vladajući imali nekakvo opravdanje za ratifikaciju sporne konvencije koja ni na koji način ne odražava vrijednosti većinskog, hrvatskog katoličkog puka. Međutim, to je prevažna stvar da bi bila prepuštena usvajanju u Saboru. Kako je navedeno, građanske udruge odgovaraju samo svojim članovima, kao što bi političke stranke trebale odgovarati svojim biračima.

Kao što znamo, mehanizam referenduma i dalje postoji, a sve je izglednije, ukoliko se vladajući ogluše na bilo naroda, da će se o Istambulskoj konvenciji na taj način odlučivati, što je sukladno europskim, zapadnjačkim, u biti, demokršćanskim vrijednostima.

Mila Marušić/HRsvijet