Zamjena teza: 2/3 agresije na Republiku Hrvatsku išlo je s prostora BiH

Pin It

Da nije završilo tragično, mogli smo budućim naraštajima pričati viceve o presudama Haškog tribunala, primjerice: što Maltežanin, Kinez, Amerikanac, Afrikanac i Talijan rade u Haagu? Osuđuju Hrvate jer su primali izbjeglice iz zemlje s kojom su ratovali, slali vojnu, humanitarnu i inu pomoć vojsci koja je potom svoje dobročinitelje napala!

Šalu na stranu, sve je počelo s plasiranjem teza o tobožnjoj hrvatskoj “agresiji” na BiH, a zbilo se potpuno suprotno. Ne treba se toliko ljutiti na haaške suce, jer, oni su poprimili osobine onih koje su u sudskom postupku slušali, a to su mahom bivši komunistički i totalitarni umovi kojima je laž urođena kao što je urođena Srbima, a za činjenice uopće ne mare.

Ipak, kako se neupućenim hrvatskim pukom ne bi manipuliralo, donosimo samo nekoliko izvadaka iz dokumenata koji razvidno p(r)okazuju što se zaista dogodilo, te činjenice koje ukazuju na unutarnju izdaju i prokazivanje temeljeno na teorijama zavjere, ali i političku podmuklost Bošnjaka na čelu s Alijom Izetbegovićem.

Alija Izetbegović u dopisu od 21. 09. 1991., u ime Predsjedništva BiH, traži od Franje Tuđmana, a ne od vrha JNA,  da poduzme konkretne mjere kako se sukobi ne bi odvijali na tlu BiH.

No, 01. listopada 1991. godine napadnuto je hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini od strane srbizirane JNA. Koliko je poznato, Ravno se nalazi na teritoriju Bosne i Hercegovine, stoga je nejasna izjava Alije Izetbegovića, nakon tog napada i uništenja sela u kojem uopće nije bilo vojnih postrojbi, 06. listopada putem Radio Sarajeva: “Ovo nije naš rat!” Zamislimo da sutra Talijani napadnu Umag ili Rovinj, a Plenković izjavi da to nije naš (hrvatski) rat?!

Treba također podsjetiti da je takozvana SAO Krajina, već 1991., anektirala Uništa, općinu koja se nalazi na zapadu BiH, a i to se kao i etničko čišćenje općine Ravno dogodilo prije nego što je Alija Izetbegović rekao da „to nije njihov rat“. Inače, Alija Izetbegović i Bakir Izetbegović su po svom vlastitom priznanju Jahići - porijeklom iz Srbije – što objašnjava dosta toga. Isto tako, već je 02. kolovoza ’91. godine potpisan “historijski” srpsko-muslimanski Sporazum Filipović-Karadžić.

08. listopada 1991. Hrvatski sabor donosi Zaključke o agresiji na RH (Klasa: 021-03/91-05/07), među kojima uostalom stoji: "Pozivaju se republike Bosna i Hercegovina i Crna Gora da ne dopuste korištenje svoga državnog teritorija, za vođenje rata protiv Republike Hrvatske".

Samo tri dana kasnije, Skupština BiH, kao najviše tijelo donosi Memorandum (Pismo o namjerama) u kojima se, između ostaloga zalaže za “opstanak jugoslavenske zajednice”, čime se svrstava protiv Hrvata i njihove težnje za neovisnošću. Jer, kako na drugi način tumačiti zauzimanje za “opstanak jugoslavenske zajednice”, pogotovo ako je već BiH napadnuta od strane JNA, odnosno od vojske države za čiji se opstanak zalaže?!

"Bosna i Hercegovina nastavit će zauzimati se za opstanak jugoslavenske zajednice na novim, za sve prihvatljivim osnovama. U međuvremenu, ona će se takođe zauzimati za normalno funkcioniranje postojećih zajedničkih institucija, ali njeni predstavnici neće prisustovati sjednicama Skupštine i Predsjedništva SFRJ ako istima ne prisustvuju predstavnici svih republika i pokrajina. Eventualne odluke tih tijela u nekompletnom sastavu ne obvezuju Bosnu i Hercegovinu", stajalo je u Memorandumu Skupštine BiH.

U istom Memorandumu “garantuje” neutralnost, a pokazat će se da nikad nije bila neutralna, već potpuno suprotno.

"Bosna i Hercegovina teži punoj demilitarizaciji njenog prostora. Uzimajući to kao svoj dugoročni cilj, Bosna i Hercegovina podržava napore za konsolidaciju prekida vatre u tekućem sukobu i uspostavu trajnog mira. Ako ova nastojanja iz bilo kojih razloga ne uspiju, Bosna i Hercegovina će učiniti sve što je u njenoj moći da u tom sukobu ostane neutralna, što podrazumjeva da se njeni građani ne angažiraju ni na jednoj zaraćenoj strani i da njezin teritorij ne bude korišten za ratne svrhe", stajalo je u Memorandumu Skupštine BiH od 11. listopada 1991.

Iako je Skupština BiH “garantovala” neutralnost, bošnjački i srpski oficiri u sklopu JNA sudjelovali u agresiji na Hrvate, što dokazuje dopis Ministarstva za narodnu odbranu, br. 04-32/92, Sarajevo 13. 01. 1992. godine: "U skladu sa odlukom Predsjedništva SFRJ o zadržavanju vojnih obveznika na frontu od 4 meseca, te da nam predstoji smena dela jedinica, u toku dolaska radi preuzimanja obave na frontu ili odlaska u matične garnizone biti upućene na pravce koji iz zapadne Srbije, Crne Gore i istočne Hercegovine izvode ka Dubrovniku, Stonu i Mostaru".

Izvještaj od 20. 09. 1991., pov. br. 301/1, godine podnesen glavnom štabu SAO Krajine sadrži dokaz o tomu da se s teritorija BiH prevozilo ljudstvo radi obrane SAO Krajine: “Poslije inicijative Krajišnika iz Grahova, Drvara i Petrovca koji žele aktivno da se uključe u odbranu SAO Krajine i da pomognu našem narodu, na tom području je boravio predsjednik Milan Babić i sekretar Milan Martić koji su prihvatili saradnju i dogovorili prihvat ljudstva.” To je dokaz da su vojnici dolazili upravo s područja BiH, no, ako je BiH neutralna, kako se regruti mogu kretati s njezina teritorija na okupirani hrvatski teritorij, odnosno u t. zv. SAO Krajinu?

 “Neprijatelji (snage dezintegracije BiH) svojim dosadašnjim vojno-političkim djelovanjem u velikoj mjeri su uspjeli narušiti sistem vlasti i stvoriti uporišta na određenim prostorima, čime su stvorili uslove za potpunu dezintegraciju bosanskohercegovačke vlasti i cijepanje teritorija BiH. Glavna uporišta snaga dezintegracije su u banjalučkoj regiji, istočnoj i zapadnoj Hercegovinii dobojskoj regiji, a glavni nosioci su SDS sa jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo HDZ.” (Direktiva Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 25. 2. 1992.)

Već je ’92. godine dio HDZ-a, a to znači, cijeli HDZ, odnosno cijela Republika Hrvatska, označena kao snage dezintegracije BiH. Jer, ako već prihvatimo diobu HDZ-a na ekstremno i neekstremno krilo, onda sigurno ne ćemo Mesića i Manolića svrstati u ekstremno krilo, što su oni i pokazali, pomažući haaškom tužiteljstvu, lažući, izmišljajući i okrivljujući hrvatski državni vrh za “agresiju” na BiH, što je nastavila i Vesna Pusić.

Dakle, prva politika Alije Izetbegovića je bila zagovaranje opstanka  Jugoslavije onakva kakva je i bila. Druga politika Alije Izetbegovića  bila je opstanak Jugoslavije kao labave konfederacije. Treća politika Alije Izetbegovića je bila unitarna BiH, pod potpunom dominacijom Muslimana kao naroda i islama kao vjere. Četvrta Izetbegovićeva politika bila je stvaranje islamske državice unutar BiH u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla s tendencijom širenja na teritorij općina u kojima su većinu činili Hrvati. Kombinacija ove treće i četvrte Izetbegovićeve politike u najkraćem, dovela je do muslimansko-hrvatskog sukoba, odnosno do bošnjačke agresije na Hrvate u BiH.

Tomu u prilog ide i zakletva koju položiše čelni ljudi BiH, pri osnivanju Patriotske lige, a glasila je ovako: “Zaklinjem se Allahom Dželešanuhu da ću uvijek, u svako vrijeme i na svakom mjestu, braniti sve interese muslimanskog naroda!“ Na isti se nači zaklinju borci današnje t. zv. Islamske države.

Našoj javnosti nikako ne idu u glavu neke činjenice: 2/3 agresije na Republiku Hrvatsku išlo je s prostora BiH, a samo su Vukovar i Baranja napadani s područja Srbije, što opovrgava lažnu neutralnost Bošnjaka, a time i daje pravo hrvatskoj vojsci braniti se od agresije sve do onih mjesta odakle agresija kreće.

Zračne luke u Tuzli, Bihaću, Mostaru i Mahovljanima kod Banja Luke su tijekom 1991. korištene kao uzletišta za bombardiranje hrvatskih gradova, Banjalučki korpus je 1991. okupirao zapadnu Slavoniju, a taj su korpus sačinjavali uglavnom državljani SR BiH. Iz Istočne Hercegovine je JNA, 1991., napala Dubrovnik, dok je zapovjedno-logistički centar operacije bio u vojarni JNA u Mostaru.

Ulazak Hrvatske vojske u Bosansku Posavinu, 1992., utemeljen je i osmišljen kao aktivna obrana i to temeljena na međunarodnom pravu. Tu operaciju je slomio KOS JNA izazvavši unutarnju pobunu u HV-u i Republici Hrvatskoj, dok je srbijanska diplomacija pred Vijećem sigurnosti već tada išla s optužbama o agresiji RH na BiH. Kasnije isti optužuju Tuđmana za „prodaju“ Posavine, mada je ustavna obveze obrane Bosanske posavine bila na Aliji Izetbegoviću i Predsjedništvu BiH.

Također se ne smije zaboraviti da je te iste 1992. godine Alija Izetbegović odbio potpisati vojni sporazum s Hrvatskom kao i Cutillierov plan, a 1993. načelno prihvaća Vance-Owenov plan.

Međutim, plan u dogovoru s Izetbegovićem, minira vrh Armije BiH. Tako počinje bošnjačko-hrvatski sukob, nakon čega "krajiške" i "podrinjske" brigade Armije BiH, kao i protjerano pučanstvo s tih prostora, biva razmješteno u središnjoj Bosni. To su dokazi da se Izetbegović odlučio za ratnu opciju, i to protiv Hrvata.

Inače, sve je ove dokumente prikupio i objavio pokojni general Slobodan Praljak u svojim knjigama, a iste se mogu naći na http://www.slobodanpraljak.com/.

Isto tako, lijepo je što je „pravna država“ profunkcionirala kad je Praljku država trebala financijski pomoći kad je ove dokumente objavljivao. No, umjesto pomoći, Praljak je odlukom hrvatskih institucija ovršen za pola milijuna kuna, a zaslugu za to, među ostalima, snosi Nina Obuljen, trenutna ministrica kulture u HDZ-ovoj vladi.

Mila Marušić/HRsvijet