Sretna nam Nova … LUSTRACIJA!

Pin It

Svrhom dugo željene lustracije obično se razumijeva onemogućavanje sudjelovanja u javnome životu osoba angažiranih u društveno-političkim, posebno obavještajno-represivnim strukturama komunističkog totalitarizma, kao i povijesno rasvjetljavanje tog mračnog razdoblja istočno-europske povijesti.

Ipak, obzirom na protok vremena i izostanak pravodobnog provođenja tako zamišljene lustracije, njezin bi konačni učinak sada bio prilično manjkav, više simboličan.

Naime, ovladavši medijima, pravosuđem, sveučilištem i kulturom, vladajuće strukture iz komunističkog totalitarizma uspjele su prenijeti komunistički način razmišljanja i metode djelovanja na nova pokoljenja pri čemu, prebivajući u takvu okruženju, od natruha komunističkog mentalnog sklopa nisu ostali pošteđeni čak ni njegovi gorljivi protivnici. Stoga primjena navedenog kriterija, dakle lustracija pojedinaca u uvjetima već dobro pročišćene dokumentacije i strogo kontroliranih medijskih zvučnika, a ne i komunističkog mentaliteta (što nije stvar proglasa nego mukotrpna zadaća više naraštaja), ne bi rezultirala ozdravljenjem hrvatskog naroda. Iako bi, vrijedi priznati, imalo smisla i takvu je primijeniti, primjerice na Josipa Manolića koji još nije navršio ni prvo stoljeće života, a sam Bog zna koliko mu ih je (stoljeća) preostalo.

Odgovarajući na pitanje kako provesti lustraciju mudro bi bilo izbjeći poslovično pretjeranu sklonost, čak i opčinjenost Hrvata važnosti pojedinih papira koje naš narod, uključujući i elite, drži utjelovljenjem nekakve povijesne pravice. Takvo poimanje je stoljećima služilo poput svojevrsnog sedativa i držalo Hrvate u stanju ukočenosti i kalimerovskog jamranja u bradu. Vrijedi podsjetiti kako su te listine u ključnim trenutcima hrvatske povijesti malo značile, štoviše često bi im uporabna vrijednost jedva prelazila onu higijenskog papira. Niti su Cetingradska povelja, a bome ni glasovita Pacta conventa bile od neke pomoći Zrinskom pod Sigetom, niti je Ustav SFRJ iz 1974. godine odveć značio vukovarskim braniteljima ’91. Papir sve trpi, ali očito ne spašava od trpljenja. Stoga bi umjesto lustracije komunističkih struktura “crno na bijelo” bilo razumnije i ovom vremenu primjerenije provesti lustraciju potiho, onako kako su to počevši od 3.siječnja 2000. vrlo učinkovito učinili nelustrirani protagonisti anti-lustracije temeljene na mraku laži, opsjena i obmana, primijenivši ju na ratne pobjednike i stvaratelje hrvatske države. Jedino što to treba učiniti sa suprotnim ciljem – tuđmanizam a ne detuđmanizacija. Odnos prema ostavštini prvog hrvatskog predsjednika predstavlja prirodno mjerilo i temeljnu crtu razdjelnicu suvisle i smislene lustracije DANAS! Dakle, ne lustracija PROTIV komunizma, nego lustracija ZA Hrvatsku, Tuđmanovu Hrvatsku – jedinu kakva može biti a da hrvatskom ostane. Boreći se PROTIV Hrvati ne mogu pobijediti (domaći sluge sluginih slugu su uvijek PROTIV, ANTI, …), jer to je protivno hrvatskoj narodnoj duši. Hrvati mogu pobijediti samo ako igraju ZA, i to ako se drže znaka Križa.

Pri tom više nije važno tko je što bio, tko je kako mislio, tko je što radio, nego s koje strane ove prirodne razdjelnice stoji DANAS – mišlju, riječju i dijelom, po mogućnosti sa što manje propusta. Jer tko kontrolira sadašnjost, taj piše i prošlost i povijesnu istinu. Bez toga, ako netko marljiv i uporan do istine i dođe, ona ostaje prigušena i najvećem dijelu naroda skrivena.

No, kako ostvariti nadzor nad sadašnjošću?

Gdje smo sada i zašto?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, bitno je osvijestiti postojeće stanje, dakle gdje je Hrvatska sada. Po riječima umirovljenog general-bojnika Krešimira Kašpara, pobočnika predsjednika Tuđmana, od 76 generala imenovanih nakon 3.siječnja 2000., njih 47 ima osnovno vojno obrazovanje JNA (što i ne čudi zna li se tko ih je imenovao). K tome, od jednako toliko generala kojima je čin dodijelio prvi hrvatski predsjednik više nijedan nije aktivan, uključujući i osmoricu istaknutih ratnih vojskovođa koji su najviši čin iskovali u Domovinskom ratu, tada u dobi između 26. i 34. godine života. To znači da danas u najzrelijim životnim godinama nisu podobni za vođenje HV-a. Pametnima dosta! Pa i drugima. Ali nije to sve …

I dok su nasljednici KOS-a i Udbe iz Srbije i muslimanskog dijela BiH neumorno pripremali svjedoke i dokumente u haaškim procesima protiv Hrvata, obavještajne strukture Republike Hrvatske su činile to isto, ali protiv Norca, Merćepa, Glavaša, Brodarca i drugih stjegonoša hrvatske obrane i slobode pred sudovima RH. I kako onda dobiti rat poslije rata kad svi na terenu pucaju na tvoj gol? U poluvremenima tih “utakmica” obavještajno-represivni aparat RH je u najmanju ruku propustom, a vrlo vjerojatno i organizacijski, sudjelovao u pripremi “navijačkih” nereda u Milanu, St. Etienneu i na Poljudu pokušavajući uništiti hrvatski nogomet, taj zadnji bastion tuđmanizma, središte narodnog ponosa, veselja i samopouzdanja. Da je tomu doista bilo tako, pokazuje promptna politička eksploatacija tih događaja (Josipović, Milanović, Ostojić, Pusić, družina Bože Petrova), popraćena frenetičnim odobravanjem bulumente združenih medijskih bukača, tih dežurnih pravobranitelja izgrednika na tribinama i pravih huligana u pravim ložama.

Pravosuđe RH na tapeti ima najbolje hrvatske ljude u ratu. Sudi im za zapovjednu odgovornost za razliku od sudova u Srbiji i muslimanske strane u BiH, koji sude samo neposrednim počiniteljima iz vlastitih redova. No, djelitelji pravde u RH ne ostavljaju na miru ni najbolje i najuspješnije u miru – arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, potom kapetana nogometne reprezentacije, ponajboljeg u svom poslu na svijetu, kao i najpopularnijeg pjevača pjesama domoljubnog i kršćanskog naboja. Ipak, sve to ne pomaže pravosuđu RH da u međunarodnim krugovima stekne rejting veći od Agrokorovog. Zorno to pokazuje tretman njegovih nalaza na međunarodnim arbitražama (INA-MOL), kao i odbacivanje tjeralice protiv MOL-ovog dužnosnika Zsolta Hernadyja od strane mjerodavne međunarodne rejting agencije u tom području – Interpola.

Ipak, ono što posebno upečatljivo ilustrira razliku karaktera Tuđmanove Hrvatske i trećesiječanjske joj slijednice jest ponašanje prema Haaškom sudu. I dok je Tuđmanova Hrvatska svojedobno uspjela ishoditi povlačenje subpoene  (svjedočenje pod prijetnjom kazne) za ministra Šuška, kao i izuzeće osjetljivih dokumenata MORH-a u postupku protiv generala Blaškića, Tuđmanov nasljednik Mesić je u cijelosti ignorirao mogućnosti koje su ta postignuća pružala. Slao je u Haag šakom i kapom sve što mu se našlo pod rukom, i to mimo zakonom propisane procedure. Taj zločinački pothvat protiv Hrvatske amenovala je Račanova vlada naknadno “opravši” poslane dokumente u maniri mafijaške organizacije. Da ironija bude potpuna, ovim haaškim dosegom suverene Tuđmanove Hrvatske u konačnici se okoristila Srbija ishodivši zatamnjenje pojedinih dijelova dokumenata važnih za svoju nacionalnu sigurnost.

Kakav trijumf “pacovske hrvatske”! Sažetak je to njezinog djelovanja, svrha postojanja i opravdanje ovog posve prikladno joj dodijeljenog neformalnog naziva – uspjeh Tuđmanove Hrvatske izvrni na hrvatsku štetu a za korist Srbije. Vrijedno je primijetiti i kako su bosanski muslimani koji državu dijele s drugima nekako ipak uspjeli zadržati nadzor nad ključnim institucijama koje državu čine državom, dočim su Hrvati stvorili vlastitu državu pa potom izgubili stvorene institucije. Nasljednici KOS-ova i republičkih Udbi su postali redom slovenski, srpski, muslimanski, radeći u korist svojih naroda i novih država, samo su u hrvatskom slučaju ostali jugoslavenski.

Korijeni ove perverzne inverzije sežu u 3.siječnja 2000. kada politika Clintonove administracije predvođena državnom tajnicom Madeleine Albright i operativcem na terenu Williamom Montgomeryjem, usklađena sa Sorosevim svjetonazorskim pozicijama i propuh društvom, dovodi na vlast tzv. reformirane komuniste. Pridružuju im se i od HDZ-a odmetnuti pojedinci, koji su još u jeku rata pokušali provesti državni udar uz neizbježnu potporu nekoliko dobrohotnih, domoljubnih izgubiša u prostoru i vremenu. Manje je poznato, a što je nedavno otkrio Vjeko Brajović, šef osiguranja predsjednika Tuđmana, da je siva eminencija trećejanuarske vlasti bio stari američki pouzdanik na ovim prostorima Ante Marković, predsjednik jugoslavenske vlade u godinama kolapsa SFRJ. Dakle, formalno su na vlast dovedeni “reformirani”, “hrvatski” komunisti, a iz pozadine konce vuku okorjeli jugo-komunisti predvođeni Antom Markovićem i Budimirom Lončarom. Potonjeg je lucidni Radivoj Cvjetićanin, veleposlanik Srbije u Zagrebu u razdoblju između 2005. i 2009. godine, u svojim sjećanjima označio ključnom figurom hrvatske politike, onaj isti Cvjetićanin kojem je u to vrijeme Ivo Josipović u svojstvu teklića po birtijama donosio hrestomatije povjerljivih dokumenata. S vanjskim vjetrom u leđa (Haag, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) ova janjičarska struktura, s još u SFRJ usađenom alergijom i na najbezazleniju manifestaciju hrvatstva, preuzima sve ključne poluge nadzora nad političkom vlasti čija se “autonomija” manje-više svodila na raspodjelu 10% nefiksnog dijela proračuna. Kad bi se ukazala potreba za discipliniranjem Vlade, koristila bi se kao batinom svojim inozemnim sponzorima i “nevladinom vlasti” (mediji, sveučilište, kultura, sindikati, nevladine udruge) do nemile volje provodeći detuđmanizaciju u svim segmentima društva. U takvim strogo kontroliranim uvjetima prostor za prevrat i povratak tuđmanizmu je doista bio vrlo ograničen, gotovo nemoguć, otprilike kako je to bila samostalna Hrvatska sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U okolnostima kad je “meka” moć i dalje u rukama spomenutih struktura, a jako dobro su pozicionirane i u državnom aparatu, posebice pravosuđu, doista ne treba čuditi kako je i danas u Hrvatskoj iznimno teško donijeti bilo kakvu odluku od strateškog značaja poput izgradnje LNG terminala na Krku.

Najava “velikog derbija” 24 godine poslije

Prvi “veliki derbi” Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske” odigran je još u proljeće 1994. godine, neposredno nakon sklapanja Washingtonskog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj Federaciji BiH i njezinoj konfederaciji s Hrvatskom (koja je predviđala monetarnu i carinsku uniju), a koji je predstavljao temelj za skoro oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija i mir u BiH. Potaknuti neprijateljima Hrvatske izvana i vlastitom sujetom iznutra, Mesić i Manolić s pozicije predsjednika Sabora i saborskih domova u dramatičnim okolnostima pokušavaju preuzeti vlast vrbovanjem saborskih zastupnika, a kad im to ne uspije, nastoje izazvati institucionalnu krizu paralizom rada Sabora. Manolić traži odstup Tuđmana s vlasti optužujući ga za stvari koje će postati vodećim mantrama, u biti dogmama detuđmanizacije nakon trećejanuarskog prevrata – podjela Bosne, mutna privatizacija u korist uskog kruga odabranih, nefunkcioniranje pravne države, kršenje elementarnih ljudskih i manjinskih prava, bujanje ustaštva – sve to u jeku rata kad je trećina Hrvatske okupirana. Kako bi izgledao nastavak priče da su pučisti prevagnuli – u koliko bi dijelova i u kakvim granicama danas bila Hrvatska, bi li zaživio plan Z-4 s Republikom Srpskom (Krajinom) kao autonomnom teritorijalno-političkom jedinicom u Hrvatskoj, što bi bilo s Hrvatima u BiH s obzirom da su pučisti zagovarali bezuvjetni savez s bosanskim muslimanima, a to nije drugo nego pristajanje na Izetbegovićev politički koncept BiH kao unitarne, građanske Bosne – može se tek naslutiti.

Šeksova dvodijelna knjiga “Državni udar”, koju čine prijepisi dramatičnih razgovora vođenih iza zatvorenih vrata, podsjećanje je na ta vremena, ali i svojevrsna najava novog, neizbježnog sukoba između Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske”, sada u novim geopolitičkim okolnostima (Hrvatska je članica EU, a u Americi na vlasti Trump). Siloviti kontraudar objavom Šeksovih razgovora s Udbom u ulozi suradnika iz ranih sedamdesetih dokaz je da je “pacovska hrvatska” najavu prepoznala. Ipak, nije svejedno je li netko bio iskreni ili neiskreni suradnik jugo-komunističke tajne službe, kao ni jesu li zapisi nečijih razgovora dostupni ili su se negdje zagubili. A još je manje svejedno je li netko samo surađivao sa službom, iskreno ili neiskreno, ili je pak držao suradnike na vezi, nadzirao društvo i usmjeravao društvene, političke i gospodarske procese. O potonjima se baš i ne priča previše. Zucne li tko nešto, poput redatelja antologijskih dokumentarnih filmova i jednog igranog (“Ludi dani”), Nikole Babića, Hercegovca iz Poprati pored Stoca, ujedno i autora filma o ubojstvu Brune Bušića u kojem se prvi usudio udbaša nazvati udbašem, dopadne ga sudbina ustaše. Briše mu se svaki trag i sjećanje.

Danas imamo s jedne strane ekipu u čijem stručnom stožeru sjede oni koji su prijelomne ’94 ostali uz Tuđmana (Gregurić, Valentić, Šeks, Škegro). Nasuprot njima stoje oni koji su revno provodili detuđmanizaciju od 3. siječnja nadalje, poispadali ispod skuta neprincipijelne koalicije struktura “Mesić-Manolić” i “Ante Marković – Budimir Lončar”. Gospodarsku, ali i svjetonazorsku potku ovog tima čini dinamični duo “Branko Roglić – Emil Tedeschi”, distributera stranih roba i nastranih ideja, jednako stranih hrvatskom nacionalnom biću kao što su to bile one marksističke kojima su tako nalik. U kokošinjcu se, pak, kočopere saborski im puleni, što partijski sad već stasali podmladak, što oni predstavljeni kao nešto novo – treći put. Ti novi poput male, nikako ne i nevine dječice prave balone rastežući stoput prožvakane žvake na teme iz devedesetih. Ne trebaju takvima ni Judine škude da se ponude, jer oni su, kažu, pošteni. Ma što pošteni? Prepošteni! Pa se još takvi, prepošteni ne bili, s nasladom sad sprdaju s “kolegom Sovom” i dive briljantnoj memoriji Jože Manolića.

Kruta stvarnost pokazuje kako su trenutno samo te dvije momčadi na terenu. Ostale, ili se još nisu sastale, ili su se već raspale. Možda ima i boljih igrača koji bi mogli i trebali zaigrati u Tuđmanovoj momčadi od postojećih, možda negdje čuči i bolji kapetan od trenutnog, ali su se – ili zavalili negdje pri vrhu tribina nervozno grickajući kokice, ili su ih udaljile ozljede zadobivene u prethodnim megdanima, ili još nije došlo njihovo vrijeme da bi nastupili u ovom, opet za Hrvatsku presudnom srazu Tuđmanove Hrvatske i “pacovske hrvatske”. Konačno, nije li razumnije uzdati se u onoga tko je najbliže tomu da može učiniti što treba, nego u onoga tko to hoće, a ne može?

U ovakvom trenutku Hrvati si ne mogu dopustiti komfor osuđivati ljude koji su zadržali određene pozicije sadeći tikve s crvenim, crnim, žutim i zelenim vragovima u izrazito nepovoljnim općim okolnostima, kako sedamdesetih, tako i nakon 3. siječnja 2000. Pravi test vjerodostojnosti današnji je stručni stožer položio još ’94 stajući uz Tuđmana, neki među njima (Gregurić i Valentić) stavljajući opći državni interes ispred osobnog, budući su bili u bliskim prijateljskim odnosima s ondašnjim vodećim pučistima. I ne treba im uzeti za zlo to što su ostali na palubi ruzinavog broda i poslije 3. siječnja 2000. čekajući da se more smiri, u to zlo vrijeme kad je najpoznatiji haaški krivokletnik jednim potpisom hladno odstrijelio dvanaest generala, kapitalaca iz Hrvatske vojske iskoristivši kao povod jedan mlak, bezazlen, ali dovoljno otvoren potez. Napokon, tko će ga znati, je l’ Tamo Gore više na cijeni zauzeti udobno mjesto na navijačkoj tribini i tako ostati “čist” ili se uvaljati u kaljužu Svijeta i umazati se prljavštinom do guše kako bi se, kad dođe vrijeme, pripravio kakav-takav put onima koji će preuzeti baklju i krenuti dalje?

Kako dalje i što s njima?

Nekome se može primamljivim učiniti rješenje u vidu hitrog institucionalnog reza poput onog “a la Erdogan”, međutim za takvo što treba imati odgovarajući vanjskopolitički kontekst i stabilnu unutarnje-političku bazu. Hrvatska, nažalost, nema ni jedno ni drugo. Uostalom, u pretežitom dijelu domoljubne javnosti hvaljeni i omiljeni Viktor Orban ni nakon deset godina čvrste i stabilne vlasti još se nije osmjelio iz Mađarske deložirati Sorosevu “kumrovečku školu”. Prema tome, postupna promjena se nameće kao jedina realno moguća varijanta, kroz tihu lustraciju “pacovske hrvatske” – (tuđmanizaciju), bez pompe i buke. Jer državna politika je, kako reče Franjo Tuđman, vraški složena stvar. Treba uvažavati mnoštvo čimbenika, vanjskih i unutarnjih, a redoslijed i dinamika izvođenja pojedinih koraka moraju biti savršeno ugođeni poput najskupocjenijeg glazbala. Poremeti li se redoslijed koraka ili neki potez odigra mrvicu prerano ili prekasno, sve lako može pasti u vodu. Ta igra zahtijeva iznimnu pribranost i strpljenje, a ne djetinje oduševljavajuća, jednostavna rješenja.

Deinstalacija trećesiječanjskog zla može se ubrzati samo odatle odakle je i instalirano – preko Velike bare – a tamo se nastupom predsjednikom Trumpa zbivaju ohrabrujuće promjene. Prije svega, to je promjena u američkom veleposlanstvu u Buzinu. Dolazak Trumpova čovjeka od povjerenja namjesto predstavnice Clinton-Obamine ekipe, tih zdušnih podupiratelja ovdašnjih “pacovskih” struktura, čak i generatora degenerativnih društvenih procesa u Hrvatskoj uopće. Još i više veseli pozivnica na domjenak prijateljstva (“Friendship Party”) zaslužena glasovanjem Hrvatske u UN-u sukladno američkim interesima po pitanju priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela. Zanimljivo, ovaj domjenak će se održati upravo sutra – 3. siječnja! Sve to uz promjene u hrvatskoj vojsci, odnosu prema braniteljima (posebice, onima iz redova HVO-a), potom postupanje hrvatske policije vezano uz pokušaje ilegalnog ulaska ekonomskih migranata u EU, ulijeva nadu da sazrijeva vrijeme u kojem će se moći iskoristiti ta mala pukotina u međunarodnim odnosima za liječenje Hrvatske iznutra kao što je početkom devedesetih sličan procjep iskorišten za njezino stvaranje i opstanak.

Razmatranja o Tuđmanovoj Hrvatskoj i “pacovskoj hrvatskoj” neminovno vode do pitanja ima li današnja Hrvatska premalo ili možda ipak previše ljudi. Odgovor na to pitanje je – ima! – milijun previše i dva milijuna premalo! Manjkaju potomci političkih i ekonomskih emigranata rasuti diljem svijeta kao posljedice nesreća koje su zadesile hrvatski narod u prošlom stoljeću. Dobrodošli su i njihovi prijatelji, i svi ostali ljudi dobre volje i pozitivnog odnosa prema Hrvatskoj bez obzira na porijeklo, koji se lako mogu stopiti u hrvatski narodni identitet kako su uostalom to činili stoljećima.

Višak su oni koji sustavno stvaraju ozračje kako treba otići iz Hrvatske. Međutim, oni bi da odu drugi. Samima im se baš i ne ide, kao da im i nije skroz loše, mada je upitno i bi li ih tko takve “pune životnog optimizma” uopće primio. Višak nisu samo sufleri, nego i oni koji su podlegli njihovoj promidžbi i zamrzili Hrvatsku ostajući u njoj.

Kako se riješiti tog viška? Postupiti prema njima onako kako su njihovi mentalni, kadšto i biološki predšasnici postupili prema predcima i rođacima onih koji su već vani ne priliči stvoru stvorenom na Božju sliku i priliku, taman kad bi se za taj scenarij poklopile vanjske okolnosti. No, nazire li se uopće kakvo rješenje kojim bi i taj korov u rajskom vrtu ipak poslužio na korist Hrvatskoj? Kako lustrirati one koji se napajaju spoznajama i životnom energijom s portala Index.hr – te duhom osiromašene, hibridne reinkarnacije “Radija SKOJ 1” i “Ferala”, zdrave za dušu koliko je to osiromašeni uran za tijelo – kao i halapljive gutače sadržaja medijske mu subraće?

Možda bi pomoglo kad bi ih se podvrglo kolektivnom tretmanu u solariju dok ne poprime odgovarajući ten poput kolača u pećnici. Nakon toga bi ih se moglo registrirati pod imenima poput Qanteh Gowannah Tommiq, Sabah Yowannah Al Spraytzaawy, Mynameis Rankho … Osttoyah Rankho ili jednostavno Gohran Baxus Rahmanbeg, … i sličnima. Uz takva imena u dokumente bi im se svima upisao isti datum rođenja – 3. siječnja 2000. Jest, nisu tada rođeni, ali su, ako ništa, onda barem preporođeni. Uostalom, nisu ni svi novovjeki došljaci s bliskog i daljeg istoka rođeni 1. siječnja pa im nerijetko tako u ispravama stoji.

Kako Hrvatska na lageru ima već barem milijun takvih kandidata, i to listom teško popravljivih ekstremista, valjda bi to dostajalo za kvotu europske solidarnosti u trajanju od pola stoljeća, ako ne i cijelog. Osim toga, uz malo sreće i snalažljivosti moglo bi se ishoditi i pozamašna sredstva iz EU blagajne namijenjena programu integracije – te zadnje nade da napokon postanu ono čega se najviše gnušaju – Hrvati!

Grgur S./Kamenjar.com