Brigadir HV-a Ilija Vincetić: Zašto ruku na sebe, brate?

Pin It

I zato putuj, prijatelju. Iz Domovine ovakve, za kakvu se borio nisi. U kojoj nije bilo mjesta za Tebe. Putuj, u bolji, pravedniji svijet. Neka ti je laka sveta hrvatska gruda, s kojom će se, ovako ili onako, spojiti Tvoje tijelo. Kao što ti je s Domovinom, neraskidivo, srasla besmrtna duša! Putuj, kao i tisuće drugih. Braće po oružju. Po ljubavi, kao suza čistoj. Neka te Gospodin primi u svoj Dom, i podari ti život vječni

Zašto ruku na sebe, brate, odzvanja prazninom bez početka i kraja, dok ranjena duša, onkraj metafore za smrt, luta, tražeći tračak svjetla, putokaz, put, za život vječni.

I zvoni, u praznini, bolno.

Kao eho, umnažaju se pitanja:

-„Zašto“? „Zašto“?! „Zašto“?!!

„Zašto, ruku, na sebe, BRATE“?!!

“Zašto …“?!!

Prijatelji, braćo, živi i mrtvi, ovdje, gdje ne postoji danas, tamo, gdje bijaše jučer, ondje, gdje iščekuje se sutra, bilo kada i bilo gdje.

Sa svih strana, poput eha, dolazi, umnaža se, bruji:-„ZAŠTO“?

Iskreno, NE ZNAM!

Možda, ako razmislite, možda vi, bolje znate?

Rekao bih, do jučer, do 29. studenog 2017.godine.

Danas, danas ništa nije isto.

Danas, danas se otvaraju, neki novi vidici.

Šire se obzori.

I opet, NE ZNAM.

Puno toga.

Tek, vidim, kao na galeriji, vrtoglavom brzinom, izmjenjuju se slike dragih likova.

I onih, manje dragih.

Nekako, nekim čudom, pomiješani, živi i mrtvi.

Veliki i mali.

Obrazovani i neuki.

Visoki i niski rastom.

Mladi, golobradi još, i oni, stariji nešto.

I oni, potpuno zreli.

Oni „uprljani“ ratom.

Oni opijeni ljubavi.

„Zavedeni“ nadama.

U ideale zagledani.

I oni, dezerterski čisti, „pilatovski“ mudri, oprezni, izdaji odani, krvosljednici, na miris bratske krvi nahuškani.

Zbijeni u skučenom odsječku sjećanja na kratki period, u veličini trenutka nabijenog emocijama, događajima, ponosom, idealima, nadom.

Vjerom.

Mrtvi se, obaziru, zbunjeno.

Živi posramljeno, spuštaju glave.

Nada curi, kao pijesak u pješčanoj uri, ideali se ruše, kao ledene gromade, otkinute s tisućljetnog ledenjaka.

Gromoglasno odzvanja tišina naše sramote, gromada se strovali u more, uzburka površinu, zapjeni ledene vode, a onda, onda bonaca prekrije sve.

Na polovima nema života.

A tamo, su te gurnuli, brate.

Život je negdje drugdje.

Tamo, gdje života ima, tamo idi.

Zorama u susret.

Izađi u ljetni dan.

Zašto ruku na sebe, brate?

3017. po redu!!

Duga je, duga kolona.

3016 vas, bez zbogom ode.

Bez odgovora na pitanje:

–„Zašto“?!! Zašto ruku na sebe, BRATE?“

3017. po redu, Slobodan naš, ode u SLOBODU!!

On svoju slobodu ponese sa sobom.

A nama ostavi poruku.

„Sloboda je moja i uzeti mi ju ne možete“!!

„Domovina je vaša, i čuvajte ju“!!

Kako?

„Pogledajte“!!

„Vidite, vi, koji imate oči“!!

Od 399.prije Krista do 2017. nakon Krista, između Tebe i Sokrata, nepravde su puno natisnulo.

Što promijenilo se?

Jesmo li naučili, razlikovati dobro od zla?

Je li uistinu, dobro – dobro, a zlo – zlo?

Od Ovidija, prije 2005 godina, „Epistulae ex Ponto“ slobodu slavi, upućuje nas, da sloboda je po Bogu, Stvoritelju, u čovjeku, da nam pripada, neodvojivo, neotuđivo, ako mi hoćemo tako!!

„Puno samuješ i dugo šutiš, 

sine moj, 

zatravljen si snovima. 

Izmoren putovima duha.

Lik ti je pognut i lice blijedo, 

duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa 

tamničkih vrata.

Izađi u ljetni dan, sine moj!

Što vidio si, u ljetnom danu, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, 

a čovjek vijeka kratka.

Što vidio si, sine moj, u ljetnom danu?

Vidio sam da ljubav je kratka, 

a vječna glad.

Što si vidio, u ljetnom danu, sine moj?

Vidio sam ovaj život, kao stvar mučnu, 

koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, 

da živjeti znači slagati varku na varku.

Hoćeš li usniti, sine moj?

Ne oče, idem živjeti!“

Epilog, Ivo Andrić (Ex Ponto)

I ode, pred očima svih nas, ode najveći živući među nama.

Živjeti ode!!

3016 puta, postavili smo pitanje:

–„Zašto? Zašto ruku na sebe – Brate“?!!

3017. po redu, nam odgovori.

U ime svih.

Jesmo li odgovor razumjeli?

Jesmo li pitanja postavljali „reda redi“, da umirimo nečistu savjest, ili, …?

Ili nas je uistinu zanimalo?

Ako jest, odgovor smo dobili.

Ako nije, zašutimo već jednom.

Čuvajmo i dalje svoje male živote.

Privilegije.

Njegujmo svoje strahove.

Ostanimo kukavice.

Pridružimo se, pticama rugalicama:

–„Za ideale ginu budale“!!

No, ako nas ima, ako ima onih koji se znaju i mogu, uspraviti na dvije noge, koji se usude pokazati lice, podići pogled, glas, koji su čuli, vidjeli, sudjelovali, koji imaju snage svjedočiti.

POKAZAO NAM JE PUT!!

Put popločan načelima od kojih se gradi karakter.

Put koji u slobodu vodi.

Slobodu riječi, izbora, djelovanja, slobodu kao stanje duha, slobodu kao (ipak) dohvatljivi ideal.

Put koji je ljubav.

Pokazao nam je razliku između dobra i zla.

Između „moći“ i „biti“.

Između izdaje i časti.

Između istine i laži.

Između života i smrti!!

„Navik on živi, ki zgine pošteno“

Jučer još, pitao sam se i ja.

„Zašto?

I mislio.

Samo On i Bog znaju.

Mi? Mogli smo i mi znati, Da nas je zanimalo. A govorio je. Sigurno je govorio. Nekome. Nekada. Nešto. I drugi su govorili. I govore. I govorit će. Kome? Tko sluša? Koga briga? Svi mi imamo svoje prioritete. Ciljeve. Bolje! Više! Brže! I hrlimo k njima. Guramo se. Laktamo. Ogovaramo. Pljucamo. Gazimo. Sudimo. Presuđujemo. Razapinjemo. Beznađe širimo. Crnilo. Nijedna vijest nije dovoljno loša. A branitelji? Pa, rat je završen! Prošao je! Odradili su svoje! Što žele? Povlašteni su! Uživaju privilegije! A to što ih boli, što ih peče svaka rana na tijelu Domovine, što otvara novu, nevidljivu ranu na duši?!! To se ne vidi. To ne osjećaju oni koji odlučuju o sudbinama našim. Oni nisu dio našega tijela. Oni nemaju duše. Pusta su njihova srca. Oni Domovinu u džepu nose. U lisnici. A mi u srcu. I tu je razlika. To što prijezir, nepravda, bahatost, ranjavaju ponos ratnika? Koga to briga? To što se prijetvornost i himba slave, što se kukavice u heroje promiču, to što se dezerteri kao primjer ističu, to što se izdaja nagrađuje, to što se laž istinom prikazuje, što nas kriminalci vode, što se na velika vrata protjeruje dobro a na mala uvodi zlo, TO JE NAPREDAK!! BUDUĆNOST. Okrenimo se budućnosti!!¨Gurnimo svoju djecu, unučad svoju, u kavez s divljim zvijerima. Golih ruku. Vezanih. Da zabune ne bude.

I zato putuj, prijatelju. Iz Domovine ovakve, za kakvu se borio nisi. U kojoj nije bilo mjesta za Tebe. Putuj, u bolji, pravedniji svijet. Neka ti je laka sveta hrvatska gruda, s kojom će se, ovako ili onako, spojiti Tvoje tijelo. Kao što ti je s Domovinom, neraskidivo, srasla besmrtna duša! Putuj, kao i tisuće drugih. Braće po oružju. Po ljubavi, kao suza čistoj. Neka te Gospodin primi u svoj Dom, i podari ti život vječni.

Pomolimo se, sestre i braćo. Bar mi, koji smo Domovinu branili. Pomolimo se za besmrtnu dušu našega brata. Pomolimo se i za one među nama, na ovome svijetu, koji dvoje, pate, koji su na kraju snaga.

A sutra?

Sutra budimo oslonac jedni drugima. Nađimo snage. Volje bi moralo biti. Domovina nam krvari. Iz drugačijih rana. Rana u dušama ratnika. Vodi se nesmiljeni rat. Pozivaju nas u budućnost. Budućnost u kojoj zjape prazni grobovi. Za našu djecu i unuke.

Ako smo pri svijesti, ako imamo savjesti, ljubavi i vjere, birajmo sami svoj put. U budućnost u kojoj će naša djeca ŽIVJETI a ne UMIRATI za svoju SLOBODU!!

Putuj prijatelju, suborče, učitelju.

Ostavio si jasnu poruku!!

Spokojan budi, više i bolje mogao nisi!!

Brigadir HV-a/ Ilija Vincetić