Konačan cilj je Hrvatima ogaditi vlastitu državu

Pin It

Sve što nam se događa dio je mnogo opasnije priče no što su ti slučajevi sami po sebi suspektni. Priča traje 17 godina i konačan cilj joj je da se hrvatskome narodu zgadi vlastita država, a u jednome trenutku, kada stupanj toga gađenja ili čak mržnje prema vlastitoj državi bude dovoljno visok, da se uz volju njih samih Hrvate opet povede poput gusaka u magli u neke nove tragične avanture savezništva i zajedništva

Za nama je godina u kojoj je Hrvatska, gledajući ironično, svoj politički klimaks doživjela u trenutku kada je Claude Juncker uštipnuo predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića za stražnjicu u Bruxellesu pred brojnim kamerama dok je nešto govorio. Taj čin bio je jedna vrsta simbolike statusa i ranga koji Hrvatska uživa u očima moćnoga zapada. A mi smo, eto, još do prije par godina euforično vjerovali da ćemo članstvom u NATO-u i u EU biti jednaki njima. Štipanje premijera za stražnjicu, što je Plenković popratio poltronskim smiješkom i pravdanjem Junckera njegovom žovijalnošću pa je djelovao kao da čak i zahvaljuje na štipanju, bilo je farsični uvod u ono tragično što je slijedilo na račun Hrvatske. To je haaška presuda šestorici Hrvata i BiH koja se samo nadovezala na prijašnju pljusku što ju je Hrvatska doživjela od iste Europe koja je u arbitražnome sporu sa Slovenijom presudila u korist Slovenije unatoč razotkrivenoj prijevari.

Neovisno o tomu što je Hrvatska posve opravdano napustila arbitražu, taj je Sud nastavio s radom, a EU nije inzistirala da zbog nečuvenoga skandala prestane s radom, nego je šutjela i sada kad je donio odluku o otimačini hrvatskoga teritorija, glumatajući neutralnost prikriva potporu Sloveniji u namjeri da nam uzme dio mora. Sada su, pak, haaški sudci drsko, unatoč povijesnoj istini koju svi znamo, presudili Praljku, Prliću i ostalima iz te šesteročlane skupine pa smo tako, premda smo spasili BiH i premda su Hrvati branili goli život i prostor u vlastitoj državi, proglašeni agresorima. Ni tu Hrvatskoj nije pomoglo članstvo u EU i NATO-u, Bošnjaci i Srbi bolje su prošli iako su počinili više zločina i htjeli su hrvatski prostor, a Hrvati nisu htjeli njihov. Praljak je popio otrov i ubio se u sudnici u znak prosvjeda protiv te međunarodne sramote. Ne želeći se zamjeriti Haagu i Bruxellesu, čelnici Hrvatske Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović rekli su da prihvaćaju presudu. Pobjegli su od komemoracije generalu Praljku. Predsjednica je javnosti radije poslala svoj selfie s devom na području Koprivnice pa je nacionalna tragedija opet vraćena u gabarite farse.

Pupovac kao mjerilo vrijednosti

Prošla je godina bila znaku premijerove bitke protiv ekstremizma u HDZ-u i protiv populizma u Hrvatskoj. To je kao ciljeve deklarativno isticao u više navrata te je i postigao zavidne  rezultate: HDZ je danas u smislu vrijednosti potpuno uništena stranka, a narod se nakon premijerove čudovišne borbe protiv populizma, u čemu slijedi onoga tko ga je štipao u Bruxellesu, osjeća usamljeno i ostavljen od svih političkih stranaka i svih političara. Hrvatska kao država, dakle kao aparat moći ili sile, ili servis, postoji samo zbog političke „elite“ i protiv naroda. Nikada se to tako jasno nije vidjelo kao 2017. godine. Uklanjanje spomenika poginulim HOS-ovim braniteljima i zaštita četničkih spomenika samo je otvorilo oči narodu o granicama Plenkovićeve borbe protiv ekstremizma.

Milorad Pupovac je diktirao Plenkoviću poteze i HDZ-u bio mjerilo vrijednosti: određivao je tko može, a tko ne može biti ministar, što jest prihvatljiv povijesni pozdrav, a što nije, što jest povijesna istina, a što nije. HDZ je postao Pupovčev HDZ.

Povlašteni i od države stimulirani mediji sotoniziraju Hrvatsku, otvoreno pozivaju građane da bježe glavom bez obzira, da život Hrvatskoj nema smisla, a istodobno vode kampanju za prihvat izbjeglica. Dakle, da Hrvati odu, a da svi drugi dođu. U slovenskoj arbitražnoj agresiji na Hrvatsku, isti mediji svrstavaju se na stranu Slovenije poručujući da bi se Hrvatska trebala odreći dijela svoga mora uz korist susjedne države. Teško da postoji ijedna još država u kojoj mediji rade protiv te države kao što je slučaj u Hrvatskoj, još je manje vjerojatno da postoji država u kojoj se čelnici države, predsjednica i premijer na božićnim domjencima i privatnim večerama međusobno se cjelivaju s autorima takvih apokaliptičnih i klevetničkih napisa pa se narod u čudu pita nisu li oni zapravo svi zajedno na istome poslu destrukcije države.

Tijekom čitave 2017. opet su nas terorizirali s Radom Šerbedžijom, Đorđem Balaševićem, Dejanom Jovićem, Lepom Brenom i ostalim umjetnicima „s naših prostora“. Dozlogrdila je ta kulturna hegemonija „regiona“. Nema dana kada Šerbedžija nije imao nešto kazati, dati neku izjavu ili intervju, bilo o svome kazalištu na Brijunima na kojima se o trošku države svakoga ljeta odmara njegova poligamna obitelj i na kojima obnavlja bratstvo i jedinstvo s glumcima iz Srbije, a prije i poslije ljeta priča o svome ocu, djetinjstvu, profesuri, glumi, pjevanju, i, naravno, taj Miloševićev pristaša iz 90-ih ne izbjegava arbitrirati u političkim pitanjima izdižući se iznad Hrvatske koja mu je primitivna, konzervativna, nacionalistička, fašistička, ustaška.... Đorđa Balaševića mediji pretvaraju u simbol mrtve im i tople prošlosti koju žele oživjeti i vratiti. Kao što je Šerbedžija dobar glumac, tako je i Balašević izvrstan kantautor, ali nije to poanta njihove divinizacije u Hrvatskoj.

Rehabilitiranje jugoslavenstva

Njihovim veličanjem u Hrvatskoj želi se rehabilitirati ideja jugoslavenskoga zajedništva i jugoslavenske države, ali istodobno demonizirati ostvarena ideja hrvatske samostalnosti. Zato nam iz dana u dan govore i pjevaju o jednome jeziku, jednoj kulturi, jednoj povijesti... Njima se zaboravlja i oprašta što su se u jednome trenutku svrstali na stranu zla. Parafrazirajući patera Iku Mandurića, nema šanse da ijedan novinar u Hrvatskoj priupita Balaševića, Bajagu, Lepu Brenu, Šerbedžiju i ostale, kojima Hrvatska danas priređuje glamurozne dočeke, zašto su u vrijeme užasne tragedije Vukovara bili na strani agresora, kao što srpski novinari podsjećaju Doris Dragović zašto je svojedobno rekla da nikad ne će pjevati u Srbiji, a sad je ipak došla, uništavajući joj uspješno tako koncerte. Ili, može li se dogoditi da Srbijanska televizija ugosti, primjerice, Marka Perkovića Thompsona, kao što je Elizabeta Gojan u goste na HTV dovela četničku pevaljku Lepu Brenu, neovisno o galaksijskoj razlici između njih dvoje koja je, naravno, u moralnome, političkome i umjetničkome planu na strani hrvatskoga glazbenika. Status srbijanskih „umjetnika“ u medijima u Hrvatskoj govori o tragičnome stupnju neslobode u Hrvatskoj.

Sve što nam se događa dio je mnogo opasnije priče no što su ti slučajevi sami po sebi suspektni. Priča traje 17 godina i konačan cilj joj je da se hrvatskome narodu zgadi vlastita država, a u jednome trenutku, kada stupanj toga gađenja ili čak mržnje prema vlastitoj državi bude dovoljno visok, da se uz volju njih samih Hrvate opet povede poput gusaka u magli u neke nove tragične avanture savezništva i zajedništva. Ta je priča zavodljiva jer je upakirana u glazbu, kazalište, humanizam, pacifizam, toleranciju, šport i lako slama površne umove u Hrvatskoj koji uopće nisu ni svjesni da su žrtve subliminalne manipulacije i da se na te koncerte i nastupe, koliko god bili uvjereni, ne mame ni zbog glazbe ni zbog glume, nego radi indoktrinacije, da zavole jugoslavensku prošlost i zamrze hrvatsku sadašnjost. U konačnici, propast će i ova operacija, kao što nije uspjela ni jedna slična u povijesti, samo što opet na žalost možemo ponavljati povijest i plaćati krvavu cijenu zabluda onih koji, svjesno ili nesvjesno, pristaju bez otpora na tu priču.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr