Ivo Milan Lola Brkić Ribar Milijan Bandić

Pin It

Bandić je s Brkićem razradio scenarij. Brkić je svoje uhljebe u zagrebačkome HDZ-u (koji sjede u skupštinskim klupama) brzo uvjerio da kod te točke budu suzdržani i da to javno brane time što se oni navodno bave komunalnim, a ne ideološkim pitanjima. Lijeva je oporba bila protiv micanja biste, HDZ je bio suzdržan i Bandićev prijedlog da se bista makne i ode u povijesni muzej nije prošao isključivo i jedino zahvaljujući HDZ-u

Nakon što je zagrebačka skupštinska većina prihvatila prijedlog Neovisnih za Hrvatsku (a i oni su dio te skupštinske većine) da se konačno makne naziv Trga maršala Tita, Milan Bandić našao se u jednoj vrlo nezahvalnoj poziciji s obzirom na svoju komunističku prošlost, ali više zbog birača jugofilske provenijencije koji ga kontinuirano u Zagrebu biraju. On je akademik pragme i njegov ga je instinkt natjerao na brzu reakciju koja će nadomjestiti micanje maršala Tita i tako barem djelomično umiriti njegove spomenute birače: sjetio se on još jednoga jugojunaka kojega treba rehabilitirati, a to je Ivo Lola Ribar, komunist i Jugoslaven koji je poginuo u Drugome svjetskom ratu kao komunistički revolucionar. Znao je da je skupštinska većina 1996. godine (tada je HDZ sam bio skupštinska većina) svojim zaključkom maknula Ribarevu bistu i pohranila ju u Povijesni muzej grada Zagreba. Pritom Bandić nije mario za pravila i procedure nego je u svojemu dobro poznatome uzurpatorskome stilu zapovjedio komunalnoj službi da bistu vrate ondje gdje je i bila, u nekadašnju ulicu Ive Lole Ribara (danas Ulicu baruna Filipovića ) te sa svojim najbližim suradnicima ponovo otkrio bistu ovome komunističkome revolucionaru. Dakle Ivi Loli Ribaru.

Bandićevi skupštinski partneri Neovisni za Hrvatsku (Zlatko Hasanbegović i njegova družina) vrlo brzo otkrili su da je Bandić prekršio Statut Grada Zagreba i Poslovnik o radu Gradske skupštine tako što je sebi uzeo ovlasti skupštine. Naime, skupština je ovlaštena donositi zaključke o imenovanju naselja, ulica, trgova, javnih površina i o postavljanju i micanju bista, spomenika i ostalih ploča. Odmah su mu javno zaprijetili da se uzurpatorski ponaša i da mu to ne će tolerirati te da će zatražiti da se bista makne, pa čak i pod cijenu izlaska iz koalicijske većine. Bandić se ponovo našao u nezavidnome položaju. Ako mu se raspadne većina, nema proračuna, a onda to znači ponovo na izbore jer tada još nije bio donesen zakon poznat kao „lex šerif“ koji štiti gradonačelnike kod neizglasavanja proračuna.

Kad god je Milan Bandić u kaznenome, ideološkom ili bilo kojemu drugom „knock downu“ on upire molećivi pogled prema svojemu HDZ-u koji ga uvijek diže s poda. Tako je bilo i ovoga puta. Dogovorio se s Milijanom Brkićem kako se izvući iz ovoga dreka. U tome dogovoru cijenu su platili svi, ali on je dobar jer su pale i posljednje maske i za najveće „nevjerne Tome“. Bandić je uzurpirao skupštinsku ovlast, a onda poslao Skupštini kukavičje jaje da Skupština donese odluku da se bista Ivi Loli Ribaru ukloni i da se vrati u povijesni muzej. Najprije, Skupština je trebala tu točku skinuti s dnevnoga reda jer postoji odluka iz 1996. koja nije mijenjana pa je Skupština trebala samo zapovjediti komunalnoj službi da se bista vrati u muzej gdje je i bila, a ne donositi bilo kakvu novu odluku. No  cincarskim dosjetkama u režiji Milana Bandića i Milijana Brkića nisu dorasli u skupštinskoj većini.

Bandić je s Brkićem razradio scenarij. Brkić je svoje uhljebe u zagrebačkome HDZ-u (koji sjede u skupštinskim klupama) brzo uvjerio da kod te točke budu suzdržani i da to javno brane time što se oni navodno bave komunalnim, a ne ideološkim pitanjima. Lijeva je oporba bila protiv micanja biste, HDZ je bio suzdržan i Bandićev prijedlog da se bista makne i ode u povijesni muzej nije prošao isključivo i jedino zahvaljujući HDZ-u.

Uslugu koju je Milijan Brkić učinio Milanu Bandiću spašavajući ga kod njegovih birača, a utapajući ionako bijedni ugled HDZ-a u Zagrebu, Bandić će vratiti Brkiću na unutarstranačkim izborima u borbi za prevlast u stranci u odnosu na Andreja Plenkovića. Njih dvojica ne mogu politički opstati jedan bez drugoga. Na žalost, posljednjih nekoliko godina oni Hrvatsku nadziru pravosudno i institucionalno.

Čini se da je uhljebništvo postalo najjača programska orijentacija zagrebačkoga HDZ-a. Stoga nije čudo da se već petnaestak godina u Zagrebu bore za prelazak izbornoga praga. Vode ih takvi smušenjaci i smutljivci koje Bandić hrani mrvicama ispod svojega gradonačelničkog stola. Nema svetinja koje nisu spremni pogaziti da bi do tih mrvica došli. Kada predsjednik zagrebačkoga HDZ-a Andrija Mikulić kaže za ovaj slučaj da se oni ne će baviti ideološkim pitanjima, onda je to dno dna licemjerstva, podaništva, nesposobnosti, političke korupcije i očiti primjer „stoke sitnoga zuba“. Tko bi se trebao baviti ideološkim pitanjima ako ne politička stranka? HDZ još uvijek živi na djelima i lovorikama Franje Tuđmana, no nakon Tuđmana HDZ je najveća hrvatska politička zabluda koja će trajati dok njegovi birači budu robovi te zablude.

Tomislav Jelić/Hrvatski tjednik/hkv.hr