Lažan i protupravni granični spor

Pin It

Već smo navikli da loše vijesti dolaze iz Slovenije. Ipak, ovo je prvi put da one dolaze između Božića i Nove godine u dijelu godine kada se obično slavi, a ne ratuje u miru i mirom. Ne kocka se s dobro-susjedskim odnosima ili onim što je od njih, barem u nekim kopnenim dijelovima granice, još ostalo.

Slovenija danas naime, držeći se slova zakona arbitražnog suda (koji je djelovao prema sporazumu o arbitraži  Hrvatska Slovenijaizmeđu dvaju zemalja a od studenoga 2009.) točno u dan želi provesti odluku koja je toliko besramno kompromitirana (još u srpnju 2015.) da se bilo koja ozbiljna zemlja ni u primisli više ne bi služila istom. Naime, mizerno pogodovanje i dogovaranje slovenske strane sa sudom, u povijesti je međunarodnoga sudovanja nezabilježeno. U najjačem je balkanskom mentalnome sklopu. No, treba reći i to da se i sam Sud (Permanent Court Of Arbitration) zbog očite pasivnosti RH, nije osjetio ni najmanje osramoćenim i na kraju nije zaključio kako je arbitražni postupak nepopravljivo i duboko kompromitiran. Nije čak smatrao ni da je logično i potrebno uputiti ispriku hrvatskim predstavnicima i ne daj Bože - hrvatskome narodu. On se jednostavno (imperijalnom) silom i punom osionošću osjetio još jednom nedodirljiv i bezgrješan čak i kada je javno osramoćen. Do same koštice.

Naravno, to je tako i zbog toga što su se sve hrvatske vlade ponašale i ponijele nepopravljivo remisivno. Ako hrvatska Vlada nema snage oštro reagirati, postaviti se državnički i međunarodno pravno,kako će onda hrvatska diplomacija solirati? Rekapitulirajmo:

Slovenija i Hrvatska zajedno su dogovorile dan osamostaljenja od jugoslavenske nesretne zajednice i pred  Badinterzločinačkim napadima njezine tzv. JNA. Objema zemljama bilo je savršeno jasno da bi to osamostaljenje bacilo benzin u vatru ako bi ga pratile i promjene granica. Zbog toga je, manirom poštivanja onoga što je bilo na snazi gotovo pola stoljeća, u obje buduće samostalne države donesena odluka o odcjepljenju po postojećim unutarnjim, odnosno federalnim granicama. Tu je odluku donijela (ne nekakva pojedinačna secesijska država) već Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Arbitražnu je komisiju ustanovilo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice. Po francuskom pravniku, kao imenovanom predsjedniku - Robertu Badinteru - peteročlana komisija dobila je ime - Badinterova. Zadaća te arbitraže (članovi su bili predsjednici ustavnih sudova iz država članica EEZ-e) bila je riješiti sporna pravna pitanja i pospješiti mirno rješenje jugoslavenske krize. Za ovu raspravu, najvažnije su sljedeće dvije zaključne odluke te arbitraže:

- granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom - načelo uti possidetis;

- dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991.,za Makedoniju 17. studenog 1991., za BiH 6. ožujka 1992., a za SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) 27. travnja 1992.

Temeljem te arbitraže i uz slovensku i hrvatsku izjavu kako nemaju teritorijalnih pretenzija te kako se sa zaključcima arbitraže slažu i upravo na tom fundamentu grade svoju želju za pravnim i državnim odcjepljenjem, ali i zahtjev za međunarodnim priznanjem tih dviju novih država, Slovenija se odcijepila od Jugoslavije. Dakle u federalnim granicama. Nisu imali teritorijalnih ni pretenzija niti neriješenih zahtjeva. Temeljem toga Slovenija je primljena u međunarodnu zajednicu samostalnih država.

Tri krađe

No, što su to republičke granice između Slovenije i Hrvatske? Kad se pojavio slovenski protuzakonit zahtjev za cijelom Savudrijskom valom (što bi bio međunarodno-pravni presedan) mi smo kao početni argument, sasvim logično, naveli slovensko mijenjanje republičkih granica još za vrijeme Jugoslavije. Opće je naime poznato da u valu uviru dvije skromnije rječice u porječju Dragonje. Sjeverna i nešto južnija. Ušće Dragonje (ono sjeverno) odavno je bila ta osnovna polazna točka za republičko razgraničenje. Naime, već na karti slovenske Osvobodilne fronte iz svibnja 1943. to je bila polazna točka. Osim toga i povijesni dogovor predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta kod Izole 10. veljače 1944. označio je sjeverno ušće kao polazno i jedino relevantno za razgraničenje.

No, kako piše prof. dr. sc. Milan Nosić jezičnu i etničku hrvatsko-slovensku granicu u Istri odredio je još daleke 1930. poljski slavist Tadeusz Małecki u svojoj knjizi „Slavenski govori u Istri“. Evo toga navoda: “Slovensko-hrvatska Upitnik granica počinje na zapadu te se proteže: od ušća Dragonje u more (staro ušće, op. M. N.) duž rijeke u istočnom pravcu sve do Trebeša, a odatle do Rakitovca...“ Osim tog izvora, dr Nosić citira i presudu slovenskog općinskog suda u Piranu,koji je još 1968. proglasio u jednome sporu svoju nenadležnost za zemljište lijevo od rijeke Dragonje.

Međutim, u desetljećima poslijeratnog socijalističkog razvoja, Slovenija se odlučila „razvijati“ i kontinentalno i pomorski. Tako je sa sjevernog ušća Dragonje međurepubličku granicu prebacila ne na obližnje južno ušće već daleko južnije - sasvim nadomak hrvatskoj granici na kopnu Savudrijskog poluotoka - u novo izgrađen kanal sv. Odorika. O čemu se zapravo radi vidljivo je iz podatka da je tim manevrom Hrvatskoj oteto ništa manje nego 390 hektara zemljišta. I to još 1955. A da bi podvala bila kompletna novo prokopan kanal sv. Odorika Slovenija je ucrtala kao ušće rijeke Dragonje. Sve je opravdano isušivanjem močvare i funkcionalnijom uporabom zemljišta. A ta funkcionalnost na slovenski način očitovala se, na hrvatskome teritoriju,u proširenju Sečoveljske solane te u produženom Letališču Portorož. Preventivno zdravstveno i ekonomski praktično, zar ne? Sve za zdravlje.

Savudrijska vala je plitki zaljev s dubinama do 20 metara. Površina cijelog zaljeva je 18,8 km2. Ako se prvobitna granica sa sjevernog ušća (a koje je prirodna sredina zaljeva) premjesti uz hrvatsko mjesto Kanegra te udalji od prvobitnog slovenskog mjesta Seča, Hrvatska ne gubi samo kopno u vrijednosti 390 hektara. Umjesto da joj povijesno i stvarno-pravno pripada (crtom ekvidistance obala) pola zaljeva, tj. 9,4 četvorna kilometara mora, hrvatska, po najnovijoj arbitraži, ostaje tek na priobalnom uskom pojasu. Neki ga računaju kao ¼ površine zaljeva što je 4,7 km2 a neki govore (što je bliže istini) o 1/5 zaljeva. No, to je umjesto 9,4 km2 tek 3,8 km2. Dakle odričemo se 5,6 km2 morske površine, stupca mora nad dnom, te biološkog i rudnog bogatstva morskoga dna i podzemlja.

S državnim ozemljem se ne trguje

Kada je državni teritorij u pitanju, kvadratni kilometri, površina i proporcije u zaljevu spadaju tek u matematiku. Hrvatski živalj oduvijek je lovio ribu na sredini zaljeva, crtom ekvidistancije od onog sjevernog ušća rječice. S državnim se ozemljem, dalje, ne smije i ne može trgovati. Pristankom na slovenske ucjene, a prije ulaska u EU, Vlada RH, na čelu s Jadrankom Kosor upravo je to učinila: vi nama nesmetan ulazak u EU a mi vama arbitražu o teritoriju koji se nema zašto i po čemu arbitrirati.

Kada je probijen kanal sv. Odorika, crta ekvidistance (iz rječice u more) išla je na sjever te se opet došlo do središnje granične crte, a Hrvatskoj je otet samo manji morski prostor između kanala i sjevernoga ušća. No, ni to nije Slovencima bilo dovoljno, a Hrvati nisu reagirali.

S državnim se ozemljem ne smije i ne može trgovati mada je to Račan, u svom sramnom sporazumu s Drnovšekom - pokušao. Neznalice i ignoranti i politički trgovci tipa Račana ne znaju ili ne žele znati da je more ispred kopna jednakovrijedan ako ne i vrjedniji dio državnoga teritorija. Pa kako se ne može trgovati državnim kopnom tako se pogotovo ne smije trgovati suverenitetom nad morem.

Najnoviji u nizu slovenskih prljavih manevara, nastupio je s kompromitiranom arbitražom iz postupka iz kojeg je RH, Haag arbitrazanota bene, izašla jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. No, Slovenija je nastavila potraživati hrvatski teritorij kao da se ništa nije dogodilo. Kao da upravo njihov član arbitraže (Sekolec) nije osramotio i Sloveniju i Sud i međunarodnu zajednicu. U tome je sudjelovala još i zastupnica Slovenije pred arbitražnim sudom (Drenik). Može li blamaža biti veća? Hrvatska je, prije donošenja bilo kakve presude u slovenskoj, sada bez Hrvatske, već krnjoj arbitraži,p roglasila postupak nepopravljivo kontaminiranim. Tako je, nevažećom i krnjom arbitražom, nastala već treća po redu slovenska krađa hrvatskoga teritorija. Iako još u pokušaju, ona je do sada najveća. U njoj Slovenija više nije sama, u presizanju i krađi hrvatskog državnog ozemlja sada sudjeluje i famozni Permanent Court Of Arbitration, a Slovenija se opet na već viđen (dobrosusjedski) način služi ucjenama (Schengen i OECD). Toliko o hrvatskoj mudrosti koja je dva puta već zaključila da se slovenske ucjene mogu zaustaviti ustupcima.

Bilo da je Hrvatskoj jednostranom arbitražom ostala 1/4 ili samo 1/5 zaljeva prekršen je međunarodno-pravni uzus da granica teče sredinom zaljeva, a nikakvim naknadno probijenim kanalima. Međutim nereagiranje Vlade RH ni na jednu od ovih krađa, a posljednja je najeklatantnija i najveća, slovenska je strana uspjela izlobirati svoj stav u Europskoj uniji. Iz neshvatljivoga kukavičluka i straha da se ne napadne sud koji je arbitrirao, RH je samo jednostrano izašla iz arbitraže. I ništa više. Nije recimo pokrenula postupak obeštećenja RH zbog slovenske ali i sudske prijevare. A riječ je o četiri milijuna eura koliko je sramna arbitraža stajala hrvatsku stranu. Bilo bi logično da je RH zatim pokrenula i diplomatsku ofenzivu, a nikakvu tzv. tihu diplomaciju ili note ove ili one. No, kako je izostala reakcija službene Hrvatske sud je lijepo, bez časti i obraza, mehanički promijenio jednog jedinog člana i NotePljuštale su, pljušte i još će dugo pljuštati te nekakve diplomatske note, već su to prave simfonije nota, ali od njih nikakve koristi. Hrvatska ne dokazuje ono što su dokazivali svi stručni timovi koje su vodili akademici i profesori, strukovnjaci Ibler, Katičić, Rudolf. Politika se zato ubrzo i hrabro odrekla znanja, iskustva i argumentacije hrvatskih nestora međunarodnog i pomorskog prava i uvela suradljivije mlađe kadrove, koji nisu znali obraniti hrvatska stajališta. A kako bi i znali kad same Vlade RH ne poduzimaju politički i diplomatski ništa, kad veleposlanici ne rade svoj posao. Kad je tome tako, možemo očekivati prvu i sve druge šarolike simfonije diplomatskih nota uz enormnu potrošnju goriva za patrolne brodove u Savudrijskoj vali, kao jedini „uspjeh i rezultat“.nastavio s „nepristranim“ arbitriranjem tamo gdje je i stao: na slovenskoj strani i ostvarivanju slovenskog stajališta. Upustio se čak i u donošenje međunarodno-pravnih presedana...

Truli plodovi

Umjesto da se zakonskim ključevima borimo u EU za svoja stajališta i da ih potkrjepljujemo kartom i odlukom Slovenske oslobodilne fronte iz 1943. i povijesnim dogovorom dviju strana kod Izole godine 1944. te na kraju Badinterovom arbitražom o osamostaljenju dviju bivših jugoslavenskih republika iz 1991., mi šutimo i zatvaramo se u saborske hodnike. A to jako malo vrijedi i znači u Europi. Trule plodove te i takve politike sada upravo bere, ali cijeli hrvatski narod, a ne samo kako mediji obožavaju izvještavati: ribari u Savudrijskoj vali. To nije pitanje ribara i njihovog cjeloživotnog lova u vali već visoko prioritetno državno pitanje. Pitanje triju slovenskih krađa nad hrvatskim pomorskim i državnim teritorijem. To je i naputak drugim hrvatskim („dobro“)susjedima, prvenstveno veliko-Bošnjacima da nas i oni ucjenjuju s dva školja kod Neuma te s Pelješkim mostom. O Srbiji i dunavskim adama da i ne govorimo... (ni) oni prilike ne propuštaju.

Pljuštale su, pljušte i još će dugo pljuštati te nekakve diplomatske note, već su to prave simfonije nota, ali od njih nikakve koristi. Hrvatska ne dokazuje ono što su dokazivali svi stručni timovi koje su vodili akademici i profesori, strukovnjaci Ibler, Katičić, Rudolf. Politika se zato ubrzo i hrabro odrekla znanja, iskustva i argumentacije hrvatskih nestora međunarodnog i pomorskog prava i uvela suradljivije mlađe kadrove, koji nisu znali obraniti hrvatska stajališta. A kako bi i znali kad same Vlade RH ne poduzimaju politički i diplomatski ništa, kad veleposlanici ne rade svoj posao. Kad je tome tako, možemo očekivati prvu i sve druge šarolike simfonije diplomatskih nota uz enormnu potrošnju goriva za patrolne brodove u Savudrijskoj vali, kao jedini „uspjeh i rezultat“.

Svemu tome objašnjavajući ton, ali i otvaranje novih pitanja dao je umirovljeni bojnik HV-a Nediljko Pušić. Njegovo senzacionalno otkriće o milijunima barela nafte i milijardama kubika plinate velike količine bakrene i uranove rude a što je u cijelosti potkrijepljeno topografskim kartama i geomorfološkim studijama svjetskih stručnjaka i znanstvenika, u dobroj mjeri demistificira slovensku nepopustljivost u pregovorima s Hrvatskom oko Savudrijske drage. Institucija koja raspolaže s najviše geoloških podataka na svijetu je Geološka služba američke vlade (U. S.Geological Survey) u čijim je izvješćima Pušić pronašao precizne procjene količina nafte, plina i tekućeg plina u sjevernome Jadranu.

Do tih je podataka, već u fazi njihova nastajanja, vještom diplomatskom „komunikacijom“ uspio doći vrlo sposoban slovenski diplomat Dimitrij Rupel, koji je nota bene, bio veleposlanik Slovenije u SAD-u, tvrdi Pušić u razgovoru za Slobodonu Dalmaciju. Zato je Račanu i Drnovšeku bio tako ključan tzv. junction ili dimnjak do međunarodnih voda - na karti označen kao „koridor“. Upravo analizirajući značaj i vrijednost „dimnika“, prebogatog naftom i plinom, Slovencima je on postao prioritetnim. No, taj im je plijen tik pred nosom, a nije njihov. Zato su odlučili, na svaki način, osigurati suverenitet nad njim, a time i nad eksploatacijskim poljima. Upravo zato im nije bio dovoljan samo neškodljiv prolazak brodovima što je Hrvatska nudila nastaviti davati po već uhodanim međunarodnim uzusima. Oni bi htjeli vlasništvo nad tim teritorijem jer bi tada „dimnik“ vrlo brzo zatvorili za sav brodski promet i brodove gurnuli na talijansku stranu, a u dimnjaku bi postavili naftne i plinske platforme. Pušić je došao i do podatka da je Slovenija već naručila dvije eksploatacijske platforme koje samo čekaju da njihova država dobije suverenitet u „dimnjaku“ kako bi ih postavili. U međuvremenu su, tvrdi Pušić, obavili sve pripreme za izgradnju plinovoda Savudrija -Koper. Ostaje mi nepoznato zašto hrvatski pravni autoriteti nisu reagirali na ovo Pušićevo otkriće mada su s njime upoznati? Vidjeli su geološke karte. Možemo jedino nagađati da se zaključilo kako bi to pregovore samo kompliciralo i dodatno otežalo.

Dr. Milan Nosić dalje citira: „Prema izvješću dr. Sandre J. Lingquist, jedne od najutjecajnijih i najuglednijih naftnih geologinja na svijetu, polovica navedenih količina, naročito plina, nalazi se u akvatoriju Umaga i Savudrije, a upravo taj akvatorij Slovenci nazivaju “dimnik”. Pravi naručitelj ove američke geološke studije bila je zapravo prva demokratska mađarska vlada koja je 1989. god. zatražila od SAD-a da pregledaju sve njihove izvore nafte i plina kako ne bi bili ovisni samo o ruskim energentima. Na američkim kartama, u predjelu Savudrije, ucrtana su dva pretpostavljena plinska polja, već imenovana kao Neptune i Mercury. Amerikanci su napravili plan, koji obuhvaća područje od Savudrije do Kopra, kao plinsko nalazište koje bi služilo za održavanje sustava plinovoda u Europi, između Alžira i Rusije... O otkriću Nediljka Pušića pisalo je i Hrvatsko kulturno vijeće još u listopadu 2009...

Na kraju, uz presudu Arbitražnog suda i slovensko „najnovije“ službeno ponašanje treba reći i ovo: Sud nije donio  ddodluku posebno o kopnu, posebno o moru ili posebno o nekim dijelovima kopna i mora, on je graničnu crtu vukao onako kako ona i teče – cijelom dužinom od tromeđe s Mađarskom pa na zapad sve do Savudrijske vale. Ako Slovenija želi provedbu sudske presude prvo u Savudrijskoj vali znači da ne poštuje odluke suda. Znači da te odluke, za čije nepoštivanje proziva Hrvatsku - u stvari sama ne poštuje. Ako pak želi implementaciju presude u zaljevu onda ju mora provesti istovremeno i cjelovito, a ne kako bi Slovenija htjela malo ovak - malo onak. Implementacija mora biti istovremena i za Svetu Geru i za zaljev. I za sva ona područja na kojima je Slovenija (napokon) ostvarila svoj vjekovni san i postavila ogradu od žilet žice prema „južnakima“, prema Hrvatskoj, a (i) na hrvatskoj zemlji. Na svim onim mjestima na kojima se veprovi i košute zapliću u žicu i danima umiru u mukama i krvarenjima. Slovenija se napokon ogradila, tobože zbog imigranata. Zato Slovenija, danas po arbitražnoj presudi koju navodno silno poštuje, treba biti prva koja će se povući na sve one nove granične crte po arbitražnoj presudi, ukloniti konc-logorske žice i vojne postrojbe na tuđoj zemlji kako bi tek tada mogla tvrditi da ona poštuje a hrvatske ne poštuje arbitražu. No, Hrvatska je izašla iz arbitraže još 2015...i nije riječ o samovoljnom nepoštivanju nego o nepostojanju volje i zakonske osnove za takvom namještenom i jednostranom arbitražom. Arbitraža pretpostavlja volju dviju strana za njom.

Uz to, nikada ne ćemo zaboraviti da su slovenska granična presizanja narasla i eskalirala upravo za srbo-četničke i crnogorske agresije na Hrvatsku. Onda, kada su nam svi davali tri tjedna života, a zatim vidjeli samo naš poraz od agresora. Dok nam je kuća gorjela Slovenci su kalkulirali. Tako su i dobili nadimak alpski četnici. Tada su ih mnogi prozvali Zlovencima. Naknadno razraslim apetitima htjeli su prigrabiti maksimalno što se ukrasti može u uvjetima rata u kojem je gorjela Hrvatska i BiH, ali ne i Slovenija. Oni su tada već bili odabrali svoju (koristoljubivu) stranu. Uvremenu opće nesreće pa i u njihova prva susjeda! Na čast im.

Nesposobno držanje u europskoj politici i diplomaciji

Bilo kako bilo, bila geološka bogatstva razlogom ili „samo“ povijesna slovenska gramzivost, ili oboje, nakon ovolikih šumova u kanalu bolje rečeno zaljevu, ostaje nam vječna enigma zašto se slovenski, potpuno izmišljen napad i spor, s hrvatske strane od početka nije zastupao pravim argumentima? Bila u to umiješana Britanija ili ne, ali engleska je kraljica posjetila tu u svijetu malu i gospodarski sasvim neznatnu Sloveniju...

Osnovno je pitanje zašto se nismo od početka ogradili od presizanja na naš teritorij temeljem odluke Slovenske oslobodilne fronte iz 1943? Dogovorom kraj Pirana iz 1944.? Posebno još i odlukom Badinterove arbitražne komisije koja je stupila na snagu još u listopadu 1991.? Međunarodnom odlukom koja je bila(pred)uvjet za odcjepljenje i puno međunarodno priznanje dvaju novonastalih država? Zašto su se slovenska stajališta tako naglo promijenila, zbog Rupelova geološkog otkrića? Na poticaj Britanije, koja uvijek rado vreba kako podmetnuti samostalnoj i katoličkoj Hrvatskoj? Može li Slovenija, nakon dostignutog međunarodnog priznanja o samostalnosti, odbacivati tako važne uvijete po kojima se upravo i osamostalila? Pod kojim je sve pritiscima, davno prije ulaska u EU, višestruko i opetovano bila Republika Hrvatska? I još je.

Zbog našeg trajno nesposobnog držanja u europskoj politici i diplomaciji od početka do danas, zbog straha od pritiska na sud i kukavičluka pod drugim europskim pritiscima, Hrvatska se brani samo simfonijama nota. I bome je sve bliža onom avangardnom, bienalnom i oštro škripećem, a jalovom glazbenome slogu.

Javor Novak/hkv.hr