Dvostruki kriteriji - Bujanec i Stanković, Bagarić i Prkačin, Lalovac i Tomašević

Pin It

Image result for mesić stanković

Na privatnoj se televiziji vrši istraživačko novinarstvo i objelodanjuju svakojaki dokumenti koji, barem što se šire javnosti tiče, bacaju novo-staro svjetlo na neke političke “ličnosti” poput Stjepana Mesića, a državna televizija potom daje najgledaniji prostor “inkriminiranom” kako bi se ovaj mogao braniti od “ustaških nasrtaja”.

Nije samo medijsko stanje nakaradno, već i pravosudno. Zagrebački vjeroučitelj, Krešimir Bagarić, je čuvši presudu Slobodanu Praljku i ostalima, na nastavi ustvrdio da treba strijeljati Vesnu Pusić i Stjepana Mesića. Cijela je država skočila, a vjeroučitelju je određen, ni manje ni više nego istražni zatvor, najteža mjera oduzimanja slobode, što neodoljivo podsjeća na neka mračnija vremena kad se zbog izgovorene riječi završavalo u pritvoru i zatvoru.

S druge strane, general HOS-a Ante Prkačin je u dosad najgledanijoj emisiji Bujice izjavio: “Praljak mi je vratio nadu u Hrvate i hrvatstvo, a Mesića, to avarsko žgepče treba javno vješati, za uši ga dovesti na Jelačić-plac i javno ga objesiti!” Pravosuđe u ovom slučaju nije poduzelo ništa, Mesićeva kaznena prijava protiv Prkačina je odbačena. Kako sad jednom vjeroučitelju istražni zatvor, a šerifu Slavonskog Broda, k tomu i "deklariranom ustaši" ništa?!

Nadalje, upravo je nakon Prkačinove izjave u Bujici Mesić pribavio dva tjelohranitelja koji ga prate poput sjene, što nije dokaz, ali je indicija, i to snažna indicija upravo državnom odvjetništvu. Čovjek bi očekivao da će duboka država odmah skočiti na Prkačina, pogotovo zbog njegova svjetonazora, no ništa se nije dogodilo. Isto tako, Stanković u svojoj emisiji nije pitao Mesića o njegovu odnosu s Prkačinom i Kruljcem, t.j. nije ga upitao zašto je baš nakon Prkačinove izjave unajmio tjelohranitelje. Jer, čovjeku koji je već krajem 60-ih godina prošloga stoljeća pozivao na “hapšenje” potpisnika Deklaracije o položaju hrvatskoga jezika bi, prema mnogima, "prijetnje smrću trebali biti svakodnevnica". No, očito Prkačinova izjava ima veću težinu od ostalih, a što se tiče pravne države, težina izjave vjeroučitelja Bagarića i generala Prkačina bi trebala biti jednaka, ako već izjava i krimen potonjeg nije teža.

Zato DORH-u očito nije proglem nagaziti “malenoga” vjeroučitelja. Ne’š ti snage, sile i moći iskaljivanja na slabijemu; na Zapadu državno odvjetništvo jedva čeka da neki politički, ekonomski ili medijski moćnik “posrne”, a ovdje takve moćnike ovdje DORH štiti (po nalogu nekih “viših” instanci) kao u dobra stara partijska vremena.

Kad smo već kod pravosuđa, treba istaknuti i slučaj župana Tomaševića, koji je istupio iz HDZ-a i protiv kojeg je pokrenut postupak zbog navodnog zlostavljanja supruge. U tom kontekstu rijetki spominju identičan slučaj bivšeg ministra financija Borisa Lalovca, čijem je krimenu, za razliku od Tomaševića, cijela nacija posvjedočila pa se protiv njega nije postupalo.

Hrvati su već navikli da postoje drukčiji kriteriji ovisno o tomu radi li se o “plavima” ili “crvenima”. O licemjerju (prvo)boraca za ljudska prava ne treba ni govoriti, međutim, svi bi se ovi koji štite Lalovca, a prozivaju Tomaševića trebali zamisliti. Čemu služe kazne/sankcije propisane zakonima? Služe tomu da odvrate ljude od neželjenog ponašanja.

Stoga nije neutemeljeno ustvrditi da se navodni slučaj Tomašević možda i ne bi dogodio da je Lalovac bio kažnjen, jer, u oba se slučaja radi o visokim političkim dužnosnicima. Dakle, svatko tko je štitio Lalovca ne nosi na duši samo njegovu bivšu suprugu, već i odgovornost za svako buduće nasilje koje će se u takvim okolnostima dogoditi.

Stoga, nije nikomu potrebna nekakva Istambulska konvencija, nego prestanak licemjerja i uspostavljanje vladavine prava za sve, a ne samo za “plave” ili za “male”.

Mila Marušić/HRsvijet