Pogledao sam sporni film bljutavog naziva Ministarstvo ljubavi

Pin It

Na žalost, iako je film zapravo bijedni uradak, on je maliciozan i samo nastavak relativiziranja hrvatskih najvećih vrijednosti kao što je Domovinski rat i svih njegovih aktera i stradalnika, ovaj put žena čiji su muževi dali život da bi taj HAVC uopće mogao postojati

Odmah ću reći da, osim onoga na kraju što bi valjda trebao biti happy end, sve drugo se odigralo podjednako loše ili još gore nego sam očekivao. To na kraju mi je eto malo neobično jer po havcovskom obrascu se obično netko objesi ili baci u bunar, a ako je u pitanju komedija onda završi u ludnici.

Mogao sam se natjerati gledati jer nisam posebno osjetljiv, ali toliko užasno loših scena zaista nisam očekivao pa sam nekoliko puta sam sebe uhvatio kako se crvenim od stida.

Ne znam s čim bih to usporedio, možda s nekim reality showom kad nastupa netko nesvjestan koliko je loš, ali njega kao takvog i škartiraju, ali tko će škartirati ove HAVC-ove uhljebe. Rijetko tko je u stanju sam sebi prirediti toliku sramotu osim samih havcovaca. Ali, na žalost, oni stida nemaju, a političku zaštitu imaju.

Mislim da ne treba naglašavati da u filmu nema udovice, čak ni one koju su nastojali prikazati kao pozitivku, a koja živi običnim životom žene i majke s brigama i problemima kakve svi imamo i k tomu bez partnera. Svaka ima partnera, neke su spremne imati i još, jedna je lezbijka pa ima partnericu, a pojavljuje se i udovac domovinskog rata. Da je film snimljen koju godinu ranije, kad je HAVC nesmetano divljao zajedno s kukurikavskom vlasti dao bih se kladiti da bi bilo i onih kao u Matanićevom opskurnom filmu Kino Lika.

Pa tako bijedni scenarist, ujedno i redatelj te žene prikazuje isključivo kroz prizmu njihovih seksualnih i materijalnih prohtjeva, a toliko nespretno i samo radi reda ubacuje jednu ili dvije klišeizirane natruhe stvari koje nisu samo tjelesne i materijalne prirode.

Uz to što je sam kostur scenarija infantilan, neki dijelovi scenarija su toliko loše smišljeni da bi ih bolje scenaristički osmislila osrednja dramska skupina iz dječjeg vrtića. Kome bi na um pali oni razlozi s kojima su tobožnji inspektori vabili udovice i njihove partnere ne bi li priznali da su u vezi tri i više godina, na primjer onaj ugovor o nekakvom osiguranju, debilana…

Film je označen kao komedija, ali takvih prepoznatljivo havcovskih sumornih, ali masno plaćenih “komedija” je puna hrpa. Nema tu ni k od komedije. Ovaj je većim dijelom dosadan, lošom i deprimirajućom glazbom popraćen pa još, uz toliko spor ritam, ima i kao u indijskim serijama kadrove s usporenom slikom i to tamo gdje je i sama slika suvišna.

Kad kažem skupocjenih onda treba reći da je HAVC za ovaj po svim obilježjima niskobudžetni film pljunuo masnih 800 000 €.

Kao da je sniman u Hollywoodu i Dubaiju s brigadom glumaca i statista, a ne 5-6 istaknutih i još toliko sporednih likova u jednoj kući s praznim bazenom, na autocesti, boćalištu i čamcu na Krki.

Kako i obično biva, kad netko govori, pa tako i kad govori filmom, govori tada više o sebi nego o drugima. Pa film kao da prikazuje HAVC iznutra – u lošijem svjetlu i od samih udovica prikazani su državni dužnosnici i službenici i članovi njihovih obitelji, sve sami likovi s moralnog i etičkog dna i nepotisti, upravo poput HAVC-a, a “vanjska suradnica” pukovnica HV što drugo u “hrvatskom” filmu nego rospija. A ostajanje udovica bez primanja upravo je refleksija strahova mnogobrojnih djelatnika filma i televizije povezanih s HAVC-om da će ostati bez te zlatne koke. Film je i nastajao u doba kad se počeo raspetljavati klupko kriminala u HAVC-u, a koje je, na štetu pravde, privremeno zaustavila ministrica Obuljen.

Na žalost, iako je film zapravo bijedni uradak, on je maliciozan i samo nastavak relativiziranja hrvatskih najvećih vrijednosti kao što je Domovinski rat i svih njegovih aktera i stradalnika, ovaj put žena čiji su muževi dali život da bi taj HAVC uopće mogao postojati, a njega i svu tu besprizornu amoralnu umjetničko-političku kancerogenu masu uhljeba, uz blagoslov vlasti, doslovno gojimo, pojimo, a tko zna što još im financiramo, kako njima tako i njihovim partnerima u njima omiljenim koprodukcijama po bivšoj državi.

Anton Kukuruzović/Hrvatsko nebo