Todorić i nova simbolika 10. travnja

Pin It

No, ako ništa drugo, dobro je da bar netko od političara kaže kako stoje stvari i prestane pričati basne o velikom rastu, uspjesima Agrokora, otkupu INA-e, i tako dalje. I da, nama ne trebaju reforme, vrijeme za reforme je prošlo, one se nisu dogodile. Nama, zapravo, treba revolucija. 

Rasprodaja u Agrokoru

Agrokorove dionice su prošlog tjedna bile na akciji tipa sve po 9.99 kuna. Trgovanje dionicama tvrtki povezanih s Agrokorom – onih u kojima je Agrokor imao većinski ili jako velik vlasnički udio – je obustavljeno još u travnju, službeno zato jer su postojale sumnje na krivotvorenje financijskih izvješća, a neslužbeno, zato jer je vrijednost Leda, Jane i ostalih tvrtki počela naglo padati. A počela je padati kada je otkriveno kako su “ugledni ulagači” iz SAD koji “vjeruju u Agrokor” i “došli su ga spasiti s pola milijarde dolara” jer su, je li, oni naši prijatelji i saveznici a Ruse i njihov kapital fuj nećemo, iako se to nismo sjetili reći im prije nego su uložili skoro milijardu i pol ruskih dolara u hrvatsku tvrtku, zapravo vrlo maligna nakupina lihvara i utjerivača dugova, mala ali probraba gomilica koja stoji iza gladi u Puerto Ricu, propasti Argentine i Ukrajine, i još nekih banana država. 

Dionice su, čim su puštene na burzu, pale brže nego Alvarezova uprava u Agrokoru. Prije godinu dana, dionica Leda vrijedila je 11.350 kuna. Čak i u trenutku kada je zaustavljeno trgovanje, krajem travnja, još uvijek je vrijedila 3.450 kuna, s tim da je pad bio najveći u travnju, između izglasavanja Lex Agrokora i obustave trgovine. A onda je u prvom danu trgovanja pala sa skoro tri i pol tisuće kuna na 603 kune i sedam lipa. A još lani se isplaćivala dividenda od 425 kuna po dionici! Zlata vrijedna!

O stvarnim ciljevima nekog postupka u politici ja osobno volim suditi po stvarnom učinku tog postupka, ne po tome što je prkolamirano kao cilj. Pa tako i o ciljevima donošenja raznih zakona. O tome zašto  je neki zakon donesen se uvijek može najbolje procijeniti po stvarnim posljedicama donošenja zakona, ne po onom što onaj tko je zakon donio tvrdi. 

Pa stoga zaključujem da je cilj Lex Agrokora bio srušiti vrijednost kompanija u sastavu tog koncerna, kako bi ih se rasprodalo u bescjenje lešinarskim fondovima koji će onda nekretnine rasprodati puno skuplje nego što je koštala sama tvrtka. Među ostalim ciljevima poput varanja Rusa – oni su po HDZ-u Srbi, četnici i neprijatelji naših transatlantskih gospodara pa time i naši neprijatelji.

A koštala ih je malo više od ništa: Knighthead sasvim sigurno nije potrošio puno više od 150 milijuna dolara da bi otkupio preko 400 milijuna dolara Agrokorovog duga na sekundarnom tržištu obveznica, potom je taj dug prodao vladi za punu cijenu, a vlada mu je to platila novcem koji je posudila od samog Knightheada, a a kao osiguranje dala im hipoteku, registriranu preko mutne tvrtke u Hong Kongu, na jedno pola Hrvatske. Konkretno, na nekretnine vrijedne preko milijardu eura, točnije milijardu i šezdeset milijuna. 

Radi se o klasičnoj lihvarskoj shemi gdje se žrtvi inicijalno daje novac za koji lihvar zna da neće moći biti vraćen, uz osiguranje u vidu nekretnine koja vrijedi nekoliko desetaka puta više nego što je novca posuđeno novca. Kako sam viđao još devedesetih na Knežiji kako je to završavalo po one koji bi posudili pare od takvih poput Knightheada – a razlika između onih na Knežiji i ovih iz Knightheada je tek u tome što potonji imaju malo više kose i puno bolje odvjetnike – bojim se da ni za Agrokor neće završiti drukčije. 

A što se dionica tiče, volio bi da mi netko s burze objasni kako je moguće da dionica u danu padne za 90%, kad se trgovanje inače automatski obustavlja dionicama koje padnu preko 10% unutar jednog dana? Tko tu koga mulja?

“Kriv je Todorić, ne mi!”

Na pitanje hoće li se ti gubici na burzi odraziti na naše buduće mirovine, obzirom da su mirovinski fondovi dosta novca ulagali u dionice domaćih kompanija, a najviše onih najvrijednijih – Agrokorovih, ministrica Dalić je rekla kako neće. I time dokazala da smatra da smo svi budale. Što vjerojatno i jesmo, kad takva spodoba može biti ministricom unatoč svim više nego očitim sukobima interesa. 

No tada su je novinari pitali za optužbe koje je na njen račun izrekao Todorić, koji je nakratko zamijenio Gotovinu u ulozi najpoznatijeg hrvatskog bjegunca od zakona, a kako se razvijaju stvari s Agrokorom nije posve isključeno i da jednog dana on postane “heroj, a ne zločinac”. Doduše, ne baš skoro, ali za pet – šest godina, možda.

“Pad cijena dionica reflektira upravo ono što je Todorić učinio i time Agrokor doveo do ruba propasti. Mirovinski fondovi za koje se pretpostavlja da su imali neke od tih dionica imaju u svom upavljanju ogroman portfelj. To sigurno ne može ugroziti sigurnost mirovina i iz drugog stupa i uredno financiranje mirovinskih fondova”, rekla je Dalić. Ovo potonje je više nego očita, drska i glupa laž, ništa se tu uostalom ne pretpostavlja nego se jako dobro zna da su mirovinski fondovi po zakonu morali kupovati domaće dionice (što je isto kretenski zakon), no zanimljivo je ono prvo.

Ne, pad cijena jednostavno odražava to da ulagači ne vjeruju da će koncern opstati, i da će firme u njegovom sklopu ponovo stati na noge, tim više što je sad sva njihova imovina dana u zalog lešinarima. A nije ju založio Todorić. I zato su dionice pale, ne bog Todorića. 

No Martina Dalić je još nekoliko puta, u maniri žene koju je muž ostavio, oplela po Todoriću, što je ekstremno glupo – jednostavno zato jer će to odvjetnici Ivice Todorića u Londonu moći koristiti kao odličan dokaz da je njegovo uhićenje zapravo dirigirano politički, a ne plod samostalne policijske istrage! Da je naređeno od politike da mu nađu nešto, a nije da je teško naći muljanje s knjigama. I boljima od Todorića se može nešto naći, uostalom – nemojmo se lagati, svi znamo da se u Agrokoru mutilo s izvješćima i da se možda i vodilo “kreativno knjigovodstvo”, ali isto tako svi znamo da Cvitan nikad ne bi istraživao Todorića i suradnike da mu nije naređeno iz vrha politike. 

“Kao i u svim dosadašnjim slučajevima pokazat će se o kakvim se lažima i pomaknutosti od stvarnosti radi”, rekla je Dalić komentirajući optužbe na račun vlade. Bojim se da će se pokazati da se radi upravo o tome, lažima i pomaknutosti od stvarnosti, ali kod gospođe Dalić. Na pitanje o optužbama Todorića, rekla je “Mislite na bjegunca hrvatskog pravosuđa, lice s tjeralice i čovjeka koji se ne odaziva na pozive hrvatskih institucija?”, dokazavši time da zapravo nema pravog odgovora na optužbe. Jer, kad političar na optužbe odgovori s “taj koji me optužuje je lopov i govno od čovjeka, a uostalom dali smo ga uhititi”, to po mom iskustvu obično znači da su optužbe točne. 

Nova simbolika 10. travnja

A Todorić je u međuvremenu skinut s tjeralice, gdje ga je Vlada pompozno nalijepila pokušavajući ga staviti u rang Bonnie i Clydea, Al Caponea i Dillingera.  Naime, on je dobio poziv da se javi policijskoj stanici u Londonu, što je uredno i uradio, na vrlo britanski način, pet minuta iza devet ujutro. I rekao da se protivi izručenju u Hrvatsku jer ovdje ne bi imao pošteno i nepristrano suđenje, što je sasvim točno (nije ga imao nitko, osim možda psa Mede a i to je pitanje). Dosta je samo sjetiti se slučajeva od Sanadera do Boljkovca, od Horvatinčića do Matije Babića, da bi se shvatilo da je hrvatsko pravosuđe jedna žestoka sprdačina i koruptivna močvara. Vjerojatno je pravosuđe neovisnije u Sierra Leoneu, tako da Todoriću vjerojatno neće biti teško u Londonu dokazati da se radi o političkom progonu. 

A da Todorić u Londonu kotira bolje nego Republika Hrvatska – koja od Tuđmana na dalje svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduje, i ne bi me začudilo da uskoro bude redukcija struje i vožnje par-nepar – pokazala je odluka suca da ne izruči Todorića temeljem EUN-a, i ne samo to, nego je iduće ročište, slučajno ili ne, zakazao za 10. travnja. Ako ste se pitali čega je to godišnjica – stupanja na snagu Lex Agrokora, a da čega drugog?

Usto, sudac je pokazao puno razumijevanja za Todorićeve financijske nedaće, rekavši da shvaća kako mu je imovina u Engleskoj blokirana, pa mu je odredio skromnu jamčevinu od sto tisuća funti – skromnu, za nekog tko je do nedavno bio milijarder – i rekao mu da mora ostati u Engleskoj. Što je Todorić objeručke prihvatio, njemu se iz Londona ionako nigdje ne ide. Bar ne za sad. 

Predsjedničino prosvjetljenje

Hrvatska ne propada bez razloga, niti sama od sebe. Propada s razlogom, kao što svatko tko propada propada jer on negdje griješi, ne drugi. To je nedavno ustvrdila i predsjednica, koja je do pred nekoliko mjeseci tvrdila kako je sve divno i bajno, a tko drukčije kaže kleveće, laže, i komunjara je. 

Ono što sad govori moram podržati, jer govori ono što ja već dulje govorim i na što upozoravam: Problem nije vlast, problem smo svi mi. Vlast je samo odraz nacije. “Mogu se složiti da vidim ljudski potencijal kao najveći problem Hrvatske”, rekla je predsjednica Grabar Kitarović ovog tjedna u Opatiji. “Slika nije blistava. Želimo li imati objektivan pristup moramo se postaviti u kontekst okruženja. Slijedom takvog pristupa možemo zaključiti kako slika nije blistava niti nam daje razloga za zadovoljstvo nego naprotiv, za nemir i tjeskobu”, rekla je.

Ljudski potencijal uglavnom glasa nogama i prema Irskoj, no ja i dalje ne mogu shvatiti zašto se Hrvati tako uporno opiru upravo onim promjenama koje bi Hrvatsku približile Irskoj! U Irskoj nema “državnih” ni “društvenih” poduzeća, šuma, voda, ničeg, nema Kapovića, nema nikog tko misli da je pod Londonom bilo bolje! 

Ona je sad došla do spoznaje da “Hrvatska ima jednu od najlošijih stopa omjera izvoza u odnosu na BDP u srednjoj Europi”, da su nam stope rasta među najnižima u našem dijelu Europe, da nam radno aktivn stanovništvo uglavnom ne radi, da mladi nemaju perspektive, da smo među najslabijima na PISA testovima iz matematike (jasno, jer umjesto da promijenimo lošu metodologiju učenja matematike u školama, mi se naganjamo oko toga hoće li ukidanje vjeronauka učiniti djecu boljim matematičarima, što je smisleno koliko i smatrati da će ukidanje nastave fizike i kemije djecu učiniti boljim slikarima i glazbenicima!). Ustvrdila je i da Hrvati s najvišom prosječnom dobi napuštaju roditeljski dom, što je također jedna od stvari o kojima sam pisao kao o problemu. Ali to je kao i sve ostalo naišlo na gluhe uši jer u Hrvatskoj brojni smatraju da je normalno imati u stanu dijete od 25 godina. 

I da, dobro je ustvrdila da je u Hrvatskoj uspjeh iznimka, a ne praksa, i da naši ljudi uspješne ne sijede nego najradije satru. No, na žalost, nisam vidio što misli uraditi da se to promijeni. Osim možda ukoniti ovu vladu, što samo po sebi ne bi bilo uopće loše. Ali nipošto neće biti dovoljno.

No, ako ništa drugo, dobro je da bar netko od političara kaže kako stoje stvari i prestane pričati basne o velikom rastu, uspjesima Agrokora, otkupu INA-e, i tako dalje. I da, nama ne trebaju reforme, vrijeme za reforme je prošlo, one se nisu dogodile. Nama, zapravo, treba revolucija. Ne onakva kakvu priziva Kapović, koja bi njega dovela na vlast, nego revolucija u načinu ponašanja i razmišljanja. Potpuno odbacivanje mentaliteta i načina razmišljanja koji nas je do ovdje doveo. 

Od otkaza do ostavke

Na drugu godišnjicu potpisivanja čuvene izjave kod javnog bilježnika u kojoj je navedeno kako će “podnijeti ostavku na mjesto predsjednika, ako se MOST jednostrano pridruži nekoj koaliciji ili koalira s nekom strankom koja je upravljala Hrvatskom u proteklih desetak godina i time joj omogući većinu u Saboru”, Božo Petrov, predsjednik zavičajnog kluba doline Neretve koji je pogrešno registriran kao politička stranka, gostovao je na Novoj TV. 

Stvarno, koliko se toga dogodilo u samo dvije godine, naročito s Mostom! Obećavali su da ćemo s njima dobiti stranku koja nije nimalo nalik ni HDZ-u i SDP-u, a ispalo je da su pokupili sve negativne osobine obje te stranke, i to na kvadrat! Kleli su se u poštenje u politici, i u stručnost kao jedini kriterij, da bi na kraju kao ministre postavili potpune diletante i to po jedinom kriteriju da su prijatelji od Bože Petrova i rodom iz njegova kraja. Nazvali su se “Most” kako bi simbolizirali spajanje, nadvladavanje razlika, pomirenje, a pokazali su se kao stranka koja izaziva razdore, svađe i kaos gdje god se pojave. Jedino što su uspjeli ujediniti su SDP i HDZ, koje su ujedinili protiv sebe, na kraju. I to čak tim inače kriminalnim strankama ne mogu ozbiljno zamjeriti. I od njih ima gorih.

Zanimljiv je međutim jedan njegov lapsus u intervjuu, kad je govoreći o minsitrici Žalac taj vječni tragač za aferama – trebao je biti novinar – rekao “Takav ministar trebao bi sam dati otkaz”, pa onda, da ne ispadne da je to slučajno, još par puta ponovio. “Ako ne bi sam našao dovoljno moralnih i etičkih razloga da da otkaz, onda joj je premijer trebao dati otkaz”. 

Koja je razlika između moralnih i etičkih razloga u ovom kontekstu je manje bitno, iako bi se od nekog tko je ipak po profesiji liječnik očekivalo da ne trpa sinonime u istu rečenicu. Ali bitno je da je on stalno govorio o “otkazu”, a ne o “ostavci”. Valjda kako bi izbjegao riječ “ostavka”, kako ga ne bi opet pitali za onaj kod javnog bilježnika ovjereni dokument. Ili možda zato jer je na kraju ipak dao ostavku na mjesto predsjednika Sabora, jedno tri minute prije nego što bi mu ionako izglasali – nepovjerenje, odnosno “otkaz”. Reklo bi se, malo mu je ipak popustila koncentracija.

Tko to tamo kome pogoduje

Ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac je, navodno, bez otvorenog postupka javne nabave dodijelila posao vrijedan gotovo 10 milijuna kuna dvjema tvrtkama svojeg poznanika, Mladena Šimunića, Razvojna platforma i Mikro projekt. 

Na to se žalila jedna od najvećih informatičkih tvrtki u Hrvatskoj, KING ICT, koja je inače praktički imala monopol na pobjede na takvim natječajima i javnu nabavu takvih stvari godinama i destljećima. Sve pošteno, jasno, kako inače biva u Hrvatskoj. 

Njihova žalba je uvažena te je Državna komisija za kontrolu javne nabave poništila odluku Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. Ministrica je međutim opovrgnula da je bilo nezakonitosti u pregovaračkom postupku javne nabave i najavila žalbu Visokom upravnom sudu. To je, naravno, razbuktalo strasti u Saboru, a to je i ono o čemu je govorio Božo Petrov na Novoj, brkajući ostavke i otkaze.

Željko Jovanović iz SDP-a je u ime kluba ustvrdio da je navedenog poznanika Žalac pozivala na kolegije ministarstva i zajedno s njime dogovarala uvjete pod kojim će se raspisati natječaj. ‘Mislite li da je to normalno’, upitao je. ‘Imamo na djelu primjer pogodovanja prijateljima i ortacima i još jedan dokaz ortačkih udruženih poduhvata koji će izgleda obilježiti ovu vladu na odlasku’, dodao je 

Sad, nije da je SDP bio imun na to, ali ima tu nešto zanimljivije. Oporbi bi, naime, bilo pametnije da se bave time tko je dogovarao s Ramljakom donošenje Lex Agrokora, tko je šapnuo Knightheadu da kupuju obveznice Agrokora za sav novac koji imaju kad su vrijedile malo više od ništa, i takve stvari. Na tome treba inzistirati, Vladi trenutno odgovoara da se razgovara o drugim temema, no ovo drugo je sitniš i ide u rok službe, stanje redovno. Mislim, tko se još ozbiljan u Hrvatskoj zgraža nad time da se poznatima i prijateljima namještaju poslovi? Ah, da, Božo Petrov. Koji je svoje prijatelje i poznate postavio za ministre i direktore. 

Novi šamar iz Slovenije

Da doda uvredu povredi koju je Hrvatskoj nanio sud u Londonu odbivši izručiti Todorića – i ne samo to, nego raspisavši iduće ročište na kom će se raspravljati o tome tamo negdje za proljeće iduće godine, što znači da bi se uz još par takvih ročišta o izručenju Todorića moglo definitivno odlučivati tamo negdje do 2038. i ulaska Srbije u EU, a Todorić će se tada već približiti Manolićevim godinama  – pobrinuo se pak sud u Sloveniji. 

Okružni sud u Ljubljani je, neslužbeno se saznaje, prihvatio žalbu slovenske vlade na raniju odluku istog suda o statusu Agrokorove imovine u Sloveniji pa se Lex Agrokor u Sloveniji neće provoditi, čime se Slovenija pridružila Bosni i Srbiji, koje su već donijele takve odluke, i svoje tamošnje tvrtke koje su bile u vlasništvu Agrokora proslijedile vjerovnicima – Rusima.

Zanimljivo je da se je Slovenija žalila na Lex Agrokor jer smatraju da je suprotan nacionalnim interesima Slovenije, da ugrožava opstanak Mercatora, dok mi smatramo da je taj zakon u našem nacionalnom interesu i da omogućava opstanak Konzuma. Iako su obje tvrtke podjednako u vlasništvu Agrokora. U čemu je razlika?

Možda u tome što Slovenci malo suvislije i normalnije od nas gledaju na nacionalni interes, ne lupe petama kad god im nešto iz veleposlanstva SAD narede, i ne pada im na pamet izložiti zemlju mogućim tužbama ruskih banaka koje bi svakako uslijedile kad bi i oni provodili Lex Agrokor. 

Briljatno je i obrazloženje kojim je sadašnja, Ramljakova uprava Agrokora tražila od Slovenije da primijeni taj zakon kojim se ukidaju sva vlasnička prava, inače. Ona je zatražila priznanje statusa insolventnosti, dakle rekla da je Agrokor u bankrotu, i protumačila da na taj način želi zaštititi svoju imovinu u Sloveniji od eventualnih ovrha! 

Fantastično! “Svoju imovinu”, a istovremeno Putinu govore kako “Agrokor nije nacionaliziran” a time futraju i domaću javnost! I po čemu je to “Agrokorova imovina” ako je taj Agrokor dužan Sberbanci preko milijadu dolara, a te tvrtke su svojom imovinom jamčile Agrokoru za kredite kod Rusa? 

Najbolje od svega: Ramljakova uprava, koja je sve što je mogla stavila pod hipoteku vrijednu milijardu dolara – šume, otoke, oranice, poslovne zgrade – i praktički cijelu RH pretvorila u predmet ovrhe od strane Knightheada upravo tim zakonom, govori kako tim zakonom štiti “svoju imovinu od ovrha”. Niti je to više imovina Agrokora, jednom kad su jamstva aktivirana i proglašen stečaj s preustrojem (a postupak privremene uprave jest stečaj, da se ne lažemo), niti se tim zakonom od ovrha ikog štiti, naprotiv!

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno