Kako smo kapitulirali pred slovenskom barkom

Pin It

Kako to da Plenković ima potrebu oštro komentirati stanje u Ukrajini Rusima uz brk, a ne oglašava se jasno o jednostranom slovenskom zauzeću “granice” na četiri petine Piranskog zaljeva/Savudrijske vale?

Radi se o agresiji, međunarodnom incidentu, povredi granice, no iz nekog razloga hrvatskoj javnosti se kao glavni problem prezentira to hoće li ribar Sloveniji platiti kaznu od 500 do 1200 eura. Zašto Slovenci to rade?

Nakon što je Slovenija jednostrano proglasila “granicu” i stavila pod potpunu kontrolu 80% Savudrijske vale, umjesto da u središnjem Dnevniku po tom pitanju čujemo Premijera i Predsjednicu već danima gledamo dva uvijek ista ribara kojih se izgleda taj problem jedino i dotiče, piše Nino Raspudić/Večernji List.

Kako to da Plenković ima potrebu oštro komentirati stanje u Ukrajini Rusima uz brk, a ne oglašava se jasno o jednostranom slovenskom zauzeću “granice” na četiri petine Piranskog zaljeva/Savudrijske vale?

Predsjednicu smo zadnjih godina puno puta vidjeli u uniformi, ali sada, kad je de facto izvršena agresija, nema je ni čuti ni vidjeti. Što rade hrvatski vojnici u Litvi i u Afganistanu, zašto imamo ratnu mornaricu, čemu nabavljamo borbene zrakoplove, što nam vrijede Kiowe, kad nam slovenski patrolni brodić jednostrano zauzme zaljev i maltretira ribare, a naša vlast “poziva Sloveniju da se i dalje suzdrži od jednostranih poteza”, nakon što su ti jednostrani potezi već povučeni i dalje se povlače? Bilo bi komično da nije tragično kako se problem prebacuje na Ministarstvo poljoprivrede pa ribari, prepušteni sami sebi, organiziraju sastanak na kojem će odlučiti što će prezentirati ministru poljoprivrede Tolušiću.

Radi se o agresiji, međunarodnom incidentu, povredi granice, no iz nekog razloga hrvatskoj javnosti se kao glavni problem prezentira to hoće li ribar Sloveniji platiti kaznu od 500 do 1200 eura. Zašto Slovenci to rade? Zato što mogu. A zašto mogu? E, to je već dublje pitanje koje se više ne tiče Slovenaca već Hrvata. Ako Slovenija i Hrvatska u svemu to i nisu, Slovenci i Hrvati su prije svega prijatelji. Veći dio povijesti su u istom, bilo državnom, bilo širem geostrateškom okviru, kao što su i danas u famoznom “euroatlantskom”. Nikada među njima nije bilo tvrde granice, ni “granice svjetova”. Izlišno je govoriti o slovenskim turistima u Hrvatskoj i hrvatskim u Sloveniji, o gospodarskoj, kulturnoj, znanstvenoj, sportskoj suradnji, bezbrojnim emotivnim, rodbinskim i prijateljskim vezama. Neravnoteža u odnosima nije nastala zbog neke posebne slovenske drskosti i agresivnosti, jer Slovenija radi samo ono što je većina država oduvijek radila, a to je sebično gledanje sebe i svoga interesa i ako je moguće širenje nauštrb susjeda, već je kobna neravnoteža nastala isključivo zbog hrvatskoj jada i kukavnosti.

Problem je nastao sporazumom Račan-Drnovšek iz srpnja 2001., koji je parafiran, no nije ratificiran. Tadašnji premijeri dvije države usuglasili su sporazum prema kojem bi 80% Piranskog zaljeva/Savudrijske vale pripalo Sloveniji čime bi ona dobila pristup međunarodnim vodama a Hrvatska bi zadržala morsku granicu s Italijom. Zašto je Račan išao na ruku slovenskim zahtjevima ni do danas nije jasno. Bio je velikodušan kao da časti svojim privatnim morem, a Slovenci se otad neumorno pozivaju na taj pravno neobvezujući paraf, i ne žele odstupiti od tadašnje najave poklona, koju Sabor nije prihvatio. Do ulaska Hrvatske u EU Slovenija je bila u poziciji da joj postavlja uvjete. Danas Hrvatskoj takvo što ne pada na pamet u pogledu Srbije ili BiH, i to ne samo za eventualno ostvarenje neke bilateralne koristi, već ni za ispunjavanje općih europskih standarda. Dovoljno se prisjetiti kako smo malo priprijetili pa brzo podvili rep oko blokade dva poglavlja srpskih pristupnih pregovora. Hrvatska se ne usuđuje postaviti nikakav uvjet, pa čak ni onaj koji bi se, primjerice, odnosio na povrat dokumentacije ratne vukovarske bolnice odnesene u Beograd. U vrijeme puzanja na “europskom putu” Hrvatska je pristala na međunarodnu arbitražu, koju su dogovorili Jadranka Kosor i Borut Pahor 2009., i to ne pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, već pred arbitražnim sudom u Haagu, što je u startu slutilo na zlo.

Pristali smo na to u strahu da nam Slovenija ne bi pravila probleme pri ulasku u EU, raj na zemlji u kojem živimo već četiri i pol godine i za kojeg je, eto, vrijedilo sve žrtvovati. No nakon što su Slovenci ulovljeni u muljažama, (teška kompromitacija slovenskog člana arbitrarnog suda Jerneja Sokoleca), Hrvatska je, obvezujućom jednoglasnom odlukom Sabora, opravdano izašla iz arbitraže i tu je priča o njoj trebala biti završena. Bivši premijer Milanović je nakon objave pseudoarbitraže u lipnju prošle godine ispravno rekao kako je čudno da nakon opravdanog istupanja u Hrvatskoj uopće postoji ikakav interes za tu temu, i da se radi samo o tome da je “neka skupina samozvanaca” nešto napisala i to prezentirala javnosti. No, pola godine nakon toga, Slovenija je počela implementirati to što je napisala “skupina samozvanaca” i počela pokretati prekršajne postupke protiv hrvatskih ribara jer su uplovili u “slovenske vode”, a te “slovenske vode” su tamo gdje su ih oni jednostrano proglasili.

Zašto je hrvatska vlast na to ostala pasivna pa se danas i Sinčić može iživljavati na Premijeru već slavnom objavom: “pa dobro Plenkoviću kukavico, ima li Hrvatska mornaricu?” U kojem grmu leži zec? Očito, u briselskom i njemačkom. Glasnogovornica Europske komisije ističe ovih dana kako je EK “i dalje spremna pridonijeti i olakšati proces kako bi se što bolje primijenio konačni pravorijek arbitražnog suda.” Valja se i prisjetiti kako je samo nekoliko minuta nakon objave pseudoarbitražne odluke njemačko veleposlanstvo u Zagrebu izdalo priopćenje u kojem navodi kako se odluke arbitražnog suda moraju poštovati i kako ih stranke moraju implementirati. A njihova želja je za naše vladajuće zapovijed, jer im je perspektiva buduće briselske karijere važnija od nacionalnog interesa.

Da famozno bosansko pomorsko društvo iz Sarajeva može pristupiti Neumu, nakon ovog bi već očekivali da bošnjački patrolni čamac počne haračiti ribare oko Pelješca, Korčule i Hvara na dijelu mora gdje prolazi njihov izmaštani koridor prema međunarodnim vodama. Nejasno je i što Crnogorci čekaju i zašto ne zauzmu barem Prevlaku, kad vide da je Hrvatska obezglavljena i da joj je obrana spala na dva ribara. Mediji već pripremaju teren za definitivno podvijanje repa. Jutarnji bilten svih vlada u nastavcima servira macansku priču kako je (pseudo)arbitraža ustvari super za Hrvatsku, jer su Slovenci tobože silno izgubili u njenom razgraničenju na kopnu, a eto dobili su nešto na moru, pa ne treba biti cicija.

“Izračunali” su već i kako ukupna godišnja vrijednost izlovljenih švoja (ribe list) u zaljevu iznosi 25 tisuća eura, pa bi valjda trebali prodati zauvijek Sloveniji, ako nam i to ponude, cijeli zaljev za vrijednost za koju Mamić uvalja prosječnog beka. Kad već sve ide prema tom ishodu, tj. prihvaćanju “arbitražne odluke”, hajdemo se barem ne ponižavati dodatno, već postupiti skandinavsko-evanđeoski. U Norveškoj je svojedobno krenula inicijativa da se Finskoj, povodom obljetnice neovisnosti, susjedski velikodušno pokloni 1365 metara visok planinski vrh Halti, koji se nalazi vrlo blizu njihove granice. Halti nije ni među 200 najviših vrhova u Norveškoj, a u Finskoj, koja nema planina, postao bi najviši vrh. Evanđeoski princip, pak, kaže – udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!

Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Zauzme li ti netko 80% zaljeva, podaj mu cijeli i još toliko mora. Ako nema druge, budimo barem jednom katolici i darujmo susjede iz velikodušnosti, a ne ćatolici koji su se ustrtarili od naputka Bruxellesa i njemačke ambasade, pa nacija čiji su pripadnici ne tako davno u tenisicama ratovali protiv tenkova, danas drhti pred slovenskim čamcem.

Nino Raspudić/Večernji List/kamenjar.com