Život na uzici od Ministarstva haaške pravde do Ministarstva ljubavi

Pin It

Image result for ministarstvo ljubavi

Pripadnici danas zrelih generacija s iskustvom življenja iza željezne zavjese, pa i oni koji su preživjeli čelični stisak komunizma s ljudskim licem, u ovome će objašnjenju prepoznati misijski angažman društveno-političkog radnika s plemenitim ciljem ispunjenja vrhovne kozmičke, gotovo haaške pravde…

Čitatelja namjernika popularnog, nekad i cijenjenog dnevnog lista mogla je pred koji dan zateći vijestica kako su odgovorni za kulturni život Firence odlučili svojim sugrađanima ponuditi znamenitu operu Carmen u ponešto izmijenjenom izdanju.

Naime, Carmen na kraju ubije Don Josea, a ne obratno kao u 140 godina starom izvorniku nedostatno vidovitog Georgesa Bizeta. Jer, kako objašnjavaju dobrohotni firentinski krivotvoritelji, u doba kad se društvo suočava s ubojstvima i drugim vidovima nasilja nad ženama krajnje je neumjesno zapljeskati ubojstvu jedne žene, makar i na pozornici.

Pripadnici danas zrelih generacija s iskustvom življenja iza željezne zavjese, pa i oni koji su preživjeli čelični stisak komunizma s ljudskim licem, u ovome će objašnjenju prepoznati misijski angažman društveno-političkog radnika s plemenitim ciljem ispunjenja vrhovne kozmičke, gotovo haaške pravde, njima poznate i pod suhoparnim, administrativnim nazivom kao partijske direktive. Ipak, malotko će posve isključiti mogućnost kako se radi o izletu u umjetnost nekog nesuđenog korisnika usluga umobolnice, kakvih nemali broj, kao žarulje hrušteve, iz nekog razloga privlače upravo kazališne kuće, valjda zbog žućkaste boje fasade.

No, puno je još posla ostalo pred novovjekim društveno-političkim radnicima angažiranim u raznim sferama kulturnog i umjetničkog života. Koliko samo treba preraditi vesterna u kojima će Indijanci (ili još bolje Indijanke) hametice potući kauboje, koliko tek modificirati crtića tako da ptica-trkačica nesmiljeno, do iznemoglosti proganja zločestog kojota, o rudarskom poslu izbacivanja rodnih stereotipa iz holivudskih klasika nastalih pedesetih, šezdesetih, pa i kasnije da ne govorimo.

Ipak, čemu sve to? Čemu nasiljem odgovarati na nasilje, ubojstvom na ubojstvo, agresijom na agresiju u jednom umilnom društvu koje se upinje predstavljati miroljubivim? Nije li jednostavnije, a k tome zahtijeva i zamjetno manje truda, te nevaljalce – koji se ne uklapaju u etičke standarde novog, vrlog svijeta što strelovito hita ka nultoj toleranciji prema svemu onome na čemu je izgrađen – jednostavno izbrisati? Hop-la i kao da nikad nisu ni postojali … Samo se izbrišu odlukom komiteta. Onako kako se brišu križevi iz škola i obrazovnih ustanova, sa spomenika papi Poljaku, pa i s crkava, zasad, doduše, samo na fotografijama prilagođenim u svrhu marketinške kampanje… Ili onako kako su nekad, našavši se na fotografijama u Staljinovu društvu, naknadno brisani, u međuvremenu ideološki posrnuli drugovi poslije čega bi u zraku katkad ostala i poneka ruka viška. Ili onako kako je svojedobno iz priloga o summitu NATO saveza snimljenog za HTV-ov Dnevnik urednika Stipe Alfiera izbrisana tada još predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović, također u zlatno doba stalj…, ovaj radmanizma.

Ne tako daleko od Firence, u gradu podno Sljemena također se trude držati korak s vremenom koje andalužansku ciganku iz žrtve preobražava u ubojicu-pravednicu. U tamošnjem nacionalnom teatru igra, naime, gromko, na sva zvona razglašena predstava – “Ciganin, ali najljepši”! U središnjem Dnevniku nacionalne televizije brže-bolje pojašnjavaju kako se radi o predstavi o Romima, valjda kako netko još nepreodgojen ne bi pomislio da je riječ o Cig…. Predstava, subverzivna samo naslovom, i to manjim mu dijelom, onom do zareza, poruka je globalne vladajuće palače podanicima kako sve što im je dosad držalo glave skupa sada više ama baš ništa ne valja. Štoviše, vrijedno je svakog prijezira. Sad je dobro samo ono što je tomu suprotno. A nekad, u ona mračna ali romantična vremena, jedino su još dvorske lude, barem one umne i hrabre, vladaru znale prišapnuti na uho ono što narod doista misli makar mu i ne bilo po volji.

To se ostali dvorjani, posebice pripadnici vladajuće oligarhije nisu usudili kako vladara ne bi ozlovoljili i zamutili vlastiti lik u izvoru im moći. Današnjim dvorskim ludama, slavnima iz svijeta kulture i šou-biznisa, takvo što ne pada na pamet. Međutim, njima nije dovoljno tek puko uveseljavanje puka i skretanje pozornosti s bremenitih mu muka, što je dvorskim ludama oduvijek ulazilo u rok službe. Oni bi, uzoholjeni, još da ih se drži pametnima i dobrima. A pamet i dobrotu, barem one virtualne kad već drugih nemaju, mogu im podariti samo oligarsi. Zauzvrat, te povodljivom svijetu vanjštinom dopadljive proteze vladara Svijeta vjerno prenose naložene im mantre uvijek u istom smjeru – od sveznajućeg, nepogrešivog globalnog dvora prema neprosvijećenim masama ogrezlim u višestoljetnom krivovjerju. Ipak, još uvijek se katkad dogodi da naiđu na hladan prijem. Tako je firentinska publika društveno-političkom korektnošću izbalansiranu “Carmen” izviždala, opirao se čak i pištolj zatajivši u ključnom trenutku. S druge strane, “Ciganinu” se u avangardnom “belom gradu zamotanom u črleni lajbek” oduševljeno plješće. Pa omamljeni priključkom na lokalni plinovod analnih (ali i šuštećih) para globalnih gospodara, samo što još radosno ne kliču – dajte nam tu novu Carmen pa nek’ vide ti zadrti, u srednjovjekovlju zastali Firentinci, kaj su to kozarački purgeri i njihova domaća služinčad!

U istome gradu, u dnevnom listu koji je objavio crticu o izmjeni libreta slavne opere, vješto oko foto-reportera gradske rubrike uhvatilo je anonimnu urbanu gospodičnu kako pokušava voditi mačka na uzici. Je l’ to učinila iz čiste obijesti, ili je tomu kumovala zaraza skorojevićkim mentalitetom kakvog je maestralno prikazao Sterija Popović u “Pokondirenoj tikvi”, ili je riječ o nečem trećem, tko će ga znati. Na užas gospodične u mačku je proradila njegova mačja narav. Ponižavajuće privezan, branio je svoju mačju čast ne želeći se pomaknuti ni centimetra, kao da nadobudnoj vlasnici želi poručiti – ti buš z’mene pesa delala, … kozo jedna!

Dakle, ta se umiljata beštijica, istodobno tako dražesna i mazna prema gazdi kad joj nešto treba, a opet zapanjujuće okrutna čim joj se ukaže prigoda obračunati se sa stvorom manjim od sebe – u toj karakternoj dvojnosti ne razlikuje se odveć od svog kućedomaćina, i to ne samo kad je o političaru riječ – ne odriče tek tako svoga dostojanstva. Za razliku od ovog mačka, s jedinkama stvorenja stvorenog na Božju sliku i priliku to nije uvijek slučaj. Ti, i kad su privezani na uzici, trabunjaju da su slobodni – što kraćoj, to više i glasnije. Pa kad su se već olako odrekli vlastitog dostojanstva, misle da ga mogu oduzeti i onima koji su ga zadržali prolazeći kroz najteže životne kušnje – sve kako bi ih utopili u vlastitoj ništavnosti, a žrtvu im i patnju učinili besmislenom.

Na ovu pojavu odlučila je upozoriti (ili je možda ipak promovirati) javna televizijska kuća tako što će svekolikom hrvatskom gledateljstvu sutra za večeru servirati film “Ministarstvo ljubavi” autora Pave Marinkovića, nastao u “Radman-Hribar” koprodukciji vrijednoj 800 tisuća eura. Autor kritički propitkuje – što je u metajeziku te zaštićene kaste istoznačno izrugivanju – život udovica branitelja poginulih u Domovinskom ratu, uz časne sestre jedinih žena na kugli zemaljskoj koje se smije, štoviše poželjno je, izvrgavati ruglu. Ne zato što su žene, nego zato što su živi spomenici, ostali iza onih koji su za slobodu drugima dali sve što su imali, a čijem su junaštvu i žrtvi već što riječju, što slikom, u haaškoj maniri presudili Marinkovićevi mentalni blizanci pripravivši mu tako put. Djelo je to dostojno “slobodoumnika” vođenog na uzici Lordana Zafranovića, tog proslavljenog autora dokumentarnog filma o ustaškom logoru u Jasenovcu, ustvari montaži prizora iz nacističkih logora smrti i partizanskih zlodjela pripisanih Hrvatima (svaka sličnost s prikazom žrtava u dvorištu vukovarske bolnice neposredno nakon još jednog “oslobođenja” pola stoljeća kasnije od strane srpske televizije nije nimalo slučajna). Taj su film gotovo obredno morali ići gledati mali Hrvati u nižim razredima osnovne škole kako bi im bilo jasno zbog čega, kad odrastu, moraju biti oni donji, trećerazredni drugovi u komunističkom jugo-raju.

I dok je učitelj, vođen na Hrvatima dobro poznatoj uzici, gradio spomenik monstruoznoj laži u vidu celuloidnog cvijeta, izučeni šegrt sad skrnavi živi spomenik istinskoj slobodi, nerazumljivoj i nedostižnoj stvoru naviklom na uzicu oko vrata. A da bi to mogao učiniti, Zafranovićev je kalfa morao pronaći i na svoju uzicu privezati dovoljno “umjetnica” koje će udovice junaka Domovinskog rata obeščastiti tumačeći ih. I pronašao ih je u onima kojima daske toliko život znače da im je od dasaka u glavi preostalo manje tek ženstva u srcu. Za te bi zlosretne “havćuše“, “Hribarove orgulje” mukla zvuka i puste duše, već i transfer s kreveljenja na daskama koje život znače na, zasigurno, ne lošije im plaćeno hopa-cupkanje po letvicama, poznatim i kao podnice, bio korak naprijed od sedam milja. A takav scenarij prilično je izgledan. Za njih bi to, naime, bio tek jedan običan službeni premještaj, kao nekad JNA oficirušama iz jednoga grada u drugi, samo u ovome slučaju premještaj iz Ministarstva haaške pravde u Ministarstvo ljubavi.

Grgur S./Kamenjar.com