Koji je pravi cilj Istanbulske konvencije?

Pin It

Image result for istanbulska konvencija stop

Jedno pitanje ostaje za odgovoriti. Je li u navedenim demokratskim državama prije Istabulske konvencije postojala zaštita žena i obitelji od nasilja? Ako nije onda se ne smiju nazivati demokratskim državama. Ako jest onda je pitanje čemu im služi Istanbulska konvencija?

Poznato je iz povijesti da su se mnoge plemenite ideje pretvorile u svoju suprotnost i da su izazvale velike potrese u društvu. Francuska revolucija koja se navodno zalagala za slobodu, bratstvo i jednakost svih ljudi završila je s progonima, giljotinama, smaknućima. Samo u deset mjeseci smaknuto je 16 000 ljudi, tj.  preko 50 ljudi dnevno. O rezultatima Oktobarske revolucije i žrtava komunističkih režima da se i ne govori. Rezultati njihova „humanizma“ su oko sto milijuna pobijenih. Svi su totalitarni režimi u pravilu manipulirali masama na osnovi plemenitih ideja kao što su sloboda, jednakost, bratstvo (i jedinstvo), ravnopravnost, prosperitet, blagostanje i sl. I dobro se zna što je od toga ostalo. Gotovo ništa. Za totalitarne sustave i pojedince to su samo fraze kojima se drugima i manipulira i ništa više i ništa manje od toga.

Istanbulska konvencija je vrlo slična, ako ne još i gora, od ideologija nedavne prošlosti. Ona je perfidnija i licemjernija. I ona uime plemenite ideje sprečavanja nasilja nad bilo kime, u ovom slučaju nad ženama, uvodi nešto što je posve protunaravno, a to je rodna ideologija čije posljedice još nismo u stanju do kraja prozreti. Ali programeri te ideologije dobro znaju svoje zacrtane i sustavno razrađene ciljeve. Konvencija svjesno zloupotrebljava plemenitu ideju borbe protiv nasilja nad ženama. Prvotni cilj joj zapravo nije borba protiv nasilja nad ženama nego uvođenje druge vrste nasilja – rodne ideologije. To je zapravo pokušaj povratka, marksizmu i komunizmu što tako živo tinja na hrvatskim prostorima o čemu smo se nedavno imali prilike osvjedočiti kod hrvatskih mladih studentskih „proletera svih zemalja“ ali i mnogih drugih. U Americi rodnu ideologiju njezini protivnici nazivaju „kulturnim marksizmom“. A na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studenti slušaju kolegije o Titu i o filozofiji Oktobarske revolucije i to danas 2017/18. godine. Doista dobre predradnje za usvajanje Istanbulske konvencije! Licemjerje i perfidnost promicatelja te konvencije je u tome što se tvrdi da su svi koji su protiv te konvencije nedemokrati, nasilnici, natražnjaci i tome slično.

Navodno je cilj Istanbulske konvencije zaštita žena od nasilja. Neke europske države koje su do sada ratificirale Istanbulsku konvenciju su: Švedska, Finska, Danska, Poljska, Francuska, Italija, Austrija, Španjolska, Portugal, a tu spadaju i druge „demokratske“ države kao Srbija, Crna Gora, Slovenija, BiH, Malta i dr. Jedno pitanje ostaje za odgovoriti. Je li u navedenim demokratskim državama prije Istabulske konvencije postojala zaštita žena i obitelji od nasilja? Ako nije onda se ne smiju nazivati demokratskim državama. Ako jest onda je pitanje čemu im služi Istanbulska konvencija? Nema ni jedne demokratske zemlje u kojoj ustav i zakon, i prije i mimo Istanbulske konvencije, ne bi štitio ženska prava i koji se ne bi borio protiv nasilja nad ženama i obitelji? Istanbulsku konvenciju mogu potpisati samo one države koje nisu jamčile zaštitu žena i obitelji i koje žele uvesti rodnu ideologiju. Kakve su to, naime, demokratske države (a takvima se mnoge od njih već desetljećima čak i stoljećima prikazuju) koje nisu bile u stanju zajamčiti zaštitu žena i obitelji od nasilja? I zato im je sada potrebna Istanbulska konvencija? Jer bez nje, navodno, nema ni zaštite žena i obitelji (sic!). Naravno da je to bezočna laž.

Ideologe ne zanima zaštita ni žena ni obitelji nego samo manipulacija njima

Militantno nastojanje da se Istanbulska konvencija ratificira ima sasvim druge motive. Nema tu ni govora o zaštiti žena i obitelji. Ideologe ne zanima zaštita ni žena ni obitelji nego samo manipulacija njima. Dobra ideja opet se  preokrenula u svoju suprotnost. Kako protumačiti činjenicu da rodna ideologija, koju propagira Konvencija, udara svim sredstvima na obitelj da je uništi, a s druge strane tobože se putem Konvencije zalaže za obitelj?

Od načina na koji je Konvencija sastavljena do njezina usvajanja i ratifikacije vidi se kako je to nekompatibilno s načelima demokracije. Ustvari to je siledžijski akt koji je donijela „brižno“ odabrana skupina tzv. stručnjaka bez sudjelovanja država kojima se ratifikacija nameće po načelu svršenog čina. Konvencija je, dakle, ne samo posve nedemokratska, nego je tipična totalitaristička tvorevina. S kojim se to pravom ona i njezina rodna ideologija nameće hrvatskom društvu (i bilo kojemu društvu) i roditeljima kad po hrvatskom Ustavu roditelji imaju pravo odlučivati o odgoju i obrazovanju svoje djece? Uz to Istanbulska je konvencija i ilegalna, barem što se tiče Hrvatske, tj. njezina bi ratifikacija bila u suprotnosti s Ustavom RH. Kako su to već mnogi uočili u Ustavu RH nigdje se ne spominje pojam „roda“ nego samo spola. Da bi se ratificirala Istanbulska konvencija potrebno je prije promijeniti Ustav RH i u njega ugraditi pojam „roda“. No kršenje Ustava RH od strane hrvatske vlasti koja bi ratificirala Konvenciju ne bi bilo nikakav presedan.

No, koji je onda pravi razlog da se pristaše Konvencije toliko bore da bi „dokazali“ kako je hrvatskom društvu potrebna Istanbulska konvencija koja će „osigurati“ zaštitu žena i obitelji od nasilja. Ako Hrvatska i njezina vlast i njezino zakonodavstvo nisu u stanju jamčiti zaštitu žena, obitelji (ali i svih drugih) od nasilja i bez ratificiranja te nakaradne Konvencije onda bolje da i ne postoje ni država ni vlast. Ratifikacija Istanbulske konvencije zapravo je sramota za svaku demokratsku državu jer to pokazuje da te zemlje u biti i nisu demokratske.

Discipliniranje država, vlada i naroda u svrhu stvaranja globalnog svjetskog poretka

Pravi motivi Istanbulske konvencije su u „discipliniranju“ država, vlada i naroda u svrhu stvaranja globalnog svjetskog poretka. Autori, naručitelji i pobornici Konvencije njome žele uništiti nacionalne tradicije (kako se u Konvenciji jasno navodi) i to ne za svoj novac nego za novac građana zemalja koje ratificiraju Konvenciju.

Teško je ne uočiti da je Istanbulska konvencija napisana pretežito za udruge civilnog društva. Ako je suditi prema čl. 8. i 9. (ali i drugim člancima) Konvencije onda su stranke, tj. države dužne „osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse ...uključujući i one koje provode nevladine organizacije i civilno društvo.“ Nevladine će organizacije, dakle, dobivati financijska sredstva i svoje kadrove će infiltrirati u sve strukture društva (odgoj, obrazovanje, sudstvo i sl.). One će provoditi pravna, zdravstvena, psihološka i druga savjetovanja, organizirati razne vrste usluga i sl. kako stoji u Konvenciji. Čemu onda služe ministarstva za pojedine resore? Nevladine udruge tako postaju neka vrsta paralelnih ministarstava koja financiraju, a tko drugi nego opet porezni obveznici?

U slučaju Hrvatske nevladine udruge će odlučivati o bitnim pitanjima. Nažalost odlučuju već sada tj. prije ratifikacije Istanbulske konvencije. Znajući što su i tko čini nevladine udruge u RH ne piše nam se dobro. One su uvijek optuživale i destruirale vlastitu državu (pitanje je imaju li one ikoju državu ili možda imaju naddržavu, osim kada im treba udijeliti nezasluženi novac?). Njihov je motiv, vrlo jasno i kratko rečeno, novac i poluge vlasti, uhljebljivanje svojih provjerenih kadrova s povlasticama koje slijede iz toga. Otuda se lako može razumjeti grčevita borba da se ratificira Istanbulska konvencija. Tako bi tom Konvencijom, u slučaju Hrvatske, bilo zajamčeno i zakonski legalizirano protuhrvatsko djelovanje nevladinih udruga. To u krajnjoj liniji znači neprimjetnu destrukciju i uništavanje države, nacije, jezika, tradicije. Koliko malo uma i morala u tom smislu pokazuje i tzv. EU vidi se po destrukciji koju  ona provodi i koja će uništiti samu tu Europu. To je lažna Europa kako kažu autori Pariške povelje koja bi vrijedilo čitati i analizirati. A hrvatski „demokratski“ mediji su je gurnuli ustranu ili posve prešutjeli.

Ideološko (pre)odgajanje

Najsvježija stvar koja potvrđuje sumnje u dobronamjernost pristaša Istanbulske konvencije je da su neke nevladine udruge u Hrvatskoj, i prije nego je Konvencija ratificirana, krenule u akciju ne zabrinjavajući se što je ono što rade nelegalno i spada u područje kaznene odgovornosti. Radi se o udruzi „Dugine obitelji“ koja promiče rodnu ideologiju i koja svoju prvu hrvatsku slikovnicu o istospolnim obiteljima „Moja dugina obitelj“ već distribuira po školama, dječjim vrtićima i drugim ustanovama jer navodno su dobili upite „pojedinih odgojno-obrazovnih djelatnika te ustanova i organizacija koje žele svoj primjerak slikovnice“. Oni će velikodušno „prvih 500 primjeraka slikovnice podijeliti školama i vrtićima koji su već izrazili želju za slikovnicama“.

Pitanje koje su već postavili pojedinci i neke udruge glasi: na osnovi kojih to zakonskih odredbi pojedinci iz odgojno-obrazovnih ustanova naručuju sadržaje za ideološko (pre)odgajanje koje promiču LGBT udruge? Ako nadležne institucije države ne budu reagirale na ovakve zloupotrebe, onda je to znak da priznaju (možda i podupiru) paralelna ministarstva u obliku nevladinih udruga i prije ratifikacije Istanbulske konvencije.

Bilo bi dobro izračunati koliko će stotina milijuna ili milijardi kuna ili eura koštati nevladine udruge koje ruše hrvatsko društvo i državu namećući ono što većina građana RH ne želi. Samo jedan podatak (na dan 8. siječnja 2018): anketa te iste udruge koja je objavila slikovnicu kaže da se 56% anketiranih izjasnilo protiv slikovnica o istospolnim obiteljima. Hoće li opet (po tko zna koji puta) hrvatska većina biti prevarena i ponižena od hrvatskih vlastodržaca?

Stipe Kutleša/hkv.hr