Nad Hrvatima srednje Bosne i Hercegovine počinjeni najteži zločini nakon Srebrenice

Pin It

Image result for zločini nad hrvatima u bih

Stravični razmjeri razaranja, ubojstava, pljačke, silovanja ...

Na trokutu između Viteza, Travnika i Zenice, te južno od Sarajeva, pa sve do Mostara, Armija BiH počinila je na desetke masovnih zločina o kojima je autentične zabilješke, uz ostale, prikupio i publicirao general Slobodan Praljak koji je pokvario završni čin ovoga povijesnog falsifikata da se žrtvu nazive agresorom.

Najmanje 50 masovnih zločina s više od 20 ubijenih civila ili zarobljenih vojnika na svakome od tih slučaja počinila je Armija BiH u istome razdoblju na području za koje su šestorica hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne dobili 111 godina zatvora. Kada se čak usporede brojevi žrtava, daleko veći broj Hrvata smaknut je od strane mudžahedina, pripadnika raznih postrojba Armije BiH. Ako se izuzmu žrtve u logorima Armije BiH, a bilo ih je preko 300 kroz koje je prošlo 14.444 Hrvata, u jednogodišnjemu ratu ubijeno je 1.147 Hrvata i civila. Za dio tih zločina, selektivno izabranih i prikazanih, pred Haaškim su tribunalom jedino izrečene kazne zatvora za nekadašnjega zapovjednika II. Korpusa tzv. Armije BiH Envera Hadžihasanovića i zapovjednika zloglasne 7. muslimanske brigade Amira Kuburu, koji je bio i zapovjednikom zloglasnim stranim ratnicima koji su se na prostoru BiH vježbali za ono što je kasnije izraslo u Al Qaedu i ISIL.

Braći ubili sestru, majku, oca

Prema navodima tužitelja, a što je, na žalost, prihvatilo i Sudsko vijeće Haaškoga tribunala, Hrvatska je s BiH Hrvatima nastojala u BiH ostvariti entitet po granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, iako zločini koji su počinjeni u središnjoj Bosni i u Hercegovini doslovce to negiraju iz temelja. Naime, granica Hercegovine na tome  zamišljenom zemljovidu Banovine završava na Bradini iznad Konjica. No od Konjica do Mostara, prostoru od oko 70 kilometara nema sela, zaseoka ili općine u kojoj nije počinjen najmanje jedan masakr, a sve u sklopu široko rasprostranjene kampanje etničkoga čišćenja, ubojstava, zatvaranja, protjerivanja.

Zoran i Goran Zadro imali su 11, odnosno 13 godina kada se dogodio jedan od najmostruoznijih zločina na području Mostara u rujnu 1993. godine. Selo Grabovica bilo je pod okupacijom bošnjačke Armije puna tri mjeseca prije nego što se dogodio pokolj. Samo zato što su pobjegli u šumu u trenutku kada je počela sumanuta pucnjava, ostali su živi. U selu su ubijena njihova majka Ljubica, otac Mladen i četverogodišnja sestra u koju su zlikovci pucali dok je bila u majčinu naručju.

Dok su se braća skrivala, otkrio ih je jedan vojnik i samo zahvaljujući zapovjedniku Zulfikaru Ališpagi Zuki ostali su živi. Pa ipak proveli su zatočeni u logoru u Jablanici sa zarobljenim stricem još šest mjeseci. Do danas polovica od 32 ubijena Hrvata, uglavnom staraca, žena i djece nisu pronađena. Prema obdukcijskome nalazu na Patološkome odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je kako je većina žrtava ubijena na vrlo okrutan način. Starac Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac. Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena. Starac Pero Marić zaklan je. Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je zatim višestruko silovana. Nakon dugog zatočeništva razmijenjena je, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubojstvo jer, očito, nije mogla izdržati preživljene torture. U Mostaru je ukupno ubijeno 45 civila i zatočenih vojnika. Dana 14. rujna 1993. godine u Uzdolu, u ramskoj općini, ubijen je 41 civil i zarobljeni vojnik. Brojni su masakrirani tupim predmetima, noževima, Hrvatima su odsijecani dijelovi tijela. Troje članove obitelji Zelić, desetogodišnjega Stjepana, dvanaestogodišnju Mariju i majku Ružu usmrtili su pripadnici zločinačke Armije BiH dok su pokušali pobjeći. Malenoga dječaka presreli su petstotinjak metara od kuće, dok je bježao, skoro gol, s mamom i sestrom na prometnici Zelenike – Bobari. Još prije rata Stjepan je ostao bez tate Joze, koji iznenada umire, a u ratu mu je stradao i brat Ivan 24. siječnja 1993. Obiteljsku kuću i gospodarske zgrade obitelji Zelić muslimani su spalili. Pokopani su u zajedničku grobnicu na prozorskome groblju, a 2002. godine u Memorijalnome centru na Uzdolu. U ramskoj općini ubijeno je ukupno 65 Hrvata, od čega je 20-ak zarobljenih vojnika.

Pokolj u selu Doljanima 28. srpnja 1993. izveli su pripadnici Armije BiH pojačani mudžahedinima. Ubili su 42 Hrvata. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjemu sjedalu. Očevidci su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka su tijela bila nagorjela. Osim toga, leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj je ženi rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.

Mudžahedinski odredi smrti

U selu Trusini u konjičkoj općini teški zločin dogodio se istoga dana kada su pripadnici HVO-a ubili 116 bošnjačkih civila i vojnika. Prije napada na selo Trusina, kod Konjica, Nihad Bojadžić izdao je zapovijed da "ni kokoš" ne smije ostati živa u tome selu. Potvrdila je to Rasema Handanović, zvana Zolja, bivša pripadnica Specijalnog odreda za posebne namjene pri Stožeru Vrhovnoga zapovjedništva Armije BiH nad kojom je nadzor imao predsjednik Alija Izetbegović. Prilikom napada na selo Trusina u travnju 1993. godine, ubijeno je 19 civila hrvatske nacionalnosti i tri pripadnika HVO-a, koja su se ranije predala. U Središnjoj Bosni još veći horor, masovna smaknuća pa gotovo blasfemično zvuči objašnjenje Haaškoga tribunala kako su vlasti Herceg Bosne, HVO-a i HDZ-a prisiljavala Hrvate na preseljenje u zonu zamišljene Banovine. Anica Jurić iz Kaknja u jednome je danu u lipnju 1993. godine ostala bez supruga i trojice sinova. Njih su na kućnome pragu smaknuli pripadnici Armije BiH. Identičan slučaj sa Serafinom Lauš iz travničkoga sela Čukle. Armija BiH zauvijek joj je otela trojicu sinova i muža. U Križančevu Selu počinjen je najteži masakr nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima. Ubijeno ih je 74, a jednoga od onih koji su bili razapeti na križevima ubio je njegov brat koji nije mogao gledati kako se muči. U Buhinim Kućama kod Viteza likvidirano je 26 Hrvata. Maljine, zaseok Bikoše, jedna je od rijetkih točaka za koje je procesuiran bošnjački trojac Hadžihasanović – Kubura – Delić i koji je uz zločine nad Srbima ukupno u Haagu osuđen na 8,5 godina.

Berislav Marijanović jedan je od rijetkih koji su preživjeli strijeljanje. Svjedočio je u Haagu kako su pripadnici Armije BiH nakon osvajanja sela Maljine pored Travnika, stanovnike sela poveli prema obližnjemu selu Mehurići, gdje je inače bio smješten kamp za obuku terorista - mudžahedina. Na putu ih je zaustavila skupina mudžahedina: "Nosio sam sina od četiri i pol mjeseca, mudžahedini su nam prišli i počeli izdvajati ljude. Jedan mi je trgnuo dijete iz naručja i dao ga mojoj ženi", kazao je svjedok kojega su tada, s drugim izdvojenim muškarcima, tri maskirana vojnika povela drugim putem, prema Bikošama. Pripadnici Armije BiH nisu se suprotstavili izdvajanju i odvođenju muškaraca.

"Osuli su rafale po nama... Pao sam na cestu i osjetio da mi noga trne", svjedočio je Marjanović koji je bio pogođen  u potkoljenicu. Sa zemlje je gledao kako jedan dječak pokušava preskočiti ogradu i kako je potom, pokošen rafalom, ostao na njoj visjeti. Potom su pojedinačnim hitcima u glavu ubijali one koji su se micali. "Ja sam mislio da će i mene, ali me zaobišlo." Kad je vidio da su napadači otišli, Marjanović i još četvorica preživjelih ranjenika pobjegli su. Iz Travnika i Bugojna prognano je najviše Hrvata, ali i počinjeno ritualnih masakara. Prvi takav dogodio se u selu Čuklama koje bi se moglo nazvati vježbalištem za kampanje odsijecanja glava.

Kada su na području Travnika proveli ekshumaciju, među pronađenima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima. Drugi zločin ritualnoga klanja dogodio se početkom jeseni 1993. godine u mudžahedinskome kampu u travničkome prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana hrvatske nacionalnosti koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svome Travniku. Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. Tadašnji UN-ov izvjestitelj za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki te je informacije unio u svoje pismo Aliji Izetbegoviću, da bi mu skrenuo pozornost na navode o zločinima mudžahedina u srednjoj Bosni.

Monstrum koji je izvadio srce gledao Praljka u sudnici

Na izricanju presude u haaškoj sudnici bio je i nekadašnji zapovjednik zloglasne muslimanske brigade Šerif Patković koji je aktualni savjetnik ministra branitelja Salke Bukvarevića. Put u Haag platio im je bošnjački član BiH Predsjedništva Bakir Izetbegović. O kakvu profilu ubojice je riječ, kojemu je Haag odobrio svršavanje na galeriji za posjetitelje, najbolje govori svjedočenje o događaju od 26. siječnja 1993. godine. U zeničkome selu Dusina kod Zenice, pripadnici tzv. Armije BiH masakrirali su deset civila. Uz povike „Allahu ekber“, pripadnici El mudžahida i 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH zarobili su pripadnike HVO-a i 40 civila. U samome selu ubili su Draženka Kegelja, Mladena Kegelja, Niku Kegelja, Stipu Kegelja, Vinka Kegelja, Peru Ljubičića, Augustina Radoša, Franju Rajića, Zvonku Rajića i Voju Stanišića. Za masakr u Dusini Hrvati zeničkoga kraja smatraju odgovornim Šerifa Patkovića zvanoga Geler, zapovjednika 7. muslimanske tzv. Armije BiH, koji se prema iskazu Željke Rajić izrečenome u Haaškome sudu, sam hvalio kako je Zvonku Rajiću, njezinu suprugu i prvome zapovjedniku zeničkoga HVO-a izvadio srce. Šerif Patković za zločine nad Hrvatima Središnje Bosne nikada nije odgovarao, a nagrađen je priznanjem „Zlatni ljiljan“. Bugojno je za vrijeme rata bio doslovce grad logor za Hrvate. Selmo Cikotić, zapovjednik Armije BiH u Bugojnu sadašnji je savjetnik bošnjačkoga člana BiH Predsjedništva. Ondje je bez traga nestao 21 najviši hrvatski vojni i civilni predstavnik koji su po svemu sudeći predani mudžahedinima, a njihove kosti višestruko su lomljene i spaljivane.

Morbidno se postupalo i s civilom Ilijom Mostarcem. Njegov leš pronađen je s kolcima zabijenima u prsa, vrat i lijevo oko. Franjo Žulj ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi. Niko Grabovac izveden je iz logora zgrade Koprivnica i ubijen u parku ispred BH banke. Josipa Visković imala je 17 godina, vođena je od jedne do druge muslimanske kuće i u jednome trenutku ubijena iz snajpera. Starac Ivo Visković (1906.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući. Vojnici Armije BiH na bugojanskome su području silovali više žena. Mara Lučić (1939.) silovana je i potom usmrćena. U bugojanskoj je općini minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Zenica, Maglaj, Žepče, Zavidovići, ubojstva dvaju franjevca u Fojnici. fra Leona Migića i Nikice Miličevića, gvardijana i župnika, čije je ubojice tadašnji bošnjački član Predsjedništva Alija Izetbegović u tri navrata pomilovao te stotine drugih znanih i neznanih i neispiričanih priča ostat će tek zabilježene u arhivima. Haaški tribunal vjerojatno je smatrao kako ta istina nije dovoljno dobra jer bi mogla poremetiti stereotipe o posljednjim ratovima. Da su se makar njihovi istražitelji, tužitelji, sudci potrudili okupiti ih u jedan spis, vidjeli bi da se radi o najtežim zločinima počinjenima nakon Srebrenice i Prijedora.

Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik/hkv.hr