Tko je doista ubio generala Slobodana Praljka?

Pin It

Tko je doista ubio Slobodana Praljka? Ili, pod razumnom pretpostavkom, da je njegovo ubojstvo bilo posljedica istinskoga ‘zajedničkog zločinačkog pothvata’ – tko je u njemu sudjelovao više od bilo koga drugoga?

Ovaj tekst polazi od toga da je odgovor na ovo pitanje krajnje nedovoljno istaknut – ali, kao i sve drugo o ovoj temi, trebalo bi uvijek počinjati navođenjem riječi koje je ovaj Hrvat izgovorio prije nego što je ispio otrov. Učinio je to pred duboko ožalošćenim sudrugovima i imbecilno zblenutim sudcima zloglasnoga ‘klokanskoga sudišta’ u nizozemskome glavnom gradu Haagu (ovo se na engleskom kaže ‘kangaroo court’, pa vi vidite što ovaj izraz točno znači!), piše Joško Čelan u Hrvatskom tjedniku od 21. prosinca 2017.

Idealno bi bilo da svaki Hrvat nauči napamet ovih petnaestak riječ i pohrani ih duboko u svoju dušu, ondje gdje čuva najvažnije spoznaje o sebi i svijetu, jer to su riječi hrvatskoga heroja i mučenika – veličine, recimo, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, smaknutih 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. A ovo ‘s prijezirom odbacujem vašu presudu’ ima težinu Frankopanova slavnoga stiha ‘Navik on živi ki zgine pošteno’ iz njegove pjesme ‘Pozvanje na vojsku’.

(Mnogi duboko pogođeni Hrvat bi, u žalosti i bijesu, možda poželio da je Praljak na ovakvu kriminalnu presudu reagirao, priznajmo, maštovitim psovkama i uvrjedama u stilu srpskoga zločinca i uličara Šešelja, u čemu su on i njegovi možda prvaci svijeta. Drugi bi pak rado vidio da je umjesto čaše otrova u sudnicu prokrijumčario kakvu kvalitetnu hrvatsku strojopušku i opalio poneki rafal onamo kamo treba. Hrvati već predugo pucaju u sebe same, umjesto da konačno počnu ciljati svoje neprijatelje – ali hrvatska duša, očito, satkana je od drukčijega materijala. Je li to dobro ili nije i što će od svega toga na kraju ispasti, velika je zagonetka.)

Naime, nakon dugoga desetljeća i pol šutnje, ignorancije, sustavne destrukcije i nezamislivo drske i uporne veleizdaje Hrvata u Bosni i Hercegovini, okrutno ugušene Hrvatske Republike Herceg Bosne i šest njezinih najvažnijih ljudi, u kratkome vremenu objavljeno je razmjerno obilje često i vrlo vrijednih pa i nedovoljno istaknutih istina o Slobodanu Praljku i ‘hrvatskoj šestorici iz Herceg-Bosne’, ali je uočljivo, rekosmo, nedostajao jasan i izravan odgovor na pitanje ‘tko je doista ubio Slobodana Praljka?’

(Kolega Borić s dosta razloga traži da se ne govori ‘samoubojstvo’, nego ‘samousmrćenje’, ali ipak isto toliko je jasno da je ovo klasičan slučaj prisilnoga i iznuđenoga dizanja ruke na sebe samoga. Tko dovoljno poznaje dugu i višestoljetnu priču o slobodanima praljcima i njegovim moćnim i nemilosrdnim ubojicama, lako će ju prispodobiti naslovu poznate priče Gabriela Garcije Marqueza ‘Kronika najavljene smrti’ – ili bolje: umorstva – iz 1981. godine).

Tko je taj ‘Veliki Sotona’?

Pokušavajući odgovoriti na pitanje o Glavnome i Velikome Negativcu, pročitao sam, kao i obično od korica do korica, naš tjednik posvećen isključivo Slobodanu Praljku (usput, i jedno od njegovih najboljih izdanja u dugome slijedu mjeseci pa možda i godina). I evo kako su pojedini kolege opisali toga Mega-zločinca i Ubojicu: ‘masonski sudci’, ‘sotona’ (Pavić), ‘haški sudci’, ‘suvremeni svijet (u kojemu) vladaju postistina i postpravda’ (Letica), ‘SAD – Sjedinjene Američke Države’ (Horvatiček), ‘neke važne zemlje’ (Borić), ‘međunarodna zajednica’ (Hasanbegović), ‘lutkari iz sjene’, ‘zakulisni upravljači svijeta’, ‘svjetski centri moći’ (Pešorda).

Najviše se središtu zla – ne u smislu oštrine, jer svi su to bili, nego konkretnosti – približio kolega Curać, koji je cijeli jedan dugi pasus (HT, str. 39. i 40.) uobličio oko formulacije poznate britanske (zapravo škotske) povjesničarke Carole Hodge, a glasi: ‘Velika Britanija (kao) supokrovitelj politike dodvoravanja (srpskome) agresoru’.

Ja ću pak pokušati dodatno iscijepati dlaku: nominalno bi se reklo da je Slobodana Praljka ubio Haaški sud, ali kao što smo vidjeli, u igru je već uvedena i ‘Velika Britanija’, što je razložno i još preciznije. Ovaj će tekst pak pokušati dokazati tvrdnju da je ‘Praljka ubio Britanski Imperij’ – štoviše, da on kroza nj ubija (nije to, dakle, jednokratan i završen čin) i cijeli hrvatski narod i njegovu državu.

Tome treba dodati i ovo, da bi priča bila potpuna: Britanski Imperij, kao najjača sila zapadnog svijeta, a vjerojatno i svijeta ‘tout court‘ (čisto i bistro), trenutačno je i već blizu četvrt stoljeća – zločinačkom osudom ‘šestorice’, koja je debelo ispod razine najcrnjih Staljinovih sudova, i iznuđenu smrt generala Praljka – u fazi ‘tihoga’ genocida nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Nakon toga logično su na redu i Hrvati u Hrvatskoj. Mnogima je u Hrvatskoj to jasno, ali većina (natpolovična? dvotrećinska? ili još veća?) previše je ili glupa ili pokvarena ili i jedno i drugo, da bi to shvatila. Stoga se i događa da je pobuna ili barem prosvjed protiv Velikog Zločinca (ponekad i ponegdje zvali su ga i ‘Velikim Sotonom’) i njegovih domaćih isprdaka strogo ograničena na ‘mačje jamranje’ (katzenjammer) nedostojnih vođa i njihovo ‘diskretno’ kanaliziranje i ograničavanje narodnog gnjeva, umjesto na ulice – u koncertne dvorane ili, još najbolje – u ništa!

Britanski Imperij tako drugi put u proteklome stoljeću provodi genocid nad hrvatskim narodom – nakon onoga bleiburškoga. On je, uz pomoć svojih ovdašnjih jugoreptila i agenata do te mjere porobio ustanove sustava, prvenstveno one akademske, medijske i kulturne, osobito one u glavnome gradu Zagrebu te onemogućio vodeću narodnjačku stranku HDZ – da se ime toga Imperija u javnosti jedva i spominje. Nema ga ni jedne tisućine u odnosu na njegova svakodnevna burgijanja. Mnogi bi se zakleli da TO i ne postoji, štoviše proglasit će luđacima one koji se usude uzviknuti: ‘To je vuk, to je vuk!’

Imperij kaže: ‘Ne damo Jugoslaviju!’

Jedan od prvih predosjećaja kako funkcionira Britanski Imperij ovaj je novinar stekao prije više od četvrt stoljeća i to pravodobno pokušao podijeliti s čitateljima svoje tadašnje matične Slobodne Dalmacije. Naime, dana 3. srpnja 1991. godine zabilježio sam kako je niz vozila jugovojske, dug osamdeset kilometara, iz Beograda banuo na hrvatsko-srpsku granicu, a šezdeset tenkova i četrdeset oklopnjaka okupiralo Baranju. Četnici u Vukovaru toga dana ubili su dvojicu hrvatskih gardista.

Istog tog 3. srpnja tadašnji glavni urednik Slobodne Dalmacije Joško Kulušić, orjunaš, miloševićevac i današnji ‘imenitelj’ nagrade za ‘ljudska prava’ tzv. Hrvatska helsinškog odbora Ivana Zvonimira Čička u ovome splitskom dnevniku donosi vijest neprijateljske, Miloševićeve i Kadijevićeve, agencije Tanjug, bez svoga komentara: ‘London: ‘Posebni interesi’ Austrije i Njemačke’. Iz nje čitamo da britanska vlada za rat u Sloveniji okrivljuju Slovence, a britanski državni BBC suosjeća s ‘teškom situacijom’ JNA.

Saznajemo i da britanski tisak ‘stidljivo nagovješćuje da u rješavanju jugoslavenske krize posebnu ulogu sada sebi dodjeljuju Austrija i Njemačka’. Njemačka traži da se ‘protiv Jugoslavije, odnosno savezne vlade odmah uvedu ekonomske sankcije’. Britanci to ‘pažljivo prate’ i prisjećaju se ‘suzdržanosti’ Margaret Thatcher prema ujedinjenju Njemačke.

Miloševićev Tanjug igra na britansku kartu i pita nije li ‘velika ujedinjena Njemačka’ ista ona iz ‘četrdesetih godina’ i jesu li na djelu ‘stari austrougarski i Hitlerovi planovi’. Britanci kažu da ‘Jugoslavija ne će biti ostavljena sama’ i da ‘njemački i austrijski ‘posebni interesi’ ovoga puta ne će biti uvaženi’.

Slobodna Dalmacija, kojom tada, osim Kulušića drma i Miljenko Smoje – njega je ovih dana neka podzemna sasvim udbolika struktura u Slobodnoj i Jutarnjem proglasila ‘špijunom njemačkog BND-a’ (da kaos bude potpun!) – otvoreno se, dakle, uključila u četničko-britansku ratnu promidžbu. Vidjelo se jasno da u Splitu i na mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj, posebno u njezinu glavnome gradu, ima onih koji će poruke tih vlada i agencija objaviti, ali i onih koji bi po njihovim naputcima i postupili.

‘Jugoslavija ne će biti ostavljena sama’, obećao je Britanski Imperij tada prije 26 godina, a vjeran joj je ostao do dana današnjega. O tomu je u preostalim hrvatskim medijima napisano dosta tekstova, stanovit broj vrijednih knjiga koje otvaraju oči, ali u najmoćnijim jugooligarhijskim glasilima – malo ili gotovo ništa.

Mnogo je, međutim, važniji onaj trenutak kada se Britanski Imperij prvi put ozbiljno očešao o generala Slobodana Praljka. Imalo je to težinu usuda ili one puške koja u prvome činu neke (recimo, Čehovljeve) drame visi na zidu, da bi u trećemu činu prosvirala kroz glavu nekoga tragičnog protagonista.

Tako je 24. travnja 2008. godine naš Hrvatski tjednik (tada samo ‘list’) iz pera svoga tada razmjerno mladoga i poletnoga suradnika Domagoja Barića zabilježio jedan 15 godina star događaj iz ratne 1993. godine. Lako je moguće da je upravo tada generalu Praljku Britanski Imperij udario smrtni žig na čelo.

‘Praljak ne odustaje od objavljivanja činjenica iz Domovinskoga rata’, zabilježili su novinar Barić i naš tjednik pojavu ovih knjiga u naslovu od 24. travnja 2008. godine. General je u jednoj od njih objasnio cijeli taj sustav svjesno krivotvorene novije hrvatske povijesti. ‘Kada sam 1993. godine jednom od mnogih promatrača iz raznih međunarodnih organizacija rekao, prigovorio, pitao, zašto rade na proizvodnji hrvatsko-muslimanskog sukoba i zašto produljuju taj sukob’, rekao je Praljak, ‘hladno mi je, nadmoćno i s imperijalne visine odgovorio da će oni, a ne mi oblikovati priču o tom ratu i da će svaki naš pokušaj da ju promijenimo biti uzaludan’.

Iako nije naveo o čijemu je promatraču riječ, iz općega sklopa srednje Bosne i ‘imperijalnoga’ držanja dotične persone, lako je bilo zaključiti da je riječ o Britancu. On će, a ne mi, ‘oblikovati priču o tome ratu i svaki će naš pokušaj da ju promijenimo biti uzaludan’ – očito nije mislio samo na ‘priču o tome ratu’, već o našoj povijesti uopće. O tome koliko je Imperiju važno da i najmanja pojedinost njihove i svjetske povjesnice ostane netaknuta, svjedoči već i to što su ‘povijesni revizionizam’ pretvorili u jedno od najvećih ogrješenja o neoliberalnu ‘političku korektnost’. Zbog toga se na ‘demokratskom Zapadu’ gube karijere, pa čak ide i u zatvor.

Hrvati su im na meti od 1877. godine

Od javnih ličnosti koje su se bavile načinom na koji se Hrvatima (i na kraju krajeva, kao svojevrsnom ‘krunom’, generalom Praljkom) svih ovih godina, desetljeća pa i više od stoljeća i pol bavio Britanski Imperij, spomenut ću dvoje novinara i publicista: Emila Čića i Višnju Starešinu.

Čić je – ne slučajno u vremenu jugo-restauracije ovdašnjih agenata Imperija Račana i Mesića, a nakon desetljeća nesmetanoga divljanja po Hrvatskoj glavnoga njegova operativca Georgea Sorosa – u Splitu i u Zagrebu, a u vlastitoj nakladi objavio jednu važnu vlastitu knjigu (‘Povijest hrvatskih neprijatelja’, Zagreb, 2002.) i jedan kapitalan prijevod (‘Angloamerički establishment’, istaknutoga američkog povjesničara i teoretičara razvitka civilizacija Carrolla Quigleya (1910-1977)).

Quigleyevu knjigu, prvi put objavljenu 1981. godine, izdavač Emissary Publications reklamirao je kao knjigu ‘bez koje je nemoguće potpuno shvatiti 20. stoljeće’. Iz popisa njezinih protagonista, u razdoblju od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, jasno je zašto treba govoriti o ‘angloameričkom establishmentu’ ili, još bolje, Britanskome Imperiju. Glavninu knjige je, naime, činila sva sila britanskih lordova i lordića, prošlih i tadašnjih, ali i moćni (jamačno masonski) operativci u SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi, čak i u Njemačkoj.

Quigley, koji je imao i važne dužnosti u američkome ministarstvu obrane, dijelom je imao i razumijevanje za britanske imperijalne spletke. Čak je napisao da je ‘zadnja stvar koju bih poželio da bilo što od onoga što ovdje napišem iskoriste anglofobi’. Ipak, s vremenom je – vidi Quigleyevu natuknicu na Wikipediji na engleskome – ‘na kraju života tu skupinu koju je ocrtao počeo gledati kao zloćudnu silu u političkim poslovima’. A ta ‘zloćudna sila’ ga je s uspjehom pokušala ušutkati i skloniti od očiju javnosti, čak i preko njegova izdavača, poznate kuće Macmillan, koji je razvaljivao i slogove s njegovim već gotovim knjigama. A angažirani su i drugi ‘moćnici u ovoj zemlji (SAD-u) koji žele suzbiti moje pisanje’, kako je pisao u glasilu Conspiracy Digest pred smrt u ljeto 1976. godine.

Čić je, oslanjajući se i na neke odlomke Quigleyeve knjige, u vlastitoj knjizi ‘Povijest hrvatskih neprijatelja’, opsežno pisao o načinu na koji je Imperij čerečio hrvatski narod još od vremena kako ga je opisao ‘engleski arheolog, avanturist i špijun Arthur John Evans (1851.-1941.)’ u njegovim ‘Ilirskim pismima’ iz 1877. godine. Kod svih tih i takvih su, zbog britanskih geopolitičkih interesa sprječavanja njemačkog prodora prema Bliskom Istoku, Srbi uvijek bili heroji, a Hrvati parije ili zločinci. Druga važna osoba te vrste bio je proengleski Škot Robert William Seton –Watson (1879-1951.), kojega Čić, s argumentacijom od petstotinjak stranica jasno imenuje ‘ocem obiju Jugoslavija’.

Drugim riječima: iz navedenih razloga i djelovanjem spomenutih operativaca britansko-imperijalna geopolitika je uvijek bila – beopolitika!

Britanci su u Bosni ubili – 760!

Dok se Emil Čić zdušno i s mnogo strasti (ali i činjenica) bavio daljom prošlošću, Višnja Starešina bavila se učinkom Imperija – i, dakako, njegovih ovdašnjih gmazova – u Domovinskome ratu i nakon njega. U središtu njezine kapitalne knjige ‘Haaška formula’ (Zagreb, 2005.) bio je zloglasni britbat (britanski bataljun) u mučeničkoj hrvatskoj Lašvanskoj dolini u središnjoj Bosni i zločinačka londonska politika kojoj je on bio oružano krilo. Cijela je knjiga svojevrsni izokrenuti ‘hommage’ toj politici, čije je doista sotonsko nadahnuće čitljivo na svakoj stranici. Među njima je i naizgled neznatan i gotovo potpuno javnosti nepoznat odlomak kao što je ovaj s 84. stranice:

‘Prema službenim podatcima, Britanci su u Bosni ubili 38 osoba, no viši je zapovjednik britbata rekao Vuliamyju (novinaru londonskog Guardiana, op. J.Č.) da brojku treba udvostručiti, a jedan vojnik – da joj treba dodati nulu'(!). To onda broj žrtava britanskih ‘mirotvoraca’ na čvornom mjestu muslimansko-hrvatskog rata, koji su oni velikim dijelom ‘proizveli i produžili’ (prema generalu Praljku), podiže na ‘impresivnih’, ne 76, nego 760!

Posebno je jasan i izričit rezime Višnje Starešine, nakon što je ona na tri stotine stranica zabilježila gotovo svaki treptaj ovih, za Hrvate gotovo kataklizmičkih događaja, i na ratištu, i na Haaškome (klokanskom) sudu.

‘Baš kao što je u sustavu UN-a britanska politika preuzela upravljanje mirovnim procesom na prostoru bivše Jugoslavije, tako je na Haaškome sudu preuzela upravljanje pravdom za bivšu Jugoslaviju’, zaključila je Starešina na 293. stranici ove knjige. ‘A (i) uz pomoć Haaškoga suda upravlja europskom politikom prema Balkanu i europskom budućnošću Balkana’.

Starešina dalje kaže da je ustroj Balkana ‘zasnovan na dominirajućoj Srbiji’ poražen slavnom hrvatskom Olujom i nizom drugih vojnih pobjeda (zaustavljenih pred Banjom Lukom), ali je desetljeće nakon toga (knjiga je pisana 2005.) ‘SAD izgubio interes za balkanske detalje’, a ‘britanski je balkanski koncept jednako živ kao i dvanaest godina prije, kao 1993. godine kad je (britanski) general Rose želio inscenirati povod za bombardiranje bosanskih Hrvata kako bi pokazao Srbima da nema ništa protiv njih’ (kakvu su to otočku bandu Hrvati cijelo stoljeće i pol sebi natovarili na leđa!).

Starešina uočava da jedino Britanija zna ovdje svoj posao: SAD ju ‘slijedi’, ‘Njemačka, Francuska ili Austrija’ povremeno mrmljaju, ali samo ‘gordi Albion’ provodi svoju volju, ‘držeći Balkan nestabilnim’, liječeći svoju ‘gotovo iracionalnu fobiju od širenja njemačkog utjecaja na jugoistok’. Glavno je oružje britansko ‘pothranjivanje i ohrabrivanje velikosrpskih ambicija’.

Mi bismo dodali, posljedice ovih starih britanskih zločinačkih kolonijalnih reflekasa: Hrvati spasili BiH, omogućili mir u Daytonu, ‘poraženi’ srpski agresori dobili su ‘pola Bosne’, a Hrvati ostali i bez komadića svoje povijesne herceg-bosanske grude, još i s titulom ‘jedinoga agresora’. I s pet Hrvata s izmišljenom krivicom, a osuđenih strože od najgorih Hitlerovih pobočnika i mrtvim – umorenim ‘- generalom Praljkom pred očima cijeloga svijeta. Na zločinačkome sudu prema kojemu su i sultanove kadije, koji su ubijali svilenim gajtanima, u najmračnijim vremenima bosanskog ‘tamnog vilajeta’, bili uzor pravde!

Ali, koga briga u toj britanskoj imperijalnoj i izdajničkoj (mesićevoj, josipovićevoj, pusićkinoj, lončarovoj, jokićevoj, d. jovićevoj) stranci?! Tko im što može? Svi su od veleizdaje – protiv naroda, a u korist Imperija – izmuzli sve što se moglo i više od toga. Imaju i svoj podmladak, koga se sve ovo u Haagu i oko njega nije ni dotaknulo, kao da se tiče Ruande ili istočnoga Timora. Važno je da će u veljači u dičnoj Metropoli gostovati neki isušeni imperijalni britanski roker u osmome desetljeću života i s pet brakova iza sebe, kome je kraljica dodijelila titulu ‘sir’, zaključuje Joško Čelan u Hrvatskom tjedniku.

Izvor: narod.hr/Hrvatski Tjednik/narod.hr