Angela Merkel: konačni pad

Pin It

Angela Merkel tako ovih  dana vjerojatno vodi jednu od svojih posljednjih bitaka, izolirana od svih, ali uvjerena da i dalje raspolaže nekim tajnim oružjem za pobjedu. S druge stane, jača AfD, koji nije ništa radikalniji spram imigranata nego što je ona sama bila pred svega sedam godina! A režimski mediji šire paranoju od “ekstremne desnice!”

Ona je još 2010., davno prije Orbana ili Frauke Petry, imala hrabrosti izjaviti “multikulturalnost je mrtva”, i kako Nijemci ne mogu živjeti kraj milijuna imigranata – da bi kasnije otvorila vrata milijunima imigranata i pozvala ih u Njemačku kao “svoje goste”. Tko je stvarno žena koja vodi Njemačku već 12 godina? U počecima je u njemačkoj politici doživljavanja kao nekakva ženska s donedavno komunističkog istoka, “ossie”, bez ikakvog iskustva u politici i s čudnom frizurom, koju zapadnjaci moraju učiti osnovama funkcioniranja demokracije. “Svi smo je potcjenili dok sam ja bio u uredu kancelara”, rekao je jednom Wolfgang Nowak, politički koordinator njemačke vlade od 1999. do 2003. “Ona je tada bila najpotcjenjenija osoba u Njemačkoj. Izgledala je kao sramežljiva kćerka protestantskog svećenika. Nismo primijetili da ima oštar, analitički um.”

To štu su je potcjenjivali joj je samo pomoglo: prolazila je ispod radara penjući se po stepenicama moći ujedinjenje Njemačke, a imala je i sposobnost brzog učenja iz iskustva. Ono što nikad nije imala je šarm. Pa ni karizmu, ako ćemo iskreno. Blair, Obama, svjetski lideri su uvijek pokušavali šarmirati moćnu lidericu velike države na sjeverozapadu Europe: Ona se pak nikad nije trudila dopasti se njima. No, svi koji su bili na vlasti s obje strane Atlantika prije 12 godina sada su bivši. Ona je posljednji mohikanac svoje generacije u politici. I, reklo bi se, dani su joj odbrojani. Ponajviše zato što što je pokušala od Njemačke, kao i jedan njen neslavni prethodnik, napraviti svjetsku supersilu. Ali – za razliku od njega – ona je od Njemačke odlučila napraviti humanitarnu supersilu.

Stoje li iza pokušaja stvaranja humanitarne supersile humanitarni motivi, ili ekonomski? Teško je to reći. U prilog potonje teze govori to što se Njemačka, bez imigranata, suočava s demografskom krizom. “Dovlače imigrante da bi održali ekonomiju”, kažu pobornici te teorije, a i izjave vrhuške njemačke politike govore u prilog te teze. Opet, situacija na terenu govori nešto drugo – vrlo mali broj imigranata radi, većina ne pokazuje neku volju za školovanjem, opismenjavanjem, uklapanjem u njemačko društvo, a cijena njihovog prihvata je sve veća. Jesu li njemački lideri glupi i slijepi, da ne vide da od imigranata nema neke ekonomske koristi, jer Njemačkoj danas kao visoko razvijenoj državi ne treba manualna radna snaga kao šezdesetih, već samo ona visokoobrazovana?

I što motivira Angelu Merkel da i nakon svih tih godina pokušava ostati na čelu Njemačke? Samo puka želja za vlašću? Ili mesijanski kompleksi, to što smatra da je njoj Svevišnji ili tko već dao u zadaću da spasi projekt ujedinjene EU, nahrani stotine milijuna gladnih u Africi, i osigura Njemačkoj budućnost za idućih tisuću godina – makar u burkama i bez tradicionalnih kobasica od svinjetine? Vidi li ona sebe kao spasitelja zapadne civilizacije, dok je manje-više svi drugi vide kao njenog grobara?

Vratimo se u 2010. Ona je tada proglasila smrt multikulturalnosti u Njemačkoj, rekavši da je multikulturalnost “potpuno propala. Iluzija je misliti da bi Nijemci i strani radnici mogli “živjeti sretno jedni uz druge”, rekla je tada Merkel. “Neko vrijeme smo se zavaravali da oni neće ostati za stalno, ali to nije stvarnost”, rekla je tada na vikend konferenciji mladeži svoje stranke CDU, kršćanske demokratske zajednice, govoreći o tzv. “gastarbajterima”, gostujućim radnicima koji su došli u Njemačku uglavnom  iz Turske i bivše SFRJ tijekom ekonomskog buma šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

“Naravno da je tendencija bila reći, ‘usvojimo koncept multikulturalizma i živimo sretni zauvijek jedni uz druge, i budimo sretni zato jer živimo jedni uz druge.’ Ali taj koncept je propao,  i propao je u potpunosti”, rekla je tada, bez da je išla analizirati prirodu i uzroke propasti koncepta. Ni drugi njemački političari nisu tada bili oduševljeni masovnom imigracijom.

“Njemačka bi trebala biti puno čvršća prema onima koji se odbijaju integrirati prije nego što otvori vrata za daljnje useljavanje”, rekao je Horst Seehofer, bavarski premijer, a Thilo Sarazin, iz upravnog odbora Bundesbanke, je bio i puno oštriji: “Ne moram priznati nikoga tko živi od države, a odbacuje tu državu, odbija osigurati da njegova djeca dobiju obrazovanje i želi samo da i dalje proizvode male djevojke sa zamotanim glavama”. Usto je rekao kako “veliki broj Arapa i Turaka koji žive u ovom gradu (Berlinu) nema nikakvu produktivnu funkciju osim prodaje voća i povrća” i kako “Turci osvajaju Njemačku na isti način kao i Kosovari Kosovo – visokom stopom nataliteta”.

Pet godina kasnije, ta ista Angela Merkel mijenja svoju politiku za 180 stupnjeva – “Wir schaffen das”, mi to možemo, rekla je, i pozvala Afriku i pola Azije da se doseli u Njemačku. Opet, ne ulazeći u uzroke ekonomske i političke propasti muslimanskih država iz kojih imigranti dolaze: Stvarno, nije li čudno da imigranti u Njemačku ne dolaze iz pretežno katoličkih ili protestantskih zemalja Afrike, iz siromašnih Indije i Bangladeša, zemalja ništa bogatijih od Pakistana iz kojeg dolazi velik dio imigranata? Nije li čudno da su Njemačku preplavile izbjeglice iz Maroka i Tunisa gdje nikakvog rata nije bilo desetljećima, dok nema Ukrajinaca, kao da se tamo nije dogodio neki rat, i kao, uostalom, da Ukrajina nije siromašnija od dobrog dijela zemalja iz kojih stižu “migranti”? Uostalom, Ukrajince nitko nije niti zvao, niti im se nudi azil!

Što je prouzročilo takvu radikalnu promjenu kod Angele Merkel? Nitko to ne zna. Jedni smatraju da industrija treba radnike, drugi upozoravaju da imigranti ionako velikom većinom žive od socijale i sitnog kriminala, u najboljem slučaju od prodaje Kebaba. Visokoobrazovani među njima su rijetki, a potrebe industrije za neobrazovanima nisu kao šezdesetih. Uostalom, tada su Turci i “Jugosi” na koje se Angela svojevremeno obrušila dolazili svjesni da ih čeka mješalica na baušteli i 20 godina teškog rada prije nego se vrate kući u rabljenom Mercedesu W123 i sagrade kuću. Danas, “migranti” teenageri ili  u ranim dvadesetima dolaze u Njemačku misleći da će im Njemačka dati besplatnu kuću, i auto! Kad to ne dobiju, razočarani su, i okreću se radikalizmu.

Sve je to, zajedno s terorističkim napadima, dovelo do shizofrene situacije – nitko ne želi koalirati s Merkel, s jedne strane, s druge, ona (a i nitko drugi!) ne želi u koaliciju s “radikalima” iz AfD-a. Angelu Merkel bi spasila koalicija s “prirodnim saveznikom” demokršćana – AfD-om, ali ona je CDU odvela daleko ulijevo. To se pokazalo kao dvosjekli mač. Situaciju je možda najbolje opisao tjednik “Die Welt”, napisavši: “Sudbina ovih pregovora o koaliciji je bila zapečačena još 5. rujna 2015. Odluka Merkel da ostavi vrata Njemačke otvorenima za izbjeglice je zatvorila vrata za prvu njemačku multi-stranačku koaliciju”. Naime, niti jedne dvije stranke osim CDU-a i SPD-a ne bi mogle zajedno formirati vladu, a SPD želi nove izbore na kojima će, nadaju se, proći bolje.

Angela Merkel tako ovih  dana vjerojatno vodi jednu od svojih posljednjih bitaka, izolirana od svih, ali uvjerena da i dalje raspolaže nekim tajnim oružjem za pobjedu. S druge stane, jača AfD, koji nije ništa radikalniji spram imigranata nego što je ona sama bila pred svega sedam godina! A režimski mediji šire paranoju od “ekstremne desnice!” Po čemu je AFD ekstremniji od Angele Merkel iz 2010.? Ili Helmuta Kohla, ili uostalom Willy Brandta, ili bilo kojeg lidera Njemačke iz prošlosti? Jer, nitko od njih nije smatrao da je nekontrolirana imigracija nešto čemu treba težiti. Manje – više vječni partner CDU-CSU-a, Liberali, su izašli iz pregovora – jer, nakon što su zbog ideoloških lutanja i priklanjanja SPD-u zadnji mandat proveli izvan parlamenta, više ne žele riskirati s nepopularnim politikama. Uostalom, njemački liberali su tradicionalno stranka desnice, dakle ekonomski liberali, i kao takvi protivnici velike državne potrošnje i visokih poreza, te visokih troškova socijalnog zbrinjavanja imigranata.

No pitanje je i što bi novi izbori, koji su sad vrlo vjerojatni, mogli riješiti. Očekuje se rast AfD-a, te dalji pad CDU-a. A to zapravo ne bi ništa promijenilo, samo dogovor učinilo težim. Zato se odlazak Angele Merkel nameće kao rješenje koje bi omogućilo uspostavu stabilne vlasti u Njemačkoj.  Tako bi Merkel, koja je do jučer bila viđena kao lider ujedinjene Europe, mogla izgubiti i lidersku poziciju u CDU-u. Jer, u ovom trenutku je upravo ona prepreka postizanju koalicijskog sporazuma.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr