Praljkova herojska smrt i likovanje petokolonaša

Pin It

Image result for general praljak

General Praljak ispio je otrov i svojim posljednjim činom poslao poruku da će radije umrijeti nego živjeti pod lažnom stigmom zločinca. Ovim potezom kakav je uobičajen za časne generale poražene vojske, gdje Praljak nije spadao, jer je bio pobjednik, zadao je konačan udarac Haaškome sudu.

Jer, nije pitanje kako je Praljak unio otrov kojim će sebi oduzeti život, nego koliko su suci i činovnici toga suda, pokazali potpunu neetičnost, u tom tragičnom trenutku.

Sud tvrdi da je Praljak umro u bolnici, a prema informacijama koje novinari imaju iz izvora sa Suda, umro je još u sudnici. Iako bi se izricanje presuda na svakom normalnom sudu, u tim okolnostima,  prekinulo, suđenje su izbezumljeno okončali u skučenoj sudnici broj tri, bez prisustva kamera.

Time su pokazali, kako nisu u stanju javno završiti, niti izricanje nepravedne presude, niti zaključiti rad Haaškoga suda. Od suda koji je osnovan 25. svibnja  na tzv. Dan mladosti, rođendan komunističkog diktatora Josipa Broza, a rad zaključio 29. studenoga, na Dan SFRJ, drugo se niti nije moglo očekivati.

Proglašavajući sudnicu u kojoj je činom vrhunske hrabrosti i domoljublja svoj život oduzeo general Praljak – „mjestom zločina“, zapravo su ukazali na vlastiti zločin koji su počinili ne samo prema generaku Praljku, nego i hrvatskom narodu.

Kao Sokrat

Zadnji puta otrov pred sudom ispio je Sokrat 399.p.n.e. da bi Atenjani uskoro sve njegove suce ubili, a Sokrata slavili do danas kao heroja.

General Praljak u moralnom smislu dotukao je suce Haaškoga tribunala, a svojim činom, prvi put nakon 2400 godina, i to pred kamerama, pokazao svijetu, kako se živi i umire za Hrvatsku.

Sokratov učenik bio je Platon. I sada dolazimo do trenutka gdje se sudbine ta dva istinska domoljuba tragično isprepliću, poput grčke tragedije.

Kada je čuveni politički emigrant Zvonko Bušić sebi oduzeo život, u oproštajnom pismu napisao je: „Nisam mogao živjeti u Platonovoj pećini“. Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine ostaju zatvorenici, zato što misle da je to sve, zato što ne znaju za drugo.

Bušić je hrvatski politički emigrant koji je u zatvorima u SAD-u proveo 32 teške godine, dok je Praljak u Haagu proveo više od 13 godina.

Niti Slobodan Praljak niti Zvonko Bušić nikada nisu htjeli prihvatiti biti uznici, niti duhom, niti tijelom. Poslali su poruku hrvatskom narodu, ne žaleći vlastiti život. Priključili su se na poseban način tisućama hrvatskih branitelja koji su sebi oduzeli živote, moleći svoje suborce da to više ne čine, nego da se nastave boriti, za onu Hrvatsku koju su sanjali.

Stoga su usporedbe samoubojstva nacističkih vođa, koje su dani dijelili od smrti i Praljka kojega su dani dijelili od puštanja na slobodu apsurdni i vrijeđaju elementarnu Inteligenciju.

Likovanje tzv. „ljevičarske intelektualne elite“

Kada je nakon smrti kćeri Igor Mandić izjavio, kako se više puta pokušao ubiti, ali ga je bilo strah i nije mogao to učiniti jer je obična kukavica, mnogi su ga njegovi svjetonazorski sljedbenici u čudu pogledali. Nisu ga tada ismijavali, jer on je bio i ostao „njihov“. A za crveno plemstvo oduvijek vrijede posebna pravila.

Zato se s likovanjem i ismijavanjem generala Slobodana Praljka krenulo gotovo i prije no što je umro.

Tako je  Žarko Puhovski izjavio, nakon što je Slobodan Praljak u haškoj sudnici popio otrov, da će Hrvatska imati novog sveca jer će Praljak biti prihvaćen kao svetac pučkom pobožnošću. Dodao je kako je već malo nedostajalo da to postane i Dario Kordić, koji je osuđen za zločine nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini, a koji je živ.

Na ove gnjusne izjave nadovezao se objavom na Twitter računu i Drago Pilsel:

„I, što sad? Pa, jednostavno: biskup Vlado Košić mora odmah potpisati dekret o mučeništvu Slobodana Praljka, dati ga ovjeriti kod suca Zvonimira Šeparovića i sankcionirati od strane Kolinde Grabar-Kitarović. Santo subito! R.I.P.“

Tako se necivilizirano i ispod svake razine elementarne pristojnosti, naslađuju i likuju oni koje često nazivaju „intelektualcima“ i glasom „građanske Hrvatske“.

Tome su se priključili GLAS i Beus Richemberg te SDP koji nisu bili u Hrvatskom saboru kada je održana minuta šutnje za generala Praljka.

Mnogi su punili bočicu otrovom

Kako kaže dr. Ivo Lučić: „Bivši predsjednik Stjepan Mesić lažno je svjedočio u Haagu, on i politika ljudi koji su ga slijedili itekako su pridonijeli tome da Hrvatska bude žigosana ovom presudom.“

Također, Višnja Starešina tvrdi; “ Vesna Pusić je jedna od onih koji su aktivno pridonijeli ovakvoj presudi, ne samo svojim tvrdnjama već i u svojoj knjizi koju je priložila svojoj neuspješnoj kadidaturi za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. Ondje se nalaze izravne optužbe Hrvatske za agresiju na Bosnu i Hercegovinu što potpuno korespondira s ovom presudom. To je bila ta teza koju zagovara vodstvo SDA i koju je guralo vodstvo KOS-a iz Beograda.“

Sada je posve jasno kako postoje dvije Hrvatske. Jedna suverenistička, koja želi sama odlučivati o sebi i svojoj sudbini i druga petokolonaška koja čini sve ne bi li Hrvatska što prije postala samo puki zemljopisni pojam, forma bez ikakvog sadržaja.

O ishodu neminovnog sukoba te dvije koncepcije, domoljubne i petokolonaške ovisit će i budućnost Hrvatske, odnosno, samog, opstanka hrvatske države, ali i Hrvata u BiH.

Autor: Željko Sakić/dnevno.hr