Je li hrvatska demokracija doista bolesna, ili je opet u zagrljaju ‘Zdravih snaga’?

Pin It

U utorak je u Europskom parlamentu predstavljen izvještaj “Bolesne demokracije u Europi”. Bolesne, “neliberalne”, one su u kojima birači biraju koga oni hoće, a ne koga napredne i zdrave snage društva kažu da treba birati.

Bolesne su demokracije, ukratko, u kojima se poštuju neka osnovna ljudska prava zajamčena Poveljom UN poput slobode govora, one u kojima vas neće razapeti za “govor mržnje” ako kažete nešto što je činjenično točno, ali vrijeđa osjećaje tankoćutnih i lako uvredljivih društvenih skupina.

Zdrave, liberalne, su one u kojima se provodi cenzura pod firmom “suzbijanja širenja lažnih vijesti”, a to su sve one koje nisu prošle filter u Centralnom demokratskom liberalnom komitetu. To su također one demokracije u kojima se provodi indoktrinacija duginim bojama od vrtića na dalje, gdje se vlasti i nevladine udruge zajedno bave socijalnim inženjeringom i pranjem mozga. One u kojima društvo sve više nalikuje na Borgovu zajednicu, a individualizam se svodi na različite piercinge i eventualno različite seksualne ukuse, pardon orijentacije i dezorijentacije.

Liberalne demokracije bi se u stvari trebale zvati – permisivne demokracije, ne liberalne, jer one to nisu, liberalizam je ipak nešto posve drugo. U one “bolesne” smo pak upali mi, Mađari, Poljaci – dakle, države u kojima se demokracija još uvijek zove demokracijom, a ne “populizmom”, a demagogija još uvijek demagogijom. Među bolesnim demokracijama nije Španjolska, gdje policija ljude koji su odlučili izaći na referendum, kao na vid mirnog i nenasilnog demokratskog izjašnjavanja, premlaćuje kao stoku. Niti Engleska gdje se roditeljima oduzima dijete odmah po rođenju i daje na usvajanje ako su siromašni i država procijeni da nemaju dovoljno novca, što smo mogli jučer vidjeti u zastrašujućem dokumentarcu na HRT-u. Niti Švedska i Njemačka u kojima postoje no-go zone u koje niti hitna ne može bez vojno-policijske pratnje. I u kojima silovanja i bacanje kamenja i molotovljevih koktela na sinagoge postaju dio svakodnevnice.

Starije će ta sintagma o “bolesnim demokracijama” podsjetiti na sintagmu “Zdrave snage društva” koja se često koristila šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U Češkoj, kad je Dubček poveo “Praško proljeće”, zdrave snage društva su pozvale ruske tenkove u obranu socijalizma: demokracija zapadnog tipa je tada u Moskvi smatrana nečim bolesnim, jer nije bila definirana socijalističkim naukom i ideologijom, već nekim tamo izborima i voljom većine, danas bi se to zvalo “populizam”.

Godine 1971., kada je slučaj Žanko iskorišten za gušenje Hrvatskog proljeća, “zdrave snage društva” opet su izišle na površinu. Oni su tražili stroge kazne za bolesne i nezdrave snage – Budišu, Čička, Tuđmana, Veselicu, Gotovca. Iako su navedeni kasnije osvanuli na raznim ideološkim stranama, zajednička im je bila želja za demokracijom, ali i želja da se o Hrvatskoj odlučuje u Hrvatskoj, ne u Beogradu.  A to je bolesna, nezdrava, nacionalistička želja, ako pitate “zdrave snage”.

Krajem osamdesetih opet smo slušali o zdravim snagama, onima koje su za socijalizam, jedinstvo, za Jugoslaviju i “protiv nacionalizma”, koje je vodio Slobodan Milošević. Doduše i Marković se pozivao na nešto slično. Hrvatska je i tada bila “bolesna demokracija”, ne doduše za eurobirokrate, nego za “antifašiste” i to samim tim što je bila – demokracija. A k tome je u njoj postojala snažna težnja neovisnosti, baš bolesno!

Nekoć, zdrave snage društva su raspolagale pendrecima i tenkovima i smatrale su da je demokracija ono što odluči CK u Moskvi u ime svih socijalističkih, progresivnih zemalja. Danas, zdrave snage društva smatraju da je demokracija ono što se odluči u Bruxellesu mimo volje naroda koji čine EU u ime svih liberalnih, progresivnih zemalja. I imaju jače stvari od tenkova i pendreka, imaju medije i po novom i kontrolu nad društvenim mrežama – ne smije se dopustiti novi Trump!-, nad obrazovnim sustavom, nad svim centrima moći osim onima legalno demokratski biranima, poput Orbana, Trumpa ili Dude. Sada se u tom društvu našao i Plenković, a tamo ga je smjestio član vlastite grupe stranaka, pučana, u Europarlamentu, Frank Engel, član parlamentarnog odbora za ljudska prava, pravosuđe i unutarnje poslove.

Na žalost, bojim se da Engel i društvo griješe i da se Plenković u tom društvu našao slučajno, zabunom, jer on stvarno ne želi imati ništa s Orbanovom Mađarskom, Dudinom Poljskom i općenito zemljama u kojima demokracija i dalje znači vladavinu “populističke” većine, ne “prosvijećene” manjine kao nekoć u SSSR-u. Bojim se da mi ipak pripadamo u “Zdrave snage” EU, one koje guše slobodu u ime koječijih prava i koje orvelovski podgrijavaju antirusku ratnu histeriju kako bi opravdale gušenje demokracije u vlastitim zemljama.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr