Hrvatske su žrtve nebitne

Pin It

ili Hrvatska kao Eldorado za kriminalce i masovne ubojice koje Hrvatska ne procesuira i ne isporučuje

Kako to da se još uvijek nisu otkopale sve masovne grobnice u kojima počivaju njihovi zemni ostaci, kako to da se nije ni u jednom slučaju ozbiljno i profesionalno na državnoj razini pristupilo istraživanju i procesuiranju nalogodavaca i izvršitelja, makar njihova imena isplivavaju na površinu, kao i kosti njihovih žrtava?

Evo već godinama gledamo američke filmove i serije u kojima, prije ili kasnije pravda pobjeđuje. FBI, CIA, DEA, NSA… i mnogo onih za čije kratice niti ne znamo a kamoli čime se sve bave, svi surađuju kada treba pronaći kriminalce koji su izvršili krvni delikt. Eksponent je CSI (CRIME SCENE INVESTIGATION), jedinice pojedinaca sa doktorskim titulama forenzike, psihologije, sociologije, kriminalistike pa ih ima u skoro svim vukojebinama, ili barem njihovih ekspozitura. Ako pak i ne, ima lumena u STATE POLICE ili nekoj drugoj, a ima ih bogme… I svaki se trag prati, pomno proučava, vadi iznova sa polica, uspoređuje i detektira. Uz to, većini je svakodnevni alat ono što prosječan Zemljanin misli da pripada području znanstvene fantastike a ne istrazi ubojstva. Kod višekratnih ubojstava, upregnu se lokalne i savezne snage te se po šumama i gorama traže mjesta ukapanja ili odbacivanja tijela žrtava i uglavnom i pronalaze. Pet, deset, dvadeset ostataka žrtava znalo bi se pronaći združenom akcijom, ako je po srijedi kakav masovni ubojica, otprije deset, dvadeset ili trideset godina. Posljedice takovih istraga redom završavaju na sudu. A američki sudovi takvim zločincima nisu ni najmanje skloni. Štoviše, presudom daju primjer drugima i trajno uklanjaju zlo iz društva pa je vrlo često kumuliranje kazni za pojedino ubojstvo. Tako nije neuobičajeno da netko od takvih zločinaca skupi i više stotina godina zatvora ili nekoliko doživotnih robija od kojih svaka traje 99 godina. Zbog dobrog ponašanja tijekom prve, može se osuđeniku pružiti i mogućnost otpisa neke pa poslije prvih odsluženih 99 godina može natrag u društvo, socijaliziran.

U novije vrijeme, primjer im prate i neke europske države pa čak i Hrvatska. Istražuju se zločini, redaju se zapleti, razni alati i načini spoznavanja nedjela, DNK analize, stručnjaci, pozitivci i negativci koji, kako je već rečeno dolijaju pravdi. Valjda je svrha, ako sam ja to dobro uočio, prestrašiti cjelokupnu javnost, osim ako nije samo reklama za dobre istražitelje, prezentirati joj i usaditi misao o tome kako se zločin ne isplati i kako će ga pravda (ona slijepa žena koja ne vidi kuda vitla mačem i kome sve nanosi ozljede), ovog ili onog, bilo da jest ili tek planira zločin, pouzdano stići. U slučaju da taj dobro upakirani strah nije oružje kojim se vlast služi da bi učvrstila svoje pozicije a samo bi oni ispod IQ 50 vjerovali u to, onda je valjda svrha svega da, osim financijske koristi aktera tih filmova i serija, predoči narodu da krupnim koracima, kao uljuđeno društvo, grabimo prema pravednijem i bolje uređenom društvenom poretku. Osim u Hrvatskoj! Zašto baš ovdje? I unatoč CSI hrvatskim serijama po uzoru na američke koje nas uvjeravaju da se zločin ne isplati. Mirno spavaj narode, sve je mirno – urlali su svaki puni sat srednjevjekovni čuvari građana unutar gradskih zidina! Uz toliku buku i urlanje, teško da bi itko mogao spavati a zločini su se svakako događali izvan vidokruga tih čuvara. Držim da bi se i na nas danas mogao primijeniti isti model. Istaknute osobe urlaju da institucije rade, ili „neka rade“ svoj posao a narod izmučen svakodnevnim prikazima raznih neotkrivenih ili zataškanih zločina, prividnih ili načelnih osuda koje znače koliko i snijeg na Marsu, sve teže spava i nikakvi Aspirin ne može zatomiti bol u tijelu i glavi koji je svakim danom sve veći i veći. Dok ne eksplodira i čuvara koji urla izbaci preko gradskih zidina. Zašto baš ovdje, pitam se? Ili se možda ne pitam!

1649. godine kuga je, (pred)zadnja u nizu, poharala Šibenik. Nedavno sam šaljivo izjavio, točno je to, da je poharala preko 90% gradske i građanske inteligencije i da se grad, koji je do tada brojao između 12 i 15 tisuća stanovnika unutar i van zidina, još nije oporavio. Ridendo dicere verum! No kako kugu kojoj su prenosnici buhe i štakori, kriviti zbog toga? Pomiriti se sa tim jer to je vis major, obzirom da sve te gore spomenute moderne igračke nisu postojale, a ni ljudi koji bi ih znali upotrijebiti. Danas postoje, i jedni i drugi. I obilno se koriste. Međutim, očito selektivno. Jer kako drugačije protumačiti, ako tragediju Šibenika izdignemo na državnu razinu, ako kugu i prenositelje zadržimo na istoj, imajući na raspolaganju i moderno pravosuđe i modernu medicinu, da još uvijek nije poznat broj pobijenih Hrvata i drugih naroda tijekom 1945. i poratnih godina, kako to da se još uvijek nisu otkopale sve masovne grobnice u kojima počivaju njihovi zemni ostaci, kako to da se nije ni u jednom slučaju ozbiljno i profesionalno na državnoj razini pristupilo istraživanju i procesuiranju nalogodavaca i izvršitelja, makar njihova imena isplivavaju na površinu, kao i kosti njihovih žrtava? Na svakom koraku!

Ono što meni pada na pamet je da, ili su redom na čelu Republike Hrvatske i nadležnih institucija veleizdajnici države redom, ili su redom nesposobni! Ono što upada u oči je činjenica da gradimo državnost višetisućljetne države, višetisućljetne opstojnosti hrvatskog naroda na temeljima tzv. Domovinskog rata koji je zamisao onih kojima je bio cilj uništiti hrvatsku državu i natjerati je u dužničko ropstvo raseljavanjem, osiromašivanjem i difamacijom svega svetog Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Koliko je to dobro obavljeno, vidi se iz toga što postoji kolektivni zaborav svega što je do tada Hrvatska bila i što jest. Srećom, za predsjednika Sabora imamo psihijatra. Sumnjam da je učinkovito no indikativno sigurno jest. Poglavito sarkastično, pa me ne bi čudilo da je smišljeno, prikazujući hrvatskom puku, odvojenom od stvarnosti, gdje se nalazi i tko je gazda u kući, ne dvojeći pritom da su se hrvatski vitezovi istinski borili za Hrvatsku, onoliko koliko im je to bilo dozvoljeno niti da je Srbija, u dogovoru sa zapadnom demokracijom i domaćim petokolonašima tehnički izvršila vojnu invaziju na Hrvatsku te, za takav akt agresije, dobila kao ratni plijen u vidu okupiranog i etnički očišćenog hrvatskog teritorija Bosne i Hercegovine, onaj na kojeg je odavno bacila oko i za kojeg je još prije stotinu godina tražila pomoć od Rusije.

Da bi se Hrvatska privela demokraciji EU-e, trebalo ju je uništiti i dati joj privid slobode. Taj je privid uvjetovan komunističkim okvirima i uzima u obzir komunističke odrednice van kojih Hrvatska ne smije. Jedna od njih je i ta da Hrvatska gradi državnost, i ima je, tek od tzv. Domovinskog rata. Zašto? Da bi se spriječilo istraživanje o tome što je Hrvatska bila prije, kojim se sve sredstvima borila da dođe do svoje nezavisnosti, tko je sve u tome sudjelovao i na koji je način zapadna demokracija u krvi ugušila taj pokret. I, u konačnici a slijedom onog što vidimo danas a u suprotnosti je sa onim što znamo, ne bi sebe pribila na stup srama, priznala zločine koje je počinila te time difamirala cijeli pokret globalizacije, poznatiji kao komunizam. Stoga šutnja o ubijenima, stoga ignoriranje jednog od najvećih zločina 20. stoljeća, genocida nad Hrvatima, ignoriranje zla, unatoč Rezoluciji 1481 EU-e kojom se osuđuje prethodni naziv komunizam te se, pokretom pera, preimenjuje u globalizam i liberalizam koji nema takvu stigmu, još uvijek. Dakle, promjena, kao ni u Hrvatskoj, nije suštinska već samo formalna. Stoga nema sudova na teritoriju Europe koji će procesuirati i osuditi, niti ima profesionalnih istražitelja koji će istražiti na nivou države ili naddržave jer osuda ide onom tko ju je, u tom slučaju, i inicirao.

No, nije li tragično, u tom svjetlu, da i hrvatski čelnici poginju glavu, veličaju liberalizam a neutemeljeno, habeas corpus, osuđuju NDH i njene lidere, poglavito imajući u vidu ono što su govorili i htjeli!? A takvi su na vlasti samo stoga što su oni koje ni za šta ne optužuju pobili i pobacali u jame sve ili većinu onih Hrvatica i Hrvata koji to ne bi dozvolili i kojima je Hrvatska bila na prvom mjestu i u srcu. Sve one za koje su znali da ih mogu ugroziti i za one koje postoji sumnja u to. A to je većina Hrvata, od Sutle do Drine! Pa su nas tako i počistili. I ugradili sebe u hrvatsku državnost jer više nije imao tko podignuti glas protiv njih, protiv njihovih laži, protiv njihovog terora. I sada su tu, poslovni ljudi, priznati političari ili starci koji odrađuju posljednje dane na ovom svijetu, netaknuti ni uznemireni od bilo koga. Jer njihovi su ljudi na svim važnim položajima u Hrvatskoj. Njihova djeca političari, liječnici, odvjetnici!

A Hrvati i dalje šute i trpe. Po potrebi ih se deložira, što sa posjeda, iz vlastitog doma a i iz države koja je nekada bila njihova vlastita. I još misle da imaju svoju državu!Beskućnici i socijalni slučajevi na čije će mjesto doći netko drugi, tamniji i jeftiniji. Samo će vlasnici Hrvatske ostati! I njihova djeca i istomišljenici i poltroni! I oni koji nemaju gdje ni sa čim, no oni će brzo Bogu na ispovijed! Jer nisu zaštitili sve ono što Hrvatska jest! Povijest utkanu u zatrpane i zaboravljene kosti njihovih predaka koji su dali život da bi mi živjeli u Hrvatskoj! A predali smo je, prevareni, tako lako.

Pa nije li Hrvatska doista Eldorado za masovne ubojice i kriminalce od kojih bi i Mafija imala što naučiti!? I ne treba ih uvoziti! Ima ih sasvim dovoljno! Do kada, pitam se!

Autor teksta: Mario Škorin