Gospodine Đikić, gdje je vaš lijek za rak koji godinama obećavate?

Pin It

Image result for ivan đikić

Dr. Ivan Đikić je u svađi s gotovo cijelom znanstvenom zajednicom u Hrvatskoj, i to ne samo onom s kojom se ideološki ne slaže nego i s ljudima poput Miroslava Radmana. Ima tome neko vrijeme kako sam napisao da to što je on nesporno svjetski relevantan znanstvenik ne znači da nije govno od čovjeka, sebeljubiva drama queen i attention whore na ego tripu.

Đikić od onda uporno dokazuje da sam bio posve u pravu. Prvo je to uradio inzistiranjem da je profesor Barišić “autoplagirao” vlastiti znanstveni rad, što je sveučilište u Augsburgu opovrglo, a danas je Đikić ponovno ušao u polemiku s kolegom zbog nečeg što ga se ne tiče.

Naime, dr. sc. Igor Štagljar, profesor s odjela za biokemiju i medicinsku genetiku na sveučilištu u Torontu je gostovao na HRT-i i spomenuo kako je za svoja istraživanja raka sa svojim timom dobio nagradu od više od tri milijuna dolara, kako će novi lijek za karcinom pluća testirati uskoro u KBC-u Jordanovac, i pohvalio se kako put do ovakvog otkrića traje 8 – 10 godina, međutim u njegovu slučaju trajao je pet godina. “Primijenili smo novu tehnologiju koju smo razvili prije 3 – 4 godine i s kojom sada možemo proučavati 500-tinjak različitih ljudskih bolesti. Ta tehnologija na neki način svjetsko je čudo koje će uskoro biti primjenjivano ne samo za pronalaženje lijeka protiv raka pluća, već u mom laboratoriju proučavamo i lijekove protiv karcinoma gušterače, prostate i karcinoma dojke”, rekao je.

No isto tako jasno je rekao, da ne bude nikakve zabune, kako su tumori “bolest prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.”  “Možda ćemo ih jednoga dana razumjeti na molekularnom nivou, ali nećemo ih nikada pobijediti. Tumori su jako pametni, oni evoluiraju. Kada ih tretiramo određenim lijekom, postaju rezistentni. Uvijek moramo biti spremni imati bataljun novih lijekova koje ćemo moći proizvesti nakon što su mutacije otkrivene kod pacijenata. Bit cijelog istraživanja tumora jest da ih u sljedećih 20-30 godina možemo tretirati kao kronične bolesti”, rekao je.

Dakle, možda su mediji – to im je u prirodi – dali senzacionalistički naslov toj priči, no dr. Štagljar definitivno NIJE obećao nikakvu senzaciju, čarobni i čudotvorni lijek za rak, ništa od onog što obično spada u teorije zavjera i trash rubrike. Ne, tek se pohvalio otkrićem – valja reći, značajnim. Ne, nećete moći popiti tabletu koja će vam izliječiti rak pluća, današnja medicina uostalom nema lijek ni za prehladu, ni za AIDS – kad  smo kod toga, nema ga niti za jednu virusnu bolest! – pa čak ni učinkovit način da vam popravi sluh kad ostarite, ili da vam izliječi ćelavost. No otkriće je i dalje jako značajno, za one koji znaju da u znanosti ne postoje filmska čuda, već samo upornost i strpljenje.

A taj znanstveni rad kolege je Đikić smjesta, ni od koga pozvan, pokušao omalovažiti poduljim traktatom u kojem je nadrobio svašta. Prije svega se obrušio na kolegu jer “znanstvene rezultate istraživanja tog lijeka profesor Štagljar još uvijek nije objavio ni u jednom znanstvenom časopisu”, potom da je to lijek namijenjen samo najtežim pacijenitima s trostrukom mutacijom gena EGFR kakvih u Hrvatskoj ima samo desetak, te kako lijek zapravo nije ništa novog i kako otkriće prof. Štagljara i nije Bog zna kaj. Popljuvao je Štagljarevu tvrdnju da su za pet godina odradili nešto što se inače radi za deset jer, kaže Đikić, “Taj inhibitor tirozinskih kinaza već je odobren kao lijek i kao takav prošao je sva preliminarna ispitivanja”, a tvrdi i kako Štagljar samo “koristi već poznati lijek za drugu svrhu”, tj. liječenje raka pluća, i još koješta. Recimo, da to neće produljiti pacijentima život za više od tri mjeseca do godinu dana.

Štagljar je Đikića otresao vrlo elegantno, odgovorivši kako će istraživanja biti objavljena u znanstvenom časopisu kad bude skinut embargo, tj. oznaka tajnosti s istraživanja i odobren patent za lijek. I rekao kako “se ne želi dodavati u niz hrvatskih znanstvenika s kojima se prof. Đikić medijski sukobljava”, poručivši tako Đikiću ono što svi znamo – da skoro i nema znanstvenika u Hrvatskoj s kojim se nije javno preko novina posvađao u stilu zvijezda iz reality programa u kojima se opajdare i cajke svađaju oko toga koja ima veće sise.

To što je takvo ponašanje nedostojno znanstvenika je jedno: to što je Đikić sam u više navrata spektakularno i senzacionalistički najavljivao da će pronaći lijek za rak, pa nikad nije izašao ni s čim konkretnim, je drugo! Pa bi bio red da bar šuti kad netko od kolega dođe s nečim konkretnim, a ne da ga napada za “senzacionalizam”: Uostalom, prije svega dva mjeseca u Novom je listu objavljen razgovor s Đikićem naslovljen agitpropovski “Borba protiv raka napreduje, pobjeđujemo čak i metastaze”, nimalo senzacionalistički, zar ne, doktore?

A još 2005. u Nacionalu je Đikić na pitanje “Uzmemo li u obzir da se posljednjih godina barem jedanput na mjesec objavi da je negdje u svijetu pronađen lijek protiv neke vrste tumora, koliko je važno vaše otkriće?”, odgovorio: “Važno je jer opisuje generalni mehanizam s pomoću kojeg se ljudske stanice štite od razvoja tumora (…) uspjeli smo otkriti kako stanica popravlja oštećenja u svojim genima…. Sva velika otkrića u svojoj su biti vrlo jednostavna, ali imaju i generalno značenje. Vjerujem da je za javnost ovo otkriće bitno jer ukazuje da postoji zajednički mehanizam s pomoću kojega se stanice zdrava čovjeka brane od razvoja tumora.  (…)

A na pitanje ” Kada bi na temelju ovog vašeg otkrića mogao biti proizveden lijek?”, odgovara: “Gotovo je nemoguće govoriti o vremenskom roku (…) nitko ne može predvidjeti hoće li to trajati pet ili dvadeset godina”. Od objave tog članka naslovljenog “Ivan Đikić – Hrvat na tragu pametnog lijeka za rak” prošlo ih je 12 i konkretnog lijeka temeljem otkrića koje je lansiralo Đikića u znanstvene zvijezde – nema. Još je “na tragu”, što ga ne smeta da kritizira one koji u rukama imaju nešto konkretno.

Možda je vrijeme da netko zamoli njegovo znanstveno veličanstvo Ivana Đikića da umjesto svađa po novinama počne doprinositi hrvatskoj znanosti konkretnim znanstvenim radovima i otkrićima – koliko mi je poznato, unatoč tome što se više puta “vraćao” u Hrvatsku pa odlazio kao nadurena frajla, u tim boravcima u Medilsu nikad nije objavio ništa. Sve što je objavljivao objavljivao je vani, tako da od njega hrvatska znanost nije imala ništa osim što smo se zabavljali čitajući njegove svađe s Barišićem i Radmanom. Misli li Đikić da on jedini ima pravo istraživati stanice raka, da ima monopol na to u Hrvatskoj? Da ostali to ne smiju raditi? Ili, štoviše, da je on jedini koji smije otkriti kakav novi lijek za rak?

Ako Njegova znanstvena visost Ivan Đikić to misli, onda mu je bolje da uskoro nešto i otkrije, u protivnom ostat će zapamćen samo po jalu, zločestoći, samoreklami i samopromociji, i hajkama na svoje kolege znanstvenike. Ali, znajući Đikića, vjerojatnije je da će se danas javiti medijima i priopćiti kako je on već odavno pronašao lijek za rak i kako je to što Štagljar radi plagijat njegovog rada. A možda saznamo i da je Đikić u stvari otkrio klice i cjepiva, a Pasteur se toga tek naknadno sjetio. Dakle, profesore Štagljaru, možda najbolje da idete istraživati nešto drugo, Đikić očito smatra da je ovo njegovo područje i drugi se tu nemaju što petljati!

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr