Europska Hrvatska, trulež jugoslavenstva i umjetnici koji to nisu

Pin It

Kuća se ne gradi od drugog kata već od temelja, a hrvatski su temelji zanijekani i zaboravljeni, od jezika do političkog programa. Mi ne uživamo luksuz poput Francuza, Nijemaca, Engleza ili ostalih velikih naroda, no ne zato što smo mali, nego jer nismo postavili ni temelje nacionalne države i kako onda može biti govora o nacionalnoj kulturi?!

Kao i svake godine, ove se godine na prvom programu HRT-a 01. siječnja mogao pratiti uživo prijenos Novogodišnjeg koncerta iz “Musikvereina” u Beču. Treba napomenuti da izvedeni valceri obitelji Strauss nemaju glazbenu vrijednost; oni su odraz “popularne” glazbe onoga doba, kao što nekoć bijahu popularni primjerice redengot ili (polu)cilindar.

Međutim, ono što su gledatelji mogli vidjeti i čuti jest – europska kultura. Počev od same dvorane “Musikvereina” te ostalih prizora austrijske arhitekture (recimo austrijske nacionalne knjižnice) preko glazbe do baleta i plesa, sve je to slika minulog doba, ali ne i minule kulture iako suvremeno pomodarstvo nalaže i postavlja neke nove, kažimo otvoreno, dekadentnije trendove.

I Hrvatska nekoć bijaše dijelom te kulture, nažalost ne kao njezina bitna sastavnica, iako smo i mi dali velike sinove (poput Meštrovića), a žalosti ponajviše što Hrvatska nije baštinica te velike, odnosno jedine i najveće, dapače, isključive svjetske kulture, a to bi morala i trebala biti. Nije krivnja na narodu hrvatskom’; nametnut mu je opanak jugoslavenski, čaršija i šljivovica, laž i bratstvo lažno, i umjesto secesijske okućnice – “na avliji demirli kapija“. Matoš je prerano umro i pravog Europejca poslije njega ne imasmo, a ondašnja se politička vrhuška izgubila, sirota sva nesvikla na „vizantijsko“ opsjenarenje.

Protukretanje se nazrijelo nakon uspostave NDH; neka se samo pogledaju zagrebački arhivi: od regulacije pravopisa, koje su predstave izvođene, kakve su knjige tiskane, tko ministri u vladi bijahu, kakve opere gostovahu… Ako je jedan Natko Devčić, kasnije zagriženi komunist, dirigirao orkestrom u „logoru smrti“ Jasenovcu (!), onda slika ondašnje, građanske Hrvatske biva jasnija ili, pak, mutnija s obzirom na višedesetljetnu komunističku laž. Tada je Zagreb nanovo povezan s Europom i kultura je zagrebačka, unatoč ratu, postajala sličnijom berlinskoj, rimskoj, bečkoj, praškoj pa i pariskoj i londonskoj. No, sve je to završilo genocidom, kulturocidom i otimanjem imovine te je Hrvatska opet gurnuta u balkansku kaljužu, nikad isušenu.

Uskoro će 30 godina od hrvatskog osamostaljenja, ostvarenja te stoljećima sanjane slobode, i, na stranu s politikom, gospodarstvom, ekonomijom ili vladavinom prava, gdje je hrvatska kultura? Gdje nestade europska Hrvatska? Naravno, zatirana je u dvjema Jugoslavijama, ali kako rekosmo, već su 3 desetljeća otkako Beograd ne vlada; već trećinu stoljeća Hrvati ne nose opanke.

No gle! Što se ono u Areni sjaji? Balašević i 20 000 Hrvata bez kokarde na glavi! I to na svetog Stjepana u metropoli hrvatske države – kulturnom, intelektualnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvata! Nešto je tu i polemike nastalo; oglasio se nakon što nastade galama isusovac Mandurić koji između ostaloga kaže: „Razlog se da i naslutiti: to je zato što slutimo da oni, svojim stvaralaštvom upravo tkaju vlastite ideale u svoje djelo. Stoga mi želimo znati što to oni u konačnici vjeruju, žive, pate, trpe, čeznu, žele, žale, žude… Umjetnici imaju prevažnu ulogu i nezamjenjivu misiju. Oni su nositelji tog jednog dijela kulture koji, više nego bilo koji drugi (ako izuzmemo vjeru), oblikuje mentalitet jednog naroda. Oni su svećenici izvanvjerskog svijeta; duša naroda. Odnosno, trebali bi to biti. To je važno za svakog od njih, pa i za Balaševića. Meni je stoga važno to što neki umjetnik misli, kakve ideale slijedi i vjeruje.“

Iako je parafrazirao svetog Augustina (Sed nos id quod credimus nosse et intellegere cupimus, De libero arbitrio, II, II, 5, 60), nešto se očito stubokom promijenilo u isusovačkoj naobrazbi kad se Balaševića svodi pod pojam umjetnika… Ako je isusovačko obrazovanje palo na tako niske grane, onda se sveukupnom ljudstvu i europskoj civilizaciji jako loše piše.

Balašević, pak, i njegova „glazbena“ (nepristojno je to nazvati glazbom) djela sadrže u sebi jedan politički ton – zaudara na trulež jugoslavenstva i onu tako srpstvu urođenu oportunu snishodljivost. Hoćemo li zbog revnog petokolonaškog djelovanja, novojugoslavenske medijske tlake ili uvezenog „mainstreama“ početi i Thompsona nazivati umjetnikom? Na stranu što on mahom pjeva budnice i pjesme s rodoljubnom/domoljubnom tematikom i što se s njegovim svjetonazorom možemo u potpunosti složiti, ali, nije on umjetnik, nije to kultura. Isto vrijedi za cijeli niz onoga što se danas naziva glazbom, od Rozge preko Severine do Vitasovića, Grdovića, Miše Kovača, Vice Vukova i t.d.

Jer, ako Balaševića i Thompsona, kao dva antipoda, nazovemo umjetnošću, kako ćemo nazvati Lhotku, Kaplana, Zajca, Lisinskog, Papandopula i da uopće ne spominjemo Europljane od Orffa do Stravinskog ili ne daj Bože ranije. Jedna je stvar kad Hollywood svoje smeće reklamira kao umjetnost i ostatak polupismenog svijeta to guta, no isusovci bi ipak trebali imati drukčije shvaćanje, ono koje odgovara njihovu obrazovanju. Ljudska civilizacija ipak nije toliko propala da bismo na zajednički nazivnik svodili „klasične“ skladatelje i suvremeno smeće, ma koliko nam politički (ne)odgovaralo.

Hrvat, nažalost, više nije u stanju razlučiti politiku od kulture jer je ista toliko zagađena svjetonazorom i onim najprimitivnijim od sviju shvaćanja da umjetnik mora biti „društveno angažiran“ što je podmukla podvala (kulturnog) marksizma. Uzmimo primjer najnovijeg romana Kristiana Novaka „Ciganin, ali najljepši“. Piše Kruno Lokotar: „Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.“ Dakle, osim „aktualnosti“ imamo i širok spektar prizemne politikarije.

Međutim, ne treba miješati uspješnost zarade s onim umjetničkim u djelu što se redovito događa u posljednjih pola stoljeća; za dvjesto će se godina Beatlesi, Lady Gaga pa i Thompson i Balašević učiti na ekonomiji ili kulturnom menadžmentu, ali ne na povijesti umjetnosti. Imali smo slučaj s Nives Celzijus kojoj nisu htjeli dodijeliti književnu nagradu Kiklop za knjigu „Gola istina“ – pa nije krivnja ni Nives što je ispunila zadane kriterije, već na onome koji postavlja kriterije – ako je uvjet bio prodaja i taj je uvjet ispunjen, čemu galama? To je ujedno bio pokazatelj da ministarstvo kulture kao takvo i sve poticaje kulturnom radu u Hrvata treba naprosto ukinuti.

Vratimo se (ne)kulturi. Prošlu je godinu zagrebačko HNK odlučilo privesti kraju dramskom prilagodbom spomenutog romana K. Novaka. Užasnije od same predstave bijahu njezini uzvanici: dva bivša ministra kulture (Biškupić i Hasanbegović) te predsjednik sabora Jandroković – državni je vrh pokazao vrhunski neukus – ako se nešto događa u kazalištu, to nije nužno umjetnost. Slika akademskog slikara nije nužno umjetnost, odnosno u suvremenom hrvatskom slučaju nije umjetnost u pravilu. Kažimo to riječima koje će Hrvateki shvatiti: ako brak nije zajednica dvoje bilo kojih ljudi, već muškarca i žene, isto vrijedi i za umjetnost, iako nju nije moguće zakonski urediti.

Cijela suvremena civilizacija ima problema s određenjem pojmova i odnosima među pojmovima, što je posljedica sotonističkog marksizma ili marksističkog sotonizma koji se uvukao u sve u što se mogao uvući. To je rastakanje tradicionalnih vrijednosti, a ne parodija i parada homoseksualaca po gradskim trgovima.

Hrvati prihvaćaju svaku novotariju Zapada ma kakva ona bila, a sami nisu svoje posložili. Kuća se ne gradi od drugog kata već od temelja, a hrvatski su temelji zanijekani i zaboravljeni, od jezika do političkog programa. Mi ne uživamo luksuz poput Francuza, Nijemaca, Engleza ili ostalih velikih naroda, no ne zato što smo mali, nego jer nismo postavili ni temelje nacionalne države i kako onda može biti govora o nacionalnoj kulturi?! Balašević i krcata Arena je samo pokazatelj da iz tamnice naroda nikad nismo izašli. Kakva bi bila reakcija Talijana ili Austrijanca kad bismo mu pustili neku pjesmu izvođača kao što su Rokeri z Morave ili Cece? Blijedo bi nas gledali i ništa im ne bi bilo jasno jer to nije njihova kultura, već kultura prekodrinskog opanka i prekodrinske šljive. 1918. godine to nije bila hrvatska kultura, nije ni 1945., ali je već 1970. bila. I žalosti što je to ostala do 2018.

U neku se ruku radi i o shizofreniji na državnoj razini; naime, isti oni koji su pljeskali Balaševiću u Areni su sljedećeg jutra šetali Ilicom ili pili kavu na Cvjetnom, no tamošnja im je arhitektura očito promakla – Banja Luka, Beograd, Jajce i Niš nemaju takvu arhitekturu, ali imaju onakvu kakvoj je primjeren Balašević, Čorba ili Bajaga. Središtu Zagreba, odnosno Zagrebu samom Balašević nije primjeren kao što nije primjeren Beču ili Pragu. Dovoljno je prošetati Kaptolom i vidjeti kojem kulturnom krugu Hrvati pripadaju t.j. kojem su pripadali…

2018. je stogodišnjica odlaska Hrvata iz Beča i dolaska u Beograd. Loše smo se proveli: rastjerani smo, pobijeni i raseljeni i sve se to dade izliječiti i povratiti, ali smo pritom izgubili kulturu i postali u pravom smislu istočni, balkanski narod. Umjesto da smo’91. počeli obnavljati ono što smo izgubili, mi smo brže bolje prihvatili sve što je Zapad nudio, zaboravljajući pritom da se Zapad kakvog smo znali 1918. godine u međuvremenu stubokom promijenio. Pokušavajući napustiti istočno smeće naišli smo na zapadno smetište, a smeće je smeće, ma na kojoj se strani svijeta nalazilo.

 Mila Marušić/HRsvijet